Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3953/17 (J.S.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 12. EK i član II/3.j) Ustava BiH (Pravo na sklapanje braka)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Otkaz
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 12. EK – pravo na sklapanje braka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3953/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3953/17, rješavajući apelaciju J.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 217018 17 Rev od 4. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 217018 11 Rs od 25. oktobra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J.S. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Živinica, podnijela je 19. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 217018 17 Rev od 4. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 217018 11 Rs od 25. oktobra 2012. godine. Apelantica je 16. novembra 2017. godine dopunila apelaciju na način da je obavijestila Ustavni sud da je Mikrokreditna fondacija „Sunrise“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) protiv nje podnio regresnu tužbu koja je registrirana pod brojem 33 0 075753 17 P.
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3953/17 kojom je odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom broj 65 0 Rs 217018 11 Rs od 25. oktobra 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da se poništi odluka tuženog o otkazu Ugovora o radu apelantice, da se tuženi obaveže da apelanticu vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, da joj isplati naknadu plaće za periode i u iznosima kao u izreci presude, te da joj uplati određeni novčani iznos na ime neuplaćenih doprinosa za PIO.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka utvrdio da je apelantica bila zaposlenica tuženog na neodređeno vrijeme prema Ugovoru o radu od iz 2009. godine na radnom mjestu kreditne službenice, te da joj je tuženi zbog iskazanih loših poslovnih rezultata početkom septembra 2009. godine uputio opomenu pred otkaz. Općinski sud je, također, naveo da je apelantica od kraja septembra 2009. godine do februara 2010. godine bila na trudničkom bolovanju, a od februara 2010. godine do februara 2011. godine na porodiljskom odsustvu, te da joj je prije isteka porođajnog odsustva (2. februara 2011. godine) tuženi usmeno ponudio sporazumni raskid radnog odnosa, na što apelantica nije pristala, niti je pristala na ponuđeni posao na drugom radnom mjestu, nakon čega je tuženi rješenjem od 15. februara 2011. godine otkazao apelantici Ugovor o radu. U vezi sa navedenim, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 87. Zakona o radu kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako, između ostalog, zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Općinski sud je zaključio da, budući da je tuženi u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o otkazu Ugovora o radu utvrdio da apelantica nije izvršavala obaveze preuzete Ugovorom o radu, tuženi je postupajući prema odredbi člana 87. Zakona o radu i člana 28. Pravilnika o pravima, obavezama i odgovornostima kreditnih službenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik) pravilno donio rješenje o otkazu ugovora o radu. Pri tome, Općinski sud je istakao da apelantica u ovom postupku nije dovela u sumnju tvrdnje i podatke tuženog o njenim rezultatima i kvalitetu rada, odnosno činjenicu da nije bila u mogućnosti izvršavati svoje obaveze iz Ugovora o radu.
5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 217018 13 Rsž od 28. decembra 2016. godine, uvažena je apelantičina žalba, te je preinačena prvostepena presuda na način da je poništeno rješenje o otkazu Ugovora o radu apelantici od 15. februara 2011. godine i tuženom je naloženo da apelanticu vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantici na ime neisplaćenih plaća i doprinosa za PIO isplati određene novčane iznose.
6. Kantonalni sud je naveo da je po ocjeni tog suda otkaz ugovora o radu apelantici nezakonito donesen, iz razloga što tuženi nije dokazao, niti je naveo podatke u odluci za otkaz ugovora o radu da se apelantici nije moglo osigurati zaposlenje na drugim poslovima, niti je poduzeo mjere s ciljem obrazovanja, odnosno osposobljavanja apelantice, da bi se otklonila potreba otkazivanja Ugovora o radu. Prema stavu Kantonalnog suda, poslodavac mora prije otkazivanja ugovora o radu zaposleniku, primjenom odredbe člana 87. Zakona o radu, provjeriti da li je moguće radnika kojem otkazuje Ugovor o radu iz poslovnih ili ličnih razloga zaposliti na nekim drugim poslovima. Po ocjeni Kantonalnog suda, teret dokazivanja je bio na tuženom koji, da bi dokazao zakonitost otkaza ugovora o radu, dokazuje navedene okolnosti, a što je tuženi u konkrentom slučaju propustio da uradi.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 217018 17 Rev od 4. jula 2017. godine usvojena je revizija tuženog, te je drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da odluka drugostepenog suda nije zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te je, s tim u vezi, ukazao da su odredbe člana 87. Zakona o radu kojim su uređene pretpostavke za redovni otkaz ugovora o radu. Naime,Vrhovni sud je istakao da bi otkaz bio valjan, poslodavac mora za to imati opravdan razlog koji je u konkretnom slučaju lično uslovljen tj. ako zaposlenik nije u mogućnosti uredno izvršavati obaveze iz radnog odnosa (član 87. stav 1., tačka 2. Zakona o radu), pri čemu odredba stava 2. istog člana dodatno štiti zaposlenika na način da je lično uslovljen otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti zaposlenika na druge poslove ili ga ne može obrazovati za rad na drugim poslovima. Prema stavu Vrhovnog suda, smisao navedenih zakonskih odredaba jeste da se otkloni potreba otkazivanja ugovora o radu zaposleniku. Vrhovni sud je zaključio da se, primijenjeno na konkretan slučaj, radna sposobnost apelantice nije promijenila, tj. ona je prije zaključenja naprijed pomenutog Ugovora o radu, radila na poslovima pripreme kredita, nakon čega je zaključila Ugovor o radu za poslove kreditne službenica u 10-om rangu.
9. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da apelantica u toku postupka nije osporavala izvještaje tuženog o postignutim radnim rezultatima, tj. da u spornom periodu nije ostvarivala normu koja joj je utvrđena Pravilnikom i Ugovorom o radu, niti je osporavala činjenicu da je iz navedenih razloga i pismeno opomenuta od strane tuženog. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelantica ne spori niti da joj je tuženi, prije datog otkaza, ponudio posao u naplati što ona nije prihvatila iz ličnih razloga, niti je tvrdila da je kod tuženog bilo slobodno neko drugo radno mjesto. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da, budući da je tuženi finansijska organizacija gdje je vrsta poslova i broj mogućih radnih mjesta ograničen, te da je apelantica već radila dvije vrste poslova, a da je treći ponuđeni posao odbila, proizilazi da apelantica nije učinila vjerovatnim da je bilo radnog mjesta na kome bi ona mogla raditi niti uz njeno dodatno osposobljavanje za rad. Prema stavu Vrhovnog suda, prvostepeni sud je, za razliku od drugostepenog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno odlučio da je tuženi tokom postupka u skladu sa odredbom člana 87. Zakona o radu dokazao da je imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu apelantici, tj. njenu nemogućnost da izvršava poslove u obimu i na način utvrđen Ugovorom o radu i Pravilnikom, pa je provedeni postupak tuženog o otkazu ugovora o radu bio zakonit.
10. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba člana 87. Zakona o radu. Apelantica smatra da joj je tužena „iscenirala i montirala otkaz ugovora o radu, kako bi je na bilo koji način uklonila iz firme, sve zbog činjenice da je koristila trudničko i porodiljsko bolovanje“.
Relevantni propisi
11. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantne odredbe koji glasi:
Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:
1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je postupak koji je tuženi proveo radi otkaza ugovora o radu apelantice bio u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu. Imajući u vidu obrazloženje redovnih sudova, a dovodeći ga u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u zaključcima redovnih sudova, suprotno apelacionim navodima, ne vidi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević