Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1044/19 (R. Š.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1044/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1044/19, rješavajući apelaciju Rada Šukala, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rade Šukalo protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015875 16 Uvp od 6. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Šukalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Potkozarja, podnio je 9. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 015875 16 Uvp od 6. decembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju počev od 16. septembra 1998. godine u određenom mjesečnom iznosu tadašnjih dinara, a od 1. januara 1999. godine u određenom iznosu u konvertibilnim markama i dalje u označenim periodima i u pojedinačno navedenim iznosima, određeno je da će se isplata penzije vršiti od 16. septembra 1998. godine, te da se tim rješenjem zamjenjuje privremeno rješenje od 5. oktobra 1998. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju po osnovu oboljenja privremenim rješenjem od 5. oktobra 1998. godine, kojim mu je određena invalidska penzija u određenom mjesečnom iznosu tadašnjih dinara, počev od 16. septembra 1998. godine. Nadalje je naveo da je stupanjem na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 2000. godine apelantu određena penzija od penzijskog osnova obračunatog u određenom iznosu u konvertibilnim markama i u pripadajućim procentima za 2002, 2003. i 2004. godinu. Vrhovni sud je naveo da je apelantu penzija ponovno određena rješenjem iz 2003. godine, kada je apelant ukazivao da je osnov njegove invalidnosti profesionalno oboljenje i zahtjevao obračun penzije u većem, po zakonu pripadajućem procentu, te je u konačnici utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost u vidu nesposobnosti za privređivanje počev od 16. septembra 1998. godine zbog profesionalnog oboljenja. Shodno navedenom, naveo je Vrhovni sud, predmetnim prvostepenim rješenjem apelantu je izvršen ponovni obračun penzije od 16. septembra 1998. godine i penzija obračunata u periodima koji su određeni u zavisnosti od izmjena zakona i promjenama u određivanju penzijskog osnova i procenta određivanja visine penzije. Vrhovni sud je ukazao da apelant, insistirajući na „odštetnom zahtjevu“, u suštini osporava novi obračun penzije, odnosno činjenično stanje utvrđeno u predmetnoj upravnoj stvari, pa je iz tog razloga o predmetnoj tužbi odlučivano kao o tužbi podnesenoj u smislu Zakona o upravnim sporovima, te je odlučeno o zakonitosti osporenog akta. S tim u vezi Vrhovni sud je ukazao da apelant, shodno odredbi člana
11. Zakona o upravnim sporovima, u upravnom sporu može tražiti naknadu štete nanesene izvršenjem osporenog upravnog akta, samo ako se tužbom traži i poništenje upravnog akta, te zaključio da je pobijanom presudom pravilno prethodno odlučeno o zakonitosti osporenog akta. U pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio da se izvrši ponovni obračun i isplata duga, uzimajući u obzir devalvaciju i inflaciju za protekli vremenski period, te da se na tako dobijene iznose obračuna i zakonska kamata, Vrhovni sud je zaključio da je isti neosnovan. S tim u vezi je naglasio da je prvostepenim rješenjem odlučivano o novom iznosu penzije, a ne o razlici između ranije isplaćenih i sada utvrđenih iznosa penzije, pa s obzirom da je prvostepeno rješenje utvrđeno kao zakonito, Vrhovni sud je zaključio da njegovim donošenjem, niti izvršenjem apelantu nije nanesena šteta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu kontinuiteta pravnih propisa iz člana 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine, te Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, ali nije naznačio konkretno pravo za koje smatra da mu je povrijeđeno, niti je te navode posebno obrazlagao niti argumentovao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević