Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4812/18 (S. L.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Nematerijalna šteta
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4812/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-4812/18, rješavajući apelaciju S. L., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. L.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 Rs 045650 17 Rev od 17. maja 2018. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 045650 17 Rsž od 24. maja 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 Rs 045650 17 Rs od 4.

aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šekovića, koju zastupa Sonja Rubež, advokat iz Zvornika, podnijela je 21. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 Rs 045650 17 Rev od 17. maja 2018. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 045650 17 Rsž od 24. maja 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 Rs 045650 17 Rs od 4. aprila 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su tužena odgovorna lica kod poslodavca JPŠ „Šume RS“ a.d. Sokolac ŠG „Birač“ Vlasenica (u daljnjem tekstu: prvotuženi), R.L. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i P.S. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) apelanticu kao radnicu ŠG „Birač“ Vlasenica ŠU „Šekovići“, izložili mobingu na radnom mjestu, jer su je sistematski zlostavljali i ponižavali kako bi ugrozili njen ugled, čast i ljudsko dostojanstvo, jer su je uprkos njenoj bolesti raspoređivali da obavlja teže fizičke poslove, a zatim su je na nezakonit način upućivali na rad u drugu organizacionu jedincu poslodavca udaljenu 20 kilometara od mjesta njenog stanovanja, kako bi je primorali da podnese otkaz u preduzeću; da se naloži prvotuženom da preduzme sve mjere kako bi se spriječilo ponavljanje opisanog ponašanja i mobinga nad njom; te da se prvotuženi obaveže da na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, straha i stresa apelantici isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na donošenje rješenja o privremenom rasporedu apelantice na poslove pomoćnog radnika kod doznake i primanja šumsko drvnih sortimenata, na temelju njenog iskaza i iskaza svjedoka M.P., M.J. i D.M., te čitanja zapisnika sa sjednice stručnog kolegija, utvrđeno da su 24 radnika privremeno bila raspoređena na ove poslove. Naime, da je pored apelantice (lica ženskog pola), uz zadržavanje koeficijenta ranijeg radnog mjesta, bila raspoređena i radnica D.M., da je apelantici prvi radni dan prilikom dolaska na posao pozlilo i da se javila u Dom zdravlja, te od nje više nije traženo da obavlja navedene poslove, što znači da faktički ove poslove nije ni obavljala u spornom periodu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prema iskazu apelantice, i u ranijim periodima, povremeno bila raspoređivana na obavljanje navedenih poslova, ali to nije smatrala mobingom, nalazeći da je takav rapored prolazan. Vrhovni sud je naveo da je u pogledu usmenog rasporeda apelantice u Šumsku upravu Vlasenica, izvedenim dokazima (iskazi svjedoka M.M., M.K. i Lj.S.) utvrđeno da je uobičajena praksa prvotuženog bila da radnike povremeno, zbog odsutnosti drugih radnika, bez donošenja pisanog rješenja, rasporedi u Šumsku upravu Vlasenica, da je navedeni raspored apelantice trajao 12 dana i da su joj bili plaćeni troškovi prevoza, te da je, prema iskazima svjedoka S.D. i M.P., imala obezbjeđen radni prostor i sredstva za rad. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je prema iskazu svjedoka S.D. i Ž.M. od strane prvotuženog, po nalogu drugotuženog, koji je ovlašten da takvu kontrodu vrši, vršena kontrola rada (dnevnog učinka) ne samo apelantice, već i drugih radnika, pa ne stoje navodi da je kontrolisan samo rad apelantice.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica smatra da je izvedenim dokazima učinila vjerovatnim da je došlo do diskriminacije i da je time teret dokazivanja prešao na tužene, a da su sudovi pogrešno zaključili da nije došlo do diskriminacije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4812/18 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio