Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7433/18 (Zajednica etažnih vlasnika za upravljanje zgradom iz Banjaluke, Aleja Svetog Save br. 38, 40 i 42)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7433/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7433/18, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika za upravljanje zgradom iz Banjaluke, Aleja Svetog Save br. 38, 40 i 42, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zajednica etažnih vlasnika za upravljanje zgradom iz Banjaluke, Aleja Svetog Save br. 38, 40 i 42 protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 239088 18 Gž od 24. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zajednica etažnih vlasnika za upravljanje zgradom iz Banjaluke, Aleja Svetog Save br. 38, 40 i 42 (u daljnjem tekstu: apelantica), zastupana po ovlašteno licu Olgi Janković, a koju zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnijela je 13. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 239088 18 Gž od 24. septembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja N.P. te obavezana apelantica da tužitelju na ime neisplaćene naknade za poslove ovlaštenog lica (za period od maja 2014. do 27. januara 2015. godine) isplati iznos od 150,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (stav I izreke). Također, odbijen je apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužitelj obaveže da joj na ime duga po osnovu naknade za investiciono i tekuće održavanje isplati iznos od 1.929,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav II izreke), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke).

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, pored ostalog, utvrdio da tužitelj (kao etažni vlasnik stambene jedinice) nije plaćao naknadu za redovno i investiciono održavanje od februara 2014. godine. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantica bila dužna dokazati, osim vremenskog perioda neplaćanja navedenih troškova (koji prema navodima stranaka teče od 1. marta 2014. godine) i to koliko iznosi mjesečni iznos naknade koji je utvrdila Skupština Zajednice etažnih vlasnika (čl. 34. i 35. Zakona o održavanju zgrada) da bi se utvrdila visina potraživanja za označeni vremenski period. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku, izveo zaključak da apelantica nije dokazala visinu potraživanja na ime investicionog i redovnog održavanja zgrade u kojoj se nalazi stambena jedinica čiji je etažni vlasnik tužitelj. Naime, Okružni sud je naveo da je apelantica, imajući u vidu da je tužitelj u toku postupka prigovarao sadržaju kartice „promet partnera“ navodeći da se iz opisa pojedinih stavki ne može utvrditi na šta se odnose, te činjenicu da se mjesečni iznos naknade za troškove održavanja, poboljšanja kvaliteta zgrade plaća mjesečno za tekući mjesec na račun zajednice u iznosu koji utvrđuje Skupština Zajednice etažnih vlasnika, bila dužna dokazati po svakoj stavci iz kartice na šta se odnosi potraživanje, te izvesti dokaz na okolnost u kojoj je visini Skupština Zajednice etažnih vlasnika utvrdila obavezu plaćanja naknade od etažnih vlasnika. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da kartica sadrži sve parametre za utvrđivanje osnova i visine potraživanja tužitelja, s obzirom da se iz kartice - promet partnera ne može utvrditi na što se odnosi potraživanje koje je knjiženo u toj kartici, zato što su stavke u kartici iskazane kao dugovanja 08/14, 09/14, dugovanja do 07/14, a računi na ime usluge (bez navođenja na koje usluge se odnose). Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su redovni sudovi oslobodili tužitelja dugovanja koje je priznao, a što su bili dužni cijeniti u smislu člana 125. Zakona o parničnom postupku, te da u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku nisu uzeli u obzir vjerodostoje isprave kao dokazno sredstvo. Apelantica navodi da su sudovi zahtijevali veću dokazanost nego što pokazuje kartica prometa, dok su, s druge strane, poklonili vjeru paušalnim navodima tužitelja, da su neosnovano teret dokazivanja prebacili na apelanticu i na taj način je izložili diskriminirajućem i pristrasnom postupanju, te da je nejasno zašto sudovi nisu uzeli evidenciju dugovanja od 31. januara 2015. do 30. aprila 2017. godine, koja je jasno iskazana u kartici partnera.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7433/18 (Zajednica etažnih vlasnika za… | Sudska praksa | Aktio