Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7371/18 ("DRAMAR-ING" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Naknada
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7371/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7371/18, rješavajući apelaciju "DRAMAR-ING" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "DRAMAR-ING" d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 010277 14 Uvp od 4. oktobra 2018.

godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010277 12 U od 1. jula 2014. godine i Rješenja Službe za komunalne poslove, izgradnju i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla broj 05-01-23- 115-193-3/12 od 21. septembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "DRAMAR-ING" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Arnautović advokat iz Tuzle, podnio je 12. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 010277 14 Uvp od 4. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010277 12 U od 1. jula 2014. godine i Rješenja Službe za komunalne poslove, izgradnju i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-01-23-115-193-3/12 od 21. septembra 2012. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Tuzli od 1. jula 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Drugostepenog upravnog vijeća Općine Tuzla) od 12. novembra 2012. godine. Navedenim rješenjem tuženog odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja Službe od 21. septembra 2012.godine kojim je apelantu utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje korisne površine gradskog i ostalog građevinskog zemljišta od 1. jula 2012. godine u mjesečnom iznosu od 1.030,18 KM, te određeno da će se navedena naknada obračunavati i plaćati svaka tri mjeseca, te da je apelant dužan sa 30. septembrom 2012.godine platiti iznos od 3.090,54 KM po navedenom osnovu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da organi uprave i prvostepeni sud nisu povrijedili zakon na apelantovu štetu kada su apelanta obavezali na naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u 2012. godini, s obzirom da iz dokaza u spisu predmeta jasno proizlazi da je apelant korisnik predmetnih poslovnih objekata (što ni navodima zahtjeva nije dovedeno u sumnju). Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu nepostojanja zakonskog osnova za potraživanje predmetne naknade u konkretnoj upravnoj stvari. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelantu shodno odredbama čl. 63. i 73. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH naložena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, zato što su prema odredbama člana 75. navedenog zakona obveznici navedene naknade vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta. Vrhovni sud je naveo da je i ostale apelantove navode ocijenio neosnovanim, te naglasio da ih je pravilno ocijenio prvostepeni sud u svojoj odluci.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelant navodi da mu je dodjeljeno gradsko građevinsko zemljište radi građenja, da je na osnovu odobrenja za izgradnju izgradio poslovni objekat – tržni centar i objekat tenis terena s tribinama i sadržajima ispod tribina, te da se kao vlasnik navedenih objekata upisao u zemljišne knjige sa pravom privatnog vlasništva 1/1, uz prethodno brisanje društvenog državnog vlasništva. Također, apelant navodi da se za imovinu koja je u privatnom vlasništvu ne može potraživati naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Apelant navodi da je Ustavni sud FBiH donio presudu broj U- 64/17 od 23. oktobra 2018. godine kojom je utvrdio da odredbe Zakona o građevinskom zemljištu na koje se poziva Vrhovni sud nisu u skladu s Ustavom FBiH.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7371/18 ("DRAMAR-ING" d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio