Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-793/17 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Javna vlast
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-793/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-793/17, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 020197 16 Rev 2 od 2.

februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 28. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 020197 16 Rev 2 od 2. februara 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 020197 06 P od 25. januara 2011. godine odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev Z.D. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelantica kao tužena da izvrši uspostavu prvobitnog stanja – rekonstrukciju zgrade u Mostaru (pobliže označene u dispozitivu) tako što će uspostaviti prvobitno stanje zgrade i stambene jedinice na kojoj je tužitelj nosilac stanarskog prava (dvosoban stan pobliže označen u dispozitivu, u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao što je bilo na dan 1. april 1992. godine, sve prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke koji je sastavni dio presude uz naknadu troškova parničnog postupka, kao i njegov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže apelanticu da mu plati štetu u iznosu od 121.900,00 KM ukoliko ocijeni da uspostavljanje prvobitnog stanja nije moguće ili nije ekonomski opravdano.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i međusobno, utvrdio da je tužitelj na osnovu ugovora o korištenju stana, koji je 21. juna 1971. godine zaključio sa Komandom garnizona Mostar, stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, dok je rješenjem Službe graditeljstva, imovinsko pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Gradske općine Mostar Jugozapad (u daljnjem tekstu: Služba) od 14. oktobra 2003. godine, tužitelju potvrđeno stanarsko pravo na predmetnom stanu. Dalje, sud je utvrdio da su predmetni stan i zgrada u kojoj se nalazio stan tokom rata pretrpjeli velika oštećenja, te da je izgrađena nova stambena zgrada sa drugačijim stanovima koji su dodijeljeni na korištenje trećim licima. Općinski sud je citirao odredbu člana 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i istakao da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan jer iz provedenih dokaza proizilazi da uspostavljanje prijašnjeg stanja rekonstrukcijom zgrade nije moguće, niti je ovako postavljeni tužbeni zahtjev moguće izvršiti. Vezano za alternativni tužbeni zahtjev Općinski sud je naveo da ovaj dio tužbenog zahtjeva nema karakter zahtjeva kojim se traži zaštita prava vlasništva, već da isti ima karakter zahtjeva za naknadu štete, te je naveo zastarni rok od tri godine iz člana 376. ZOO koji se primjenjuje na potraživanje naknade uzrokovane štete. S tim u vezi, sud je istakao da je rješenje kojim je tužitelju potvrđeno stanarsko pravo na predmetnom stanu uručeno tužitelju 28. oktobra 2003. godine, kada je tužitelj saznao za pričinjenu štetu i ko je odgovoran za istu, dok je tužba u konkretnom predmetu podnesena 8. decembra 2006. godine, nakon proteka zastarnog roka, zbog čega je alternativni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 020197 11 Gž od 30. augusta 2012. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostepena presuda od 25. januara 2011. godine.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 020197 13 Rev od 20. marta 2014. godine uvažena je revizija tužitelja, ukinuta je drugostepena presuda i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da se zahtjev tužitelja, koji se odnosi na činidbu, nemoguće izvršiti, obzirom da apelantica nije ispunila svoju obavezu prije stupanja na snagu novih zakonskih propisa prema kojima više nije moguće steći stanarsko pravo, te da tužitelju pripada određena novčana naknada za obezbjeđenje stana istih odnosno sličnih karakteristika kao predmetni stan. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo (član 376. ZOO-a) u pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva odnosno, sve dok tužitelj ima pravo zahtijevati stan, ne zastarjeva mu zahtjev za isplatu.

6. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je presudom broj 58 0 P 020197 14 Gž 2 od 5. juna 2014. godine uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu, u dijelu kojim je odlučeno o alternativnom tužbenom zahtjevu, tako što je obavezao apelanticu da tužitelju na ime naknade isplati iznos od 121.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu odluke o parničnim troškovima, tako što je obavezana apelantica da tužitelju naknadi parnične troškove. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, kao i da pogrešno prvostepeni sud smatra da se tužiteljev alternativni zahtjev može tretirati kao zahtjev za naknadu štete i za isti zaključiti da je zastario. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o isplati protivvrijednosti činidbe, obzirom da apelantica i dalje ima obavezu na činjenje (predaja stana) koje je nastalo prije rekonstrukcije zgrade i koju obavezu nije ispunila, tako da sve dok tužitelj ima pravo zahtijevati stan ne zastarjeva mu zahtjev za isplatu. Naime, apelantica je rekonstrukcijom zgrade (izgradnjom nove zgrade) bila u obavezi da tužitelju obezbijedi drugi stan na kojem bi stekao stanarsko pravo kao raniji nosilac stanarskog prava na stanu u zgradi koja je u ratu oštećena. Međutim, rekonstrukcijom-gradnjom nove zgrade sa manjim brojem stambenih jedinica koje su dodijeljene drugim licima, tužitelj je lišen stana, pa mu je stan trebao biti obezbjeđen dodjelom stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Obzirom da je u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (nakon 6. decembra 2000. godine) prestala mogućnost da se tužitelju dodijeli stanarsko pravo, to je apelantica u obavezi da tužitelju isplati novčanu naknadu kao protivvrijednost činidbe, jer činidbu više nije moguće ispuniti. Kantonalni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, kojem je apelantica samo paušalno prigovorila i nije pristupila glavnoj raspravi, te je obavezao apelanticu na isplatu iznosa od 121.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 020197 16 Rev 2 od 2. februara 2017. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 020197 14 Gž 2 od 5. juna 2014. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno od strane nižestepenih sudova, te je naveo da je drugostepena odluka, koja je donesena u ponovljenom postupku, zasnovana na zakonu. Vrhovni sud je naveo da se prema odredbi člana 203. stav 2. Zakona o prostornom uređenju, koji je važio u vrijeme rušenja zgrade u kojoj je tužitelj imao stan, rješenje (o rušenju građevine) iz stava 1. navedenog člana se ne može izvršiti dok se nosiocu stanarskog prava, korisniku stana, odnosno vlasniku stana, koji stanuje u građevini određenoj za rušenje ne obezbjedi drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu sa odredbama Zakona kojim se uređuju stambeni odnosi (član 52. stav 2. ZSO). Vrhovni sud je istakao da je nesporno da apelantica nije u mogućnosti da preda tužitelju predmetni stan, kao i da tužitelju nije obezbijedila drugi stan, dok je u međuvremenu (6. decembra 2000. godine) prestala zakonska mogućnost da se tužitelju dodijeli stanarsko pravo na nekom drugom stanu prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelantica dužna isplatiti tužitelju novčanu protivvrijednost činidbe umjesto obaveze da mu osigura minimalne stambene uslove u smislu Zakona o prostornom uređenju i ZSO. Nadalje, obzirom da je postala nemoguća obaveza apelantice na predaju predmetnog stana u posjed tužitelju, u skladu sa rješenjem Službe od 14. oktobra 2003. godine, to je irelevantan revizijski prigovor apelantice da je tužitelj izgubio pravo na stan iz razloga što nije podnosio nadležnom organu zahtjev za izvršenje istog. Također, neosnovan je prigovor apelantice koji se odnosi na dosuđeni iznos novčane naknade kao protivvrijednost činidbe, iz razloga što apelantica tokom postupka nije pružila adekvatne dokaze na okolnosti da je tužitelju ponudila bilo kakav stan kojim bi zadovoljila njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu sa odredbom člana 203. stav 2. Zakona o prostornom uređenju.

8. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je tužitelju u konkretnom slučaju prestalo stanarsko pravo, priznato rješenjem Službe od 14. oktobra 2003. godine jer se nikada nije obratio nadležnom organu sa zahtjevom za izvršenjem navedenog rješenja. Također, apelantica smatra da je tužitelju priznata neosnovana novčana nadoknada kao supstitucija prava (stanarskog) za koje smatra da mu je prestalo. Osim toga, apelantica navodi da iz dostavljenog izvještaja Ministarstva vanjskih poslova proizilazi da se tužitelj vodi kao stambeni interesent odnosno, da je aplicirao za stan u MO R Srbije, te ističe da je u konkretnom slučaju više nego očigledno da je protekao objektivni i subjektivni rok iz člana 376. ZOO.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, točka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, apelantica svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio po njegovim uputama i usvojio alternativni tužbeni zahtjev tužitelja, uz zaključak da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba člana 376. ZOO jer se ne radi o naknadi štete već o isplati protivvrijednosti činidbe koju apelantica nije ispunila i koja ne zastarjeva sve dok tužitelj ima pravo zahtijevati stan. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrdio zaključak drugostepenog suda da je apelantica dužna isplatiti tužitelju novčanu protivvrijednost činidbe umjesto obaveze da mu osigura minimalne stambene uslove u skladu sa članom 52. stav 2. ZSO i članom 203. stav 2. Zakona o prostornom uređenju, uvažavajući činjenicu da je u međuvremenu prestala zakonska mogućnost da se tužitelju dodijeli stanarsko pravo na nekom drugom stanu.

14. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 376. ZOO prilikom razmatranja alternativnog tužbenog zahtjeva tužitelja te je s obzirom na to apelantica obavezna isplatiti tužitelju protivvrijednost činidbe koju nije ispunila. Ustavni sud također ukazuje da apelantica, osim što osporava primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-793/17 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio