Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1912/17 (D. I.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1912/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1912/17 rješavajući apelaciju Dubravke Ivičević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dubravke Ivičević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 156993 14 Rev od 14. februara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 156993 13 Gž od 10. jula 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 156993 10 P od 1. oktobra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dubravka Ivičević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 156993 14 Rev od 14. februara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 156993 13 Gž od 10. jula 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 156993 10 P od 1. oktobra 2012. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 156993 10 P od 1. oktobra 2012. godine, u stavu jedan izreke odbio apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obavežu tuženi (,,GROUP- AM“ društvo za trgovinu i usluge Ilidža, u daljnjem tekstu: I-tuženi, i H. T., u daljnjem tekstu: II-tuženi) da apelantici predaju u posjed i korištenje određeno putničko motorno vozilo (bliže opisano u izreci odluke, u daljnjem tekstu: predmetno vozilo). Stavom dva izreke, obavezan je II-tuženi da naknadi apelantici materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom kamatom, dok je stavom tri apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom u odnosu na I-tuženog i sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju odluke, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelantica bila vlasnik predmetnog vozila, te da je 15. oktobra 2009. godine zaključila kupoprodajni ugovor, kao prodavač, sa I-tuženim, kao komisionarom, kojim se komisionar obavezuje da u svoje ime, a za račun komitenta otkupi i proda komitentovo vozilo za određenu kupoprodajnu cijenu. Nadalje je naveo da je I-tuženi sačinio predmetni kupoprodajni ugovor kao komisionar ali po nalogu II-tuženog, te da je predmetno vozilo predato II-tuženom nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora.
4. Općinski sud je zaključio da je između apelantice i II- tuženog zaključen ugovor o prodaji, te da je apelantica kao prodavač ispunila svoju ugovornu obavezu predavši (posredno putem A. Ć.) predmetno vozilo II-tuženom kao kupcu, a da II- tuženi kao kupac nije ispunio svoju obavezu preuzetu ugovorom, tj. apelantici nije isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, a što je i nesporno između parničnih stranaka. Kako II- tuženi kao kupac nije ispunio svoju obavezu, Općinski sud je shodno odredbama čl. 454. i 516. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio postavljeni tužbeni zahtjev i obavezao II- tuženog da apelantici isplati određeni novčani iznos (koji tužbeni zahtjev je alternativno postavljen sa tužbenim zahtjevom za predaju u posjed apelantici predmetnog vozila).
5. Općinski sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev da se obavežu I i II tuženi da predaju predmet kupoprodaje, obzirom da je među parničnim strankama nesporno da je II-tuženi predmetno vozilo prodao trećem licu, pa da se navedeno vozilo ne nalazi u posjedu II-tuženog.
6. Takođe je u cijelosti odbio postavljene tužbene zahtjeve u odnosu na I-tuženog. Općinski sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je I- tuženi po nalogu II-tuženog sačinio kupoprodajni ugovor, provjerio vlasništvo nad predmetnim vozilom, te po nalogu odnio navedeni ugovor na potpis apelantici, iz čega proizlazi da je u obligacionom odnosu bio I-tuženi, kao nalogoprimac, sa II-tuženim, kao nalogodavcem (u smislu odredbi člana 749. ZOO), pa da se ne može obavezati na činidbu iz postavljenog tužbenog zahtjeva, obzirom da nije bio u obligacionom odnosu sa apelanticom kao prodavcem.
7. Kantonalni sud je 10. jula 2013. godine donio Presudu broj 65 0 P 156993 13 Gž, kojom je usvojio žalbu II-tuženog i preinačio prvostepenu presudu u stavu dva izreke, na način da je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženog.
8. U obrazloženju odluke, Kantonalni sud je naveo da je protiv prvostepene presude žalbu uložio II-tuženi, da apelantica i I-tuženi nisu dostavili odgovor na žalbu, te da je cijenio prvostepenu presudu u okviru navoda žalbe i člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Kantonalni sud je ocijenio da se osnovano žalbom ističe da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pogrešno zaključio da se u ovoj pravnoj stvari radi o ugovornom odnosu između apelantice i II-tuženog, čiji je predmet kupoprodaje bilo predmetno vozilo. Naime, da iz pismenih dokaza u spisu proizlazi da je apelantica zaključila sa I-tuženim ugovor o komisionu i da se I-tuženi potpisao i preuzeo obaveze kao komisionar, a da je na mjesto komitenta potpisana apelantica.
10. Kantonalni sud je ukazao, da je odnos komisionara i komitenta potrebno posmatrati u smislu člana 787. ZOO. Naime, članom 787. ZOO regulisano je komitentovo pravo na potraživanje iz posla sa trećim, odnosno komitent može zahtijevati ispunjenje potraživanja iz posla koji je komisionar zaključio sa trećim, a za njegov račun, tek pošto mu ih komisionar ustupi (član 787. stav 1.). Iz ovoga proizlazi da je I-tuženi kao komisionar morao ustupiti zaključeni posao sa trećim licem apelantici kao komitentu.
11. Kantonalni sud je obrazložio da apelantica (kao komitent) zahtjeva ispunjenje potraživanja koje je I-tuženi, kao komisionar, zaključio sa II-tuženim, kao trećim licem, iako nije ispunjen uvjet predviđen članom 787. stav 1. ZOO. U vezi s tim je ukazano, da je članom 787. stav 2. ZOO regulisano da se u pogledu odnosa komitenta sa komisionarom i njegovim povjeriocima, ova potraživanja od svog nastanka smatraju kao komitentovo potraživanje. Kantonalni sud je pojasnio da to znači da apelantica ima potraživanje prema II-tuženom, kao trećem licu, tek nakon što joj to potraživanje, odnosno njegovo ispunjenje, ustupi I-tuženi. Stoga je, u skladu sa članom 123. stav 1. ZPP, apelantica morala dokazati da joj je I-tuženi pismeno ustupio da može predmetno potraživanje ostvariti od treće osobe, odnosno II-tuženog, a što nije dokazala pa je, po ocjeni Kantonalnog suda, žalba II-tuženog u cijelosti osnovana.
12. Vrhovni sud je 14. februara 2017. godine donio Presudu broj 65 0 P 156993 14 Rev, kojom je odbio apelantičinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene odluke.
13. U obrazloženju odluke, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnim okolnostima radi o ugovoru o komisionu, zaključenim između I-tuženog, kao komisionara, i apelantice, kao komitenta, bez obzira što je isti u uvodu naznačen kao „ugovor o kupoprodaji“. Nadalje, da je dokaz da se radi o ugovoru o komisionu i činjenica da se I-tuženi na svim dijelovima ugovora tretira kao „komisionar", a apelantica kao „komitent", a konačno da se I-tuženi na istom potpisao na mjestu predviđenom za komisionara, a apelantica na mjestu komitenta.
14. Vrhovni sud je zaključio, da u konkretnim okolnostima, kada se navedeni ugovor ima smatrati ugovorom o komisionu, apelantici (kao komitentu) prema komisionaru pripadaju prava iz člana 778., 779. i 780. ZOO, a prema trećem licu (II-tuženom), samo ukoliko joj komisionar ustupi potraživanje iz ugovora o komisionu. Nadalje je naveo, da apelantica nije izvodila dokaze u pravcu dokazivanja da su na nju, od strane komisionara, prenijeta prava iz ugovora o komisionu, pa da bi joj pripalo pravo da traži ispunjenje obaveze iz ugovora od II-tuženog.
15. Vrhovni sud je naglasio da je bez uticaja zahtjev revizije da se I-tuženi obaveže na isplatu utuženog iznosa po osnovu zaključenog ugovora o komisionu, jer je tužbeni zahtjev prvostepenom presudom u cijelosti odbijen prema I-tuženom, a odluka suda u tom dijelu nije osporavana u žalbenom postupku, pa je odluka u tom dijelu postala pravosnažna.
16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da redovni sudovi isti ugovor različito tumače, te da bez obzira da li se u konkretnom slučaju radilo o kupoprodajnom ugovoru ili o ugovoru o komisionu, da ne može biti lišena svoje imovine bez bilo kakve nadoknade. Nadalje, da su redovni sudovi primijenili relevantno materijalno pravo isključivo u interesu tuženih, odnosno na njenu štetu. Naime, u prvom slučaju primjena prava išla je u pravcu da je zaključen kupoprodajni ugovor što je povoljnije za I-tuženog, dok je u drugom slučaju primjena prava išla u pravcu da se radi o ugovoru o komisionu što je povoljnije za II-tuženog. Zatim, u vezi stava Kantonalnog i Vrhovnog suda da se radi o ugovoru o komisionu, ni jedan od navedenih sudova nije uzeo u obzir odredbe člana 773. stav 1. ZOO koje u relevantnom dijelu glase: “...Ako je komisionar sklopio neki posao pod nepovoljnijim uvjetima od onih određenih nalogom kad to nije smio, dužan je naknaditi komitentu razliku ali i uzrokovanu štetu…“. Kantonalni i Vrhovni sud prema čl. 221. i 241. ZPP u cijelosti paze na pravilnu primjenu materijalnog prava, pa su trebali naložiti I-tuženom, ako ga već smatraju komisionarem, da apelantici naknadi uzrokovanu štetu (jer je I-tuženi prodao auto II-tuženom, a apelantici nije isplaćeno ništa od prodajne cijene).
Relevantni propisi
17. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, u suštini, odnose na način na koji su sudovi u konkretnom slučaju primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
21. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda, kojima apelantica suštinski problematizira primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, odnosno zašto tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženog nije osnovan. Takođe, apelantica smatra da su joj povrijeđena njena prava, navedena u apelaciji, i zato što Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu naložili I-tuženom da joj naknadi uzrokovanu štetu, ako već smatraju da se radi o ugovoru o komisionu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda proizlazi da je protiv prvostepene presude žalbu podnio samo II-tuženi, koju je on cijenio u smislu člana 221. ZPP, te da je Vrhovni sud vezano za apelantičine navode (da se I-tuženi obaveže na isplatu utuženog iznosa po osnovu zaključenog ugovora o komisionu) istakao da je tužbeni zahtjev prvostepenom presudom u cijelosti odbijen prema I-tuženom, a da odluka suda u tom dijelu nije osporavana u žalbenom postupku, pa je odluka u tom dijelu postala pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda u konkretnom slučaju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević