Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5991/18 (M. T.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5991/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-5991/18, rješavajući apelaciju Miloja Tatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miloje Tatić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017271 16 Uvp od 2. augusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloje Tatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sitneši, podnio je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017271 16 Uvp od 2. augusta 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 21. septembra 2016. godine kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba protiv rješenja tužene (Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove) kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Područne jedinice Srbac od 23. juna 2015. godine. Tim rješenjem je dozvoljeno cijepanje određene parcele, na način pobliže opisan u izreci rješenja, uz konstataciju da vlasničko stanje ostaje nepromijenjeno.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenoj presudi navedeno da je osnov za promjenu površine i oblika (cijepanje) parcela usaglašavanje parcela prema važećem regulacionom planu, koje je i naloženo u postupku po zahtjevu Opštine Srbac za utvrđivanje zemljišta za redovnu upotrebu objekta na lokalitetu Autobuske stanice Srbac. Vrhovni sud je naveo da je apelant (kao vlasnik susjedne parcele) učestvovao u postupku cijepanja parcela koji se vodio kod prvostepenog organa, iako za predmetni postupak nije bila potrebna saglasnost apelanta, te da nije imao primjedbi na zapisnik. Vrhovni sud je dalje naveo da je nakon izvršenog cijepanja i usaglašavanja površina parcela sačinjen prijavni list na osnovu kojeg je predmetnim prvostepenim rješenjem dozvoljeno cijepanje sporne parcele. Pri tome je konstatovano da vlasničko stanje ostaje nepromijenjeno, a izvršena promjena prvostepenim rješenjem je provedena u zemljišnoj knjizi. Vrhovni sud je ukazao da je prema odredbi člana 7. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZZK) za upis nekretnine u zemljišnu knjigu potreban prijavni list sa kopijom plana, koji su u konkretnom slučaju priloženi uz zahtjev za provođenje nastalih promjena u obliku i površini navedene parcele. Priložen je i zapisnik sačinjen u postupku u kojem je cijepanje naloženo, a izvršena je i provjera zahtjeva za upis u smislu člana 42. ZZK. S obzirom da je utvrđeno da se podaci iz prijavnog lista o dosadašnjem stanju parcele slažu sa stanjem u zemljišnoj knjizi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno zaključeno da su ispunjeni uslovi da se dozvoli provođenje promjena nastalih cijepanjem predmetnog zemljišta na način kako je to izvršeno predmetnim prvostepenim rješenjem. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se svi prigovori apelanta navedeni u tužbi i predmetnom zahtjevu odnose na upravni postupak određivanja zemljišta za redovnu upotrebu objekata koji je u toku i u kojem je apelant učestvovao, a te prigovore može iznositi sve do njegovog okončanja. Iz tog razloga Vrhovni sud je naveo da ne nalazi za potrebno da ih posebno obrazlaže.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je cijepanje parcele urađeno u cilju prodaje dijela parcele preko koje je apelant ostvarivao pristup svojoj poslovnoj zgradi sa javnog puta, zbog čega mu je sada pristup onemogućen. Apelant osporava i postojanje javnog interesa za cijepanje predmetne parcele, te ističe da osporene presude nisu dale odgovor na pitanje po čijem je zahtjevu izvršeno cijepanje i šta je bio osnov za cijepanje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5991/18 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio