Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2015/17 (Z. O.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2015/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2015/17, rješavajući apelacije Zemira Osmandžikovića i Sabine Osmandžiković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Zemira Osmandžikovića i Sabine Osmandžiković podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044291 15 Rev od 9. marta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zemir Osmandžiković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Dina Memić- Turkmanović i Aida Haznadarević, advokati iz Sarajeva, podnio je 23. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044291 15 Rev od 9. marta 2017. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 2015/17.

2. Sabina Osmandžiković (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 044291 15 Rev od 9. marta 2017. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 2036/17. Apelantica je uz apelaciju podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje presude Općinskog suda od 8. jula 2014. godine, a 13. septembra 2017. godine dopunila je apelaciju kojom je ponovo zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje rješenja o izvršenju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odlučujući o apelanticinim zahtjevima za donošenje privremenih mjera Ustavni sud je odlukama o privremenoj mjeri broj AP 2036/17 od 6. jula i 11. oktobra 2017. godine apelanticine zahtjeve odbio kao neosnovane (vidi Ustavni sud, odluke o privremenoj mjeri broj AP 2036/17 od 6. jula i 11. oktobra 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

4. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 2015/17 i AP 2036/17 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2015/17.

5. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužiteljice H. B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 12. i 16. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelacije.

6. Vrhovni i Općinski sud, te zastupnica tužiteljice – advokat Suzana Tanović su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 19. februara do 5. marta 2019. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

8. Presudom Općinskog suda 65 0 P 044291 08 P od 8. jula 2014. godine utvrđeno je da pravno valjan ugovor o kupoprodaji nekretnina – stana u Sarajevu od 11. septembra 2006. godine, koji je zaključen između apelanta kao prodavca po punomoćniku A. B. na osnovu ovjerene punomoći kod Općinskog suda od 6. septembra 2006. godine i tužiteljice kao kupca, što su apelant i apelantica kao tuženi (u daljnjem tekstu: apelanti) dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica na osnovu te presude upiše kao vlasnica na spornom stanu. Istom presudom određeno je da su apelanti dužni iseliti se iz spornog stana i predati ga tužiteljici u posjed slobodan od lica i stvari, te je određeno da su dužni nadoknaditi troškove postupka. Navedenom presudom također je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je navedeni ugovor ništav, da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši upis zabilježbe spora i da se tužiteljici naloži da im plati troškove postupka.

9. Općinski sud je naveo da je tužiteljica 22. maja 2008. godine podnijela tužbu protiv apelanta, te da se, nakon što je apelantica 22. septembra 2008. godine podnijela tužbu protiv apelanta za utvrđivanje bračne stečevine (u tom predmetu je prema stanju u spisu donesena Presuda na osnovu priznanja broj 65 0 P 058678 08 P od 26. novembra 2009. godine), kao nužni suparničar u predmetnom parničnom postupku pojavila i apelantica, pa je tužiteljica u tom smislu uredila tužbu.

10. Općinski sud je dalje u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz dokaza proizlazi da su apelanti zaključili brak 1993. godine, a da su 2000. godine kupili sporni stan, te da se kao vlasnik na spornom stanu uknjižio prvoapelant. Na osnovu punomoći koju je potpisao apelant kao vlasnik stana, agencija „Nekretnine Pelak“ (u daljnjem tekstu: Agencija) kao posrednik prodala je sporni stan tužiteljici, te je tužiteljica kao kupac na blagajni Agencije na ime kupoprodajne cijene isplatila iznos od 80.000,00 KM, čime je u cijelosti ispunila svoju obavezu preuzetu ugovorom o kupoprodaji. Međutim, nakon toga apelant je opozvao punomoć A. B., pa je tužiteljica odbijena s upisom prava vlasništva u zemljišne knjige. Općinski sud je dalje naveo da je uvidom u punomoć od 6. septembra 2006. godine utvrđeno da je apelant opunomoćio A. B. kao zaposlenicu Agencije i ovlastio je da ga u svemu punovažno zastupa u postupku prodaje –zamjene spornog stana koji se nalazi u Sarajevu, te da u njegovo ime i za njegov račun zaključi pogodbu, zaključi i potpiše predugovor, zaključi i potpiše kupoprodajni ugovor, primi kupoprodajnu cijenu itd., a punomoćnik je posebno ovlašten da na kupca, novog vlasnika stana prenese pravo vlasništva i izda valjanu intabulacionu ispravu (clausulae intabulandi) za prenos prava vlasništva na stanu bez njegovih posebnih uvjeta i bez obaveze da ga o tome obavijesti. Navedenom punomoći također je obavezan punomoćnik da apelanta o preduzetim radnjama blagovremeno obavijesti, a u punomoći niti jedna od navedenih stavki nije bila podvučena, a ni ispred jedne se ne nalazi križić. Općinski sud je, pored ostalih dokaza, proveo i dokaz uvidom u pravomoćnu Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 090 K 000374 08 K od 11. augusta 2009. godine kojom je M. P. proglašena krivom za počinjenje krivičnog djela prevara u privrednom poslovanju. U obrazloženju presude, Općinski sud je nakon citiranja tačke 12. izreke, istakao da iz iskaza apelanata kao svjedoka na glavnom pretresu, koje je krivični sud interpretirao u obrazloženju presude, kao i materijalnih dokaza vezanih za tu tačku, proizlazi način izvršenja krivičnog djela M. P.

11. U vezi s navedenim, Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je punomoć navedenoj agenciji data samo radi zamjene stana jer je u punomoći jasno navedeno koje radnje Agencija može obavljati u ime davaoca punomoći. Naime, ukazano je da je punomoć potpisao apelant kao vlasnik stana, te da se ne može pozivati da je potpisao punomoć za zamjenu stana jer je i iz punomoći koju je potpisao utvrđeno da je potpisana saglasnost za Agenciju da može zaključiti i potpisati kupoprodajni ugovor, primiti kupoprodajnu cijenu itd. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazima apelanta i apelantice jer su pristrasni, kontradiktorni i u suprotnosti s provedenim materijalnim dokazima i iskazima svih saslušanih svjedoka i tužiteljice.

12. Općinski sud je također naveo da iz dokaza proizlazi da su apelanti bili upoznati s cijelim tokom rješavanja njihovog stambenog pitanja, bez obzira na njihove izjave koje su u cijelosti kontradiktorne pisanim dokazima, kao i iskazu tužiteljice i saslušanih nepristrasnih svjedoka (koji su detaljnije navedeni na str. 20-27 prvostepene presude). S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da sporni stran nije prodat protivno volji apelanata s obzirom na to da su aktivno učestvovali u prodaji stana. Pri tome je Općinski sud utvrdio da je tužiteljica bila savjestan kupac jer je stan kupila od apelanta koji je u trenutku kupoprodaje bio vlasnik dijelom 1/1, što je potvrdio i izvodom iz KPU koji je predočen tužiteljici. Naime, tužiteljica je kao kupac s apelantom, kojeg je zastupao punomoćnik na osnovu propisno ovjerene specijalne punomoći, zaključila ugovor o kupoprodaji stana, a taj ugovor je propisno ovjeren kod nadležnog suda. Tužiteljica je kao kupac i ugovorna strana u cijelosti ispunila svoju obavezu, te je isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu stana i platila porez na promet nekretnina. Savjesnost kupca u konkretnoj pravnoj situaciji prvenstveno proizlazi iz načela povjerenja u zemljišne knjige u skladu s odredbom člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZK) i iz ispunjenja obaveza kupca iz kupoprodajnog ugovora, prije svega isplate cjelokupne ugovorene kupoprodajne cijene. Prilikom odlučivanja o predmetu tužbenog zahtjeva sud je vodio računa o savjesnosti tužiteljice kao kupca i slobodnom raspolaganju i volji prodavca, pa je utvrdio da je tužiteljica bila savjestan kupac, a apelant kao vlasnik savjestan prodavac, te je raspolagao imovinom koja se nalazila u njegovom vlasništvu uz saglasnost apelantice kao bračnog druga. U trenutku prodaje stana apelant je bio upisan u zemljišne knjige i nije bio ograničen u pravu raspolaganja u korist nekog drugog lica. Naime, članom 9. stav 3. ZZK određeno je da ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist nekog lica, tada ograničenje djeluje prema trećem licu samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećem licu. Dakle, u konkretnoj pravnoj situaciji nije postojao upis ograničenja prava raspolaganja u zemljišne knjige, tako da nije ni mogao djelovati prema trećem licu. Prema tome, Općinski sud je naveo da je neosnovano apelanticino pozivanje na odredbe Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: PZ) koje se odnose na bračnu stečevinu apelantice i apelanta. Apelantica je bila upoznata da je apelant upisan kao vlasnik stana, te je u skladu s odredbom člana 252. stav 3. PZ mogla zahtijevati ispravku upisa, što nije učinila sve dok nije tužila apelanta, a u toj parnici ju je zastupala apelantova punomoćnica iz predmetne parnice, te je apelant priznao tužbeni zahtjev, sve s ciljem da onemogući tužiteljicu kao savjesnog kupca da se upiše kao vlasnik spornog stana, tj. da utječe na ishod spora u ovoj parnici.

13. U vezi s protivtužbenim zahtjevom apelanata, Općinski sud je naveo da je ugovor o kupoprodaji pravno valjan, odnosno sporni ugovor nije ništav. Naime, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sporni ugovor ne može biti ništav zato što stan koji je bio predmet ugovora predstavlja zajedničku bračnu stečevinu apelanata, a taj ugovor također ne sadrži niti jedan element koji bi ukazivao na njegovu ništavost, nego se radi o ugovoru zaključenom u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, što njihov protivtužbeni zahtjev u cijelosti čini neosnovanim.

14. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044291 14 Gž od 5. juna 2015. godine žalbe apelanata su uvažene i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, a usvojen protivtužbeni zahtjev apelanata i utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji spornog stana ništav u cijelosti i da ne proizvodi pravno dejstvo, te je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da izvrši upis brisanja zabilježbe spora.

15. Kantonalni sud je naveo da su apelanti osnovano naveli da je učinjena povreda člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Nakon uvida u presudu Kantonalnog suda od 11. augusta 2009. godine, Kantonalni sud je naveo da je u tački 12. izreke presude utvrđeno da je M. P. u svojstvu direktorice Agencije lažno prikazala apelantu da će u njegovo ime i za njegov račun izvršiti zamjenu stana za određeni drugi veći stan iako je znala da stanovi te devastirane zgrade nisu otkupljeni, da Agencija ili ona sama nisu vlasnici tih stanova, te da se radi o stanovima čiji su otkup i adaptacija neizvjesni, te je s apelantom zaključila ugovor o zamjeni nekretnina da bi zatim punomoć, koju je apelant potpisao agentu Agencije radi realizacije navedene zamjene, iskoristila na način da je bez njihove saglasnosti apelantov stan prodala tužiteljici za iznos od 80.000,00 KM, a taj novac je u cijelosti zadržala za Agenciju. Kantonalni sud je dalje naveo da je tokom postupka utvrđeno da je A. B. prilikom obavljanja predmetnih pravnih radnji nastupala u ime i za račun društva Agencije. Također nije sporno da se krivična presuda, odnosno tačka 12. izreke te presude, odnosi upravo na ugovor koji je predmet ovog postupka. Dakle, zaključenjem ugovora o prodaji stana u apelantovom vlasništvu počinjeno je krivično djelo prevare u privrednom poslovanju. Kod takvog stanja stvari, kada je sud u krivičnom postupku utvrdio da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji počinjeno krivično djelo prevare u privrednom poslovanju, nije se u parničnom postupku moglo utvrđivati i konačno utvrditi da je taj ugovor pravno valjan. Naime, kršenjem odredbe člana 12. stav 3. ZPP dovodi se u pitanje autoritet osuđujuće presude krivičnog suda koja može biti dovedena u pitanje samo u krivičnom postupku po vanrednim pravnim lijekovima koji su u tom postupku predviđeni. Dakle, prvostepeni sud je neprimjenjivanjem odredbe člana 12. stav 3. ZPP povrijedio odredbe parničnog postupka, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Također, prema članu 103. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Zaključenjem spornog ugovora počinjeno je krivično djelo, pa je ugovor protivan prinudnim propisima, odnosno ništav je u smislu člana 103. ZOO, pa ne proizvodi pravno dejstvo.

16. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ostali navodi žalbe, pa ni prigovor da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada je dozvolio proširenje tužbe na apelanticu koja se tome protivila. Naime, tačno je da je prvostepeni sud postupio protivno odredbi člana 362. stav 2. ZPP, međutim, članom 57. stav 4. ZPP određeno je da će sud dopustiti preinaku tužbe i kada se tuženi protivi preinaci ako su ispunjeni uvjeti da tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije i da je tuženi u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave. Dakle, s obzirom na okolnosti slučaja i činjenicu da je apelantica kao apelantova supruga naknadno upisana kao suvlasnik stana koji je bio predmet ugovora o kupoprodaji, prvostepeni sud je na osnovu citiranog člana dozvolio preinaku tužbe, ocijenivši je svrsishodnom. Također, dozvoljavanje preinačenja, tj. proširenja tužbe izvršeno je u skladu s odredbama PZ, na koje su se apelanti u žalbi nekoliko puta pozivali.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 044291 15 Rev od 9. marta 2017. godine usvojena je revizija tužiteljice, drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelanata odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

18. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u primjeni odredbe člana 12. stav 3. ZPP počinio povredu odredaba parničnog postupka, pri čemu takav stav nema uporište u pravilima materijalnog prava. Naime, drugostepeni sud se valjano pozvao na odredbu člana 12. stav 3. ZPP, međutim Vrhovni sud je istakao da je parnični sud vezan samo u pogledu postojanja krivičnog djela i odgovornosti učinioca, dok sva ostala pitanja koja ne ulaze u biće krivičnog djela i ne utječu na krivičnu odgovornost učinioca parnični sud raspravlja potpuno samostalno i nije vezan za druge činjenice koje je utvrdio krivični sud. Te druge činjenice imaju za parnični sud samo značaj posrednog dokaza. U vezi s tim ,Vrhovni sud je naveo da kada je drugostepeni sud prihvatio osnovanim žalbene navode apelanata u pogledu vezanosti za presudu Kantonalnog suda od 11. augusta 2009. godine, zanemario je domet vezanosti parničnog suda za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se izložene radnje izvršenja optužene M. P. ocjenjuju kao ostvarenje krivičnog djela prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine koje čini onaj ko, kao zastupnik ili predstavnik pravnog lica, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi tom ili drugom pravnom licu ili na drugi način, dovede nekoga u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini. Naime, tom presudom nije, kako to pogrešno smatra drugostepeni sud, utvrđeno da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji počinjeno navedeno djelo, već da je taj ugovor bio samo sredstvo za izvršenje radnje dovođenja u zabludu, odnosno održavanja u zabludi i navođenja da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini kao bića navedenog krivičnog djela, tako da ne predstoji vezanost parničnog suda za presudu krivičnog suda na način kako to smatra drugostepeni sud. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da zaključenjem ugovora o kupoprodaji nije počinjeno krivično djelo, već su, kako to proizlazi iz presude krivičnog suda, označenim radnjama optužene u tom predmetu ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela prevare u privrednom poslovanju, dakle prevare kao mane volje ugovornih strana, koje ima za posljedicu rušljivost ugovora u smislu odredbi člana 111. ZOO, a ne osnov njegove ništavosti, kako to neosnovano smatra drugostepeni sud. Stoga je Vrhovni sud naveo da je sporni ugovor o kupoprodaji pravno valjan, odnosno da ne postoje zakonski razlozi na njegovu ništavost.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

19. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije.

20. Apelant tvrdi da Agencija uopće nije imala pravno valjanu sudski ovjerenu punomoć za prodaju spornog stana i zaključenje ugovora i predugovora o prodaji stana, te da su spornu punomoć koja se odnosila na zamjenu stana, a ne na njegovu prodaju, zloupotrijebile tužiteljica i A. B. Nadalje, apelant smatra i da je zanemarena činjenica da je sporni stan bračna stečevina apelanta i apelantice, da punomoć za zamjenu nije potpisala apelantica kao suvlasnik, niti ju je naknadno konvalidirala, te da je sud pogrešno zaključio da je postojala apelanticina saglasnost za prodaju stana. Apelant, također, tvrdi da je na glavnoj raspravi 27. septembra 2011. godine sud naložio tužiteljici da uredi tužbu u smislu označavanja apelantice kao nužnog suparničara, čime je apelantica primorana da stupi u parnicu, te da je ta odluka u suprotnosti s odredbom člana 362. ZPP s obzirom na to da je suvlasništvo apelanta i apelantice sudu ukazano još u odgovoru na tužbu, a na pripremnom ročištu su prezentirani dokazi, pa je tužiteljica o tome imala saznanje. Apelant dalje ističe da je općepoznato da su M. P., kao vlasnica i direktorica Agencije, i njeni agenti svojim nezakonitim i prevarnim radnjama oštetili više građana, zbog čega je i proglašena krivom presudom Kantonalnog suda. U vezi s tim, apelant tvrdi da je punomoć nastala izvršenjem krivičnog djela i korištena je za zaključenje spornog ugovora, te je data samo za radnje zamjene nekretnina od strane jednog suvlasnika, pa ne može predstavljati valjanu punomoć za prodaju nekretnine. Apelant također smatra da su A. B. i tužiteljica prilikom zaključenja spornog ugovora o prodaji stana postupale nesavjesno i da je ugovor ništav u smislu člana 103. ZOO. Apelant je naveo da se u prilog svojim stavovima poziva na presude Vrhovnog suda br. 070-0-Rev-08-001162 od 18. marta 2010. godine, 68 0 P 002314 12 Rev od 4. decembra 2012. godine i Rev 658/81 od 18. marta 1992. godine, Kantonalnog suda u Travniku broj Gž-365/04 od 8. decembra 2004. godine, Općinskog suda u Bugojnu broj P-3/03 od 16. oktobra 2003. godine, te na odluku Ustavnog suda „koja je objavljena na 81. stranici Službenih novina FBiH broj 63/14“. Apelant smatra da je donoseći osporenu odluku sud ispoljio pristrasnost i arbitrarnost u korist tužiteljice, te da je doveden u neravnopravan diskriminirajući položaj jer je dokaze proizvoljno cijenio samo u korist tužiteljice. U vezi s pravom na imovinu, apelant je naveo da je donošenjem osporene presude negirao krivičnu presudu te omogućio tužiteljici nezakonito stjecanje prava vlasništva na osnovu ništavog ugovora o kupoprodaji. Najzad, apelant je naveo da zbog nezakonite odluke može ostati i bez doma budući da nakon što se izvrši brisanje vlasništva postoji mogućnost da se traži njegovo iseljenje.

21. Apelantica smatra da je u osporenoj odluci nezakonito utvrđeno da je tužiteljica bila savjestan kupac s obzirom na to da je sud zanemario da je A. B. prilikom vršenja pravnih radnji u vezi sa zaključenjem ugovora nastupala u ime i za račun Agencije, a ne u ime i za račun apelanta, pa kod činjenice da je novac na ime kupoprodajne cijene uplatila na blagajnu Agencije samim tim prestaje njena savjesnost jer je znala da A. B. zastupa apelanta, a ne Agenciju, čime se saglašava s njenim nezakonitim radnjama. Apelantica, također, ukazuje da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana počinjeno krivično djelo, te smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu kao suvlasnice spornog stana koji je stekla u bračnoj zajednici s mužem.

b)Odgovori na apelacije

22. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci, te predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i jer nije bilo povreda na koje apelanti neosnovano ukazuju.

23. Općinski sud je naveo da je o postupanju tog suda odlučio Vrhovni sud koji je potvrdio prvostepenu presudu, zbog čega smatra da su apelacioni navodi neosnovani.

24. Tužiteljica je navela da je revizioni sud u obrazloženju osporene odluke dao potpune, jasne i precizne i razloge za svoju odluku, a da apelanti, nezadovoljni ishodom prvostepenog i revizionog postupka, nastoje činjeničnim i pravnim zaključcima prvostepenog i revizionog suda suprotstaviti svoju subjektivnu ocjenu, pretendirajući da Ustavni sud preispita njihove zaključke u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, što Ustavni sud nije nadležan. Tužiteljica je također ukazala da su Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2112/15 odbačene kao prima facie nedopustive apelacije slične kao u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, tužiteljica je predložila da se apelacije odbace odnosno odbiju.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 12. stav (3) (3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 57. st. (1), (2) i (4) (1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.

(4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci, ako su ispunjeni svi slijedeći uvjeti:

1) tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije;

2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

(5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.

Član 362. st. (1) i (2) (1) Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):

1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari);

2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se temelje na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari); 3) ako je to drugim zakonom određeno.

(2) Do zaključenja pripremnog ročišta, može, uz uvjete iz stava 1. ovog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog s njegovim pristankom.

26. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Davanje punomoćja Član 89.

(1) Punomoćje je ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.

Obim ovlašćenja Član 91. st. (1) i (3) (1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.

(3) Posao koji ne dolazi u redovno poslovanje može punomoćnik preduzeti samo ako je posebno ovlašćen za preduzimanje tog posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.

Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Kad je ugovor rušljiv Član 111.

Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

27. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 ispravka i 31/14).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05 i 41/05 ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 252. st. (1) i (3) (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

Član 253.

Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

28. Zakon o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik FBiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetnim apelacijama osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 044291 15 Rev od 9. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da su osporenu presudu Vrhovnog suda punomoćnici apelanata primili 30. marta 2017. godine, a da su apelacije podnesene 23. i 24. maja 2017. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojih apelacije nisu dopustive.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio oko utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji spornog stana, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama da je osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo, te da su redovni sudovi proizvoljno utvrđivali činjenično stanje.

38. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da je apelantica primorana da stupi u parnicu, te da je ta odluka u suprotnosti s odredbom člana 362. ZPP (odredba kojom je reguliran institut suparničara), Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu i apelacionih navoda proizlazi da je Općinski sud naložio uređenje tužbe u smislu označavanja apelantice kao nužnog suparničara nakon što je u drugom parničnom postupku utvrđeno da sporni stan predstavlja bračnu stečevinu apelanata, te da je u skladu s tim nalogom Općinskog suda tužiteljica i uredila tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da se sporna procesna odluka ne odnosi na apelanta, već na apelanticu koja u svojim apelacionim navodima nije osporavala navedeno postupanje prvostepenog suda prilikom vođenja postupka. Naime, u skladu s odredbom člana 362. stav 2. ZPP za proširenje parnice na novog tuženog ne traži se pristanak dotadašnjeg tuženog, što je u konkretnom slučaju apelant, već pristanak novog tuženog, što je u konkretnom slučaju apelantica. Osim toga, Ustavni sud uočava da je proširenje tužbe izvršeno u skladu s odredbama člana 252. PZ na kojima su apelanti zasnivali svoj protivtužbeni zahtjev, te su se na njih pozivali i u apelacionim navodima. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je navedenom procesnom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, odnosno da je na taj način dovedena u pitanje njegova procesna ravnopravnost.

39. U pogledu navoda apelanata kojima ukazuju na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Prema tome, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

41. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prihvaćajući zaključke prvostepenog suda, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu presudu, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Općinski sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud, dao jasne i detaljne razloge prilikom utvrđivanja pravne valjanosti sporne punomoći i ovlaštenja koja je A. B., koja je postupala u ime Agencije, na osnovu te punomoći imala u vezi s prodajom spornog stana, te je zatim detaljno razmotrio i pitanje savjesnosti tužiteljice kao kupca spornog stana, kao i savjesnosti apelanta kao prodavca, te apelantice koja je tvrdila da joj nije bila poznata činjenica prodaje spornog stana koji predstavlja bračnu stečevinu. Ustavni sud zapaža da se ti zaključci prvostepenog suda (kako je prezentirano u tač. 10-12 ove odluke) ne mogu smatrati proizvoljnim s obzirom na to da imaju svoj osnov u odredbama čl. 12. i 91. ZOO, čl. 252. i

254. PZ, kao i da su u skladu s praksom Ustavnog suda u kojima su pokretana slična pravna pitanja (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5010/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pored toga, u načinu na koji su interpretirani dokazi na kojima je prvostepeni sud zasnivao svoju odluku o navedenim pitanjima nema ništa što ukazuje da je prvostepeni sud proizvoljno utvrđivao činjenično stanje utvrđujući sadržaj punomoći, kako to apelant neosnovano ukazuje. Također, u pogledu navoda apelanata koji u prilog tvrdnji da je sporni ugovor ništav ukazuju na pravomoćnu presudu Kantonalnog suda od 11. augusta 2009. godine, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje o dometu pravila o vezanosti parničnog suda za pravomoćnu presudu krivičnog suda iz člana 12. stav 3. ZPP (kako je prezentirano u tački 18. ove odluke), a Ustavni sud u tom obrazloženju, koje se zasniva na jasnoj analizi krivičnog djela i radnji za koje je M. P. tom presudom proglašena krivom, nije mogao utvrditi postojanje proizvoljnosti u odlučivanju. Ovo naročito kod razloga koje je Vrhovni sud dao ukazujući da je sporni ugovor o kupoprodaji bio sredstvo za izvršenje radnje dovođenja, odnosno održavanja u zabludi, dakle prevare kao mane volje, što za posljedicu ima rušljivost ugovora u smislu člana 111. ZOO, a ne njegovu ništavost u smislu člana 103. stav 1. ZOO (na što je bio usmjeren protivtužbeni zahtjev apelanata). Naposljetku, imajući u vidu apelantove navode kojima se u prilog apelacionim navodima poziva na odluke drugih redovnih sudova i Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog apelaciji nije dostavio navedene odluke, niti je precizirao na koju se odluku Ustavnog suda poziva, pa ti paušalni apelantovi navodi i ne mogu biti ispitani u kontekstu prava na pravično suđenje. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja svojih navoda koje su isticali tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje je Vrhovni sud imao u vidu donoseći osporenu odluku kojom je potvrđena prvostepena presuda i dajući razloge zašto su neosnovani, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Pravo na dom i imovinu

43. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te navode apelanata da im je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju ovih prava, u suštini, vežu za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je miješanje u navedena prava bilo nezakonito, da nije bilo u javnom interesu, odnosno da je narušeno načelo proporcionalnosti miješanja. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu neosnovani.

c)Zabrana diskriminacije

44. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je sud proizvoljno cijenio dokaze samo u korist tužiteljice, što je razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu tužiteljicu, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega su i ti apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se odredbe procesnog zakona za koje je apelant tvrdio da su povrijeđene ne odnose na apelanta kao tuženog, niti dovode u pitanje njegovu procesnu ravnopravnost, te kada je Vrhovni sud, potvrđujući prvostepenu presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora, a odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata za utvrđivanje njegove ništavosti, za svoju odluku dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlaze proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjenica na koje apelanti neosnovano ukazuju.

46. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovog prava u tom pogledu.

47. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na tužiteljicu, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant pobija.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević