Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1387/19 (O. M.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1387/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1387/19, rješavajući apelaciju Olje Mrđen, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Olja Mrđen protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 264376 18 Gž od 13. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Olja Mrđen (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Opačić advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 264376 18 Gž od 13. marta 2019. godine. Apelantica je takođe predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje navedene presude Okružnog suda i zabraniti Osnovnom sudu u Banjaluci da odobri izvršenje radi naplate parničnih troškova dosuđenih tom presudom.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav određeni usmeni kupoprodajni ugovor zaključen između nje kao kupca i tuženog (Č.J.) kao prodavca i da se naloži tuženom da joj vrati određeni novčani iznos, te je apelantica obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica sa tuženim zaključila predugovor o kupovini predmetnog zemljišta (dijela k.č. broj 1041 k.o. Veliko Blaško) i isplatila kupoprodajnu cijenu, te da između stranaka nije zaključen glavni ugovor. Nadalje je utvrdio da je apelantica sa tuženim zaključila i usmeni ugovor o kupoprodaji drugog dijela iste parcele za koji je isplaćen određeni novčani iznos, na način da su tuženom od strane advokata Z.O. (u daljnjem tekstu: advokat) sukcesivno isplaćivani određeni novčani iznosi. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenicu da je advokat sukcesivno isplaćivao tuženom određene novčane iznose za drugi dio predmetne parcele, međutim, istakao je da je pogrešan zaključak da je pri tom postupao kao apelantičin punomoćnik, te da je na taj način nastao obligaciono pravni odnos između apelantice i tuženog. Slijedom navenog, Okružni sud je zaključio da apelantica izvedenim materijalnim dokazima to nije dokazala, u smislu odredbe člana 7. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u presudi Okružnog suda pogrešno navedeno Zakona o obligacionim odnosima), te istakao da je navedeni obligaciono pravni odnos nastao sa advokatom. Pri tom je naglasio da je advokat isplatio iznos kupoprodajne cijene za drugi dio nepokretnosti i usmeno se saglasio sa tuženim o bitnim sastojcima ugovora, u smislu člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te su advokat i tuženi predajom i prijemom kupoprodajne cijene iskazali volju za zaključenjem ugovora, u smislu člana 28. stav 1. ZOO. Okružni sud je pri tom istakao činjenicu da je tuženi osporavao da je sa apelanticom zaključio usmeni ugovor o kupoprodaji, te da apelantica u toku postupka nije saslušana kao parnična stranka kako bi osporila te navode. U konačnici, s obzirom da apelantica nije ugovorna strana u usmenom kupoprodajnom ugovoru, Okružni sud je zaključio da nije ni ovlaštena da traži utvrđenje ništavosti tog ugovora i povrat novca temeljem odredbe člana 103. i 104. ZOO. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, „pogrešno i proizvoljno“ primijenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da apelantica nije dokazala da je između nje i tuženog zaključen usmeni ugovor o kupoprodaji preostalog dijela predmetne parcele, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević