Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/19 (E. B.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1066/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1066/19, rješavajući apelaciju Elkaza Botonjića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elkaz Botonjić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 152499 17 Rev od 27. novembar 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 152499 17 Rsž 2 od 8. septembra 2017.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 152499 15 Rs 2 od 1. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elkaz Botonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Galiba Hrvačić- Karačić advokat iz Sarajeva, podnio je 12. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 152499 17 Rev od 27. novembar 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 152499 17 Rsž 2 od 8. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 152499 15 Rs 2 od 1. decembra 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo) da mu na ime naknade štete zbog nerješavanja radnog statusa isplati određeni novčani iznos, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove sastava revizije u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant odlukom Upravnog odbora Transport-Saobraćaj d.j.l. Hadžići imenovan za direktora preduzeća, da je Ministarstvo prometa i komunikacija Kantona Sarajevo dalo saglasnost na imenovanje apelanta kao direktora navedenog preduzeća. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem Ministarstva privrede Kantona Sarajevo utvrđeno postojanje prava Akcionarskog društva za prevoz i mehanizovani pretovar robe i tereta ,,Transport-Mehanizacija“ Beograd na određenoj imovini koja se nalazi u Općini Hadžići, da je zaključen sporazum između Transport-Saobraćaj d.j.l. Hadžići i AD „Transport- Mehanizacija“ Beograd o primopredaji te imovine. Zatim, da je utvrđeno da je apelant 1. juna 2008. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa za radnike Transport- Saobraćaj d.j.l. Hadžići. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir činjenicu da je apelant donio rješenja o prestanku radnog odnosa za sve radnike, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za isplatu obračunatih plaća za utuženi period, koje potražuje kao naknadu materijalne štete, neosnovan. Svoj tužbeni zahtjev, naveo je Vrhovni sud, apelant zasniva na činjenicama da je u spornom periodu bio direktor preduzeća i da ga tuženi kao osnivač nije razriješio funkcije direktora, zbog čega se nije mogao zaposliti kod drugog poslodavca, niti mu je isplatio plate. S tim u vezi, Vrhovni je zaključio da apelant nakon predaje imovine i prestanka radnog odnosa za sve radnike, nije bio u aktivnom radnom odnosu već se samo formalno vodio upisan kao direktor kod registarskog suda. Vrhovni sud je istakao da apelant nije predlagao i izvodio dokaze na okolnost da je konkurisao na neko drugo radno mjesto u spornom periodu i da je odbijen iz razloga što nije razriješen dužnosti direktora, te je, s obzirom da apelant nije dokazao postojanje svih činjenica na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, shodno odredbi člana 126. ZPP.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud samovoljno primjenio odredbe ZPP, in concreto da je preinačio drugostepenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koje se ne može preispitivati u revizionom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP, zaključio da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te da je stoga njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/19 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio