Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6910/18 (P. L.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dioba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6910/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6910/18, rješavajući apelaciju Petre Lazić, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Petra Lazić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 034351 18 Gž 2 od 28. septembar 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 034351 16 P3 od 25. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petra Lazić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ugljevika, podnijela je 26. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 034351 18 Gž 2 od 28. septembar 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 034351 16 P3 od 25. oktobra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da je tužilac P.M. vlasnik i posjednik nekretnina, precizno navedenih u izreci prvostepene odluke, što su tuženi (apelantica i Opština Ugljevik) dužni priznati, te je apelantica obavezana tužiocu predati u posjed i na slobodno raspolaganje dio navedene nekretnine i ukloniti žičanu ogradu koja se nalazi na dijelu parcele tužioca. Takođe je utvrđeno da ne postoji pravo stvarne služnosti svakovrsnog prolaza preko dijela predmetne nekretnine, kao poslužnog dobra za pristup apelantice njenoj nekretnini kao povlasnom dobru, a što je ona dužna priznati i trpjeti.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je istakao da je među strankama bila sporna činjenica da li je na diobi prije II svjetskog rata između prednika parničnih stranaka sporno putno zemljište pripalo djedu tužioca ili je pripalo u zajedničko vlasništvo djeda tužioca i djeda apelantice. Okružni sud je naveo da je prema stavu prvostepenog suda bilo bitno utvrditi ko je vlasnik spornog zemljišta prema podacima stare zemljišne knjige, međutim, da se nije moglo utvrditi da li su i kako pravni prednici tužioca i apelantice izvršili diobu spornog zemljišta. Zatim, da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra i njegovog iskaza slijedi da u javnim evidencijama nema podataka da su njihovi pravni prednici izvršili diobu nekretnina na osnovu pismenog ugovora prema podacima stare zemljišne knjige. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da je tužilac upisan kao vlasnik i posjednik spornog dijela zemljišta u zemljišnim knjigama zbog čega shodno članu 9. stav
1. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske važi pretpostavka apsolutne tačnosti upisa u zemljišnim knjigama koja pretpostavka je oboriva, ali teret dokazivanja stoji na licu koje iznosi tvrdnju koja je suprotna podacima iz javnih evidencija, a ne na titularu zemljišno-knjižnog prava. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da apelantica tokom postupka nije dokazala, izvan svake razumne sumnje, svoje pravo suvlasništva zajedno sa tužiocem na spornom zemljištu u idealnom dijelu od po ½, tj. nije oborila pretpostavku isključivog vlasništva tužioca na spornoj parceli koja egzistira u zemljišnoj knjizi i katastru tj. javnim evidencijama nekretnina. Takođe, Okružni sud je naveo da je neosnovan navod apelantice da prvostepeni sud nije pravilno identifikovao sporni dio parcele, koju su vještaci različito identifikovali, te da nije obrazložio zašto je prihvatio jedan od nalaza, s obzirom da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud na detaljan i za ovaj sud prihvatljiv način obrazložio svoje opredjeljenje kao i odluku po tom pitanju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da se odluke suda zasnivaju na upisu u zemljišne knjige prava vlasništva tužioca na spornoj nekretnini koji je ishodio zloupotrebom prava. Apelantica ističe da je upis nezakonit, budući da je prije upisa evidentirana zabilješka spora u zemljišnim knjigama, te da je dio zemljišne knjige fizički oštećen od strane ovlaštenih službenika zbog čega nije bilo moguće utvrditi istorijat vlasništva i tereta sporne nekretnine. Apelantica navodi da je predmetnu nekretninu naslijedila od svog pretka koji je zajedno sa pretkom tužioca bio suvlasnik sporne nekretnine i služila im je kao put. Apelntica, takođe, navodi da su u toku postupka dva vještaka drugačije identifikovali spornu katastarsku česticu čiji je dio, odnosno parcela, predmet postupka, te da sud nije obrazložio zašto jedan nalaz prihvata, a drugi ne.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević