Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-966/19 (DOO "Una-Promet" Cazin)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-966/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-966/19, rješavajući apelaciju DOO "Una-Promet" Cazin, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio DOO "Una-Promet" Cazin protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 026083 16 Gž od 20. decembra 2017. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO "Una-Promet" Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić advokat iz Cazina, podnio je 6. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 026083 16 Gž od 20. decembra 2017. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 026083 18 Rev od 22. novembra 2018. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 20. decembra 2017. godine, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1764/18 od 23. aprila 2018. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (E.K, A.V. i M.V.) da mu na ime naknade štete solidarno isplate određeni novčani sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je prvotuženi kao poslovođa skladišta građevinskog materijala i apelantov zaposlenik imao ovlaštenje da građevinski materijal daje kupcima na poček i uz obročnu otplatu, s tim da tek nakon zadnje uplate izdaje fiskalni račun sa otpremnicom, te da su na taj način drugotuženi i trećetuženi u spornom periodu kupovali građevinski materijal od apelanta. Nadalje je naveo da je apelant utvrdio manjak robe za koji tvrdi da se odnosi između ostalog i na robu koju su drugotuženi i trećetuženi kupili a nisu je platili. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na temelju isprava i iskaza apelantovog zakonskog zastupnika, zaključio da apelant nije dokazao da su mu tuženi svojim radnjama prouzrokovali štetu u utuženom iznosu, iz razloga što u toku postupka nije provedeno finansijsko vještačenje apelantove knjigovodstvene dokumentacije, na koji način bi se utvrdila vrsta i količina izdate a neplaćene robe. Pri tom je naglasio da je navedeno vještačenje u konkretnom slučaju bilo neophodno, iz razloga što su kupcima prilikom kupovine robe izdavani paragon blokovi, a fiskalni računi nakon što roba bude plaćena, te iz razloga što se kupovina robe na poček kao i plaćanje ranije kupljene robe obavljala svakodnevno. Takođe je istakao da apelant nije dokazao koliko je svaki od tuženih kupio robe, niti je dokazao na šta se odnosi iznos od 1.000,00 KM za koji je utvrđeno da je uplaćen od strane kupaca nakon inventure. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da u cjelosti prihvata stav prvostepenog suda, te ukazao da je teret dokazivanja činjenica na kojima zasniva tužbeni zahtjev bio je na apelantu u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, postupao proizvoljno prilikom utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je Kantonalni sud na njega stavio pretjeran teret dokazivanja činjenica kada je zaključio da apelant nije dokazao koliko je svaki od kupaca kupio robe, u situaciji kada je prvotuženi priznao da je kao poslovođa izdavao robu drugotuženom i trećetuženom, a na paragon blokovima je upisna vrsta i količina izdate robe za svakog kupca.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da je u predmetnom postupku, radi utvrđivanja količina izdate a neplaćene robe, bilo nužno provesti vještačenje apelantove knjigovodstvene dokumentacije, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević