Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7053/18 (F. B.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7053/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7053/18, rješavajući apelaciju Fehima Bajića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fehim Bajić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 1 P 003474 16 Gž od 18. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama – Odjeljenje u Kladnju broj 33 1 P 003474 15 P 2 od 20.
septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fehim Bajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hamburga, kojeg zastupa Zlatko Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 1 P 003474 16 Gž od 18. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju broj 33 1 P 003474 15 P 2 od 20. septembra 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužitelj (M. B.) suvlasnik i suposjednik sa dijelom od ½ na porodičnoj stambenoj zgradi sagrađenoj u Kladnju na parcelama (pobliže opisano u izreci prvostepene odluke) na kojima su tužitelj i apelant (kao tuženi) uknjiženi kao suvlasnici i na kojima se vode kao suposjednici sa dijelovima od po ½, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se po pravosnažnosti predmetne odluke i kada se steknu uslovi za upis etažne svojine tužitelj upiše kao suvlasnik i suposjednik predmetne zgrade sa dijelom od ½. Osim toga, apelant je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant na glavnoj raspravi 16. augusta 2016. godine postavio zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije, ukoliko su tačna njegova saznanja da je sudija u rodbinskoj vezi sa predloženim svjedocima V. S., E. S. i S. H., te da je tužitelj povukao prijedlog za saslušanje navedenih svjedoka, kako bi se izbjeglo bilo kakvo raspravljanje po tom pitanju. Nadalje, da je na istoj glavnoj raspravi postupajući sudija donio rješenje da se navedeni svjedoci neće saslušati, konstatujući da je samim tim otpao i razlog za njegovo izuzeće, na što apelant nije imao primjedbi. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da o zahtjevu za izuzeće postupajćeg sudije nije odlučivao predsjednik suda, kako je to propisano odredbom člana 359. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, da u ovakvoj situaciji nisu ni postojale okolnosti zbog kojih bi po zakonu morao biti isključen ili izuzet postupajući sudija, u smislu odredbe člana 357. ZPP, pri čemu nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka koja bi bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da nije proizvoljan zaključak prvostepenog suda da su stranke zaključile pismeni ugovor o zajedničkoj izgradnji spornog objekta, kao ni zaključak da je tužitelj kao savjestan graditelj stekao pravo suvlasništva i na zemljištu čiji je suvlasnik apelant. Također, da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizlazi da je zemljište, na kojem je izgrađena predmetna stambena zgrada, upisano sa istim suvlasničkim udjelima na tužitelja i apelanta i sa suposjedničkim dijelovima od po ½, a što ukazuje na to da predmetna stambena zgrada predstavlja njihovo zajednično vlasništvo, u smislu odredbe člana 21. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koju su stranke izgradile zajedničkim radom i sredstvima, bez obzira na to što su urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje (na koje se apelant poziva u žalbi) izdati na apelantovo ime. Kantonalni sud je istakao da su neprihvatljivi apelantovi navodi da je falsifikovana isprava nadležnog organa, kojom je data urbanistička saglasnost i tužitelju i apelantu, jer iz sadržine izvedenih dokaza proizlazi da je predmetnu saglasnost tužitelj pribavio kako bi dobio kreditna sredstva za izgradnju predmetne porodične stambene zgrade. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud za svoje utvrđenje imao uporište u iskazima saslušanih svjedoka (Z. B., N. Ć., Š. B., N. B., E. B., F. Č., Š. M., S. H., M. M. i E. H.), a koji nisu u suprotnosi sa iskazom tužitelja, te da je pravilno odlučio kada je udovoljo tužbenom zahtjevu, o čemu je dao valjane razloge.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević