Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7680/18 (D. Ž.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7680/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7680/18, rješavajući apelaciju D. Ž., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela D. Ž.

protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 246695 18 Gž od 11. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. Ž. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 24. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 246695 18 Gž od 11. septembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da apelantica ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana u Banjaluci, bliže označenog u izreci presude, po osnovu ugovora o zakupu stana zaključenog između nosioca stanarskog prava i Kliničkog centra u Banjaluci od 24. aprila 2002.godine, te da se naloži tuženoj B.F. da apelantici preda u posjed navedeni stan slobodan od lica i stvari, te je apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 870,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, pored ostalog, naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je B.T. bila nosilac stanarskog prava na stanu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da je B.T. s tuženom 16. avgusta 1993. godine zaključila ugovor o zamjeni stanova po kojem je B.T. uselila u stan u Banjaluci, a tužena je uselila u predmetni stan, te da se B.T. 19. aprila 2000. godine obratila organu uprave za povrat predmetnog stana u posjed. Utvrđeno je da je apelantici rješenjem poslodavca (Klinički centar u Banjaluci) od 29. marta 2002. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan i da je 24. aprila 2002. godine s poslodavcem zaključila ugovor o zakupu predmetnog stana. Zatim, da je rješenjem Ministarstva za izbjeglice od 5. novembra 2010. godine utvrđeno da je B.T. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj se isti vraća u posjed, a da apelantici prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana. Takođe, da je presudom Vrhovnog suda RS od 27. januara 2015. godine utvrđeno da je pravno valjan ugovor o zamjeni stanova koji su zaključile B.T. i tužena, te da je Ministarstvo za izbjeglice zaključkom od 3. novembra 2016. godine dozvolilo reizvršenje iseljenjem B.T. i predajom u posjed predmetnog stana tuženoj. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije aktivno legitimisana za podnošenje tužbe za utvrđenje i postavljanje zahtjeva da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, zato što je u upravnom postupku tuženoj, kao nosiocu stanarskog prava, vraćen u posjed predmetni stan. Nadalje, Okružni sud je naveo da apelantica shodno članu 123. Zakona o parničnom postupku nije dokazala tvrdnju da je advokat G.E. predmetnu parnicu vodio na osnovu falsifikovane punomoći tužene. Okružni sud je naveo da su paušalni i suprotni stanju spisa apelantični prigovori da ju je postupajući sudija u prvostepenom postupku spriječila da pročita predložene dokaze, te je naglasio da je prvostepeni sud odluku o troškovima postupka donio u skladu s odredbom čl. 386 i 396 Zakona o parničnom postupku i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, da je tuženoj prestalo stanarsko pravo budući da nije u zakonskom roku podnijela zahtjev organu uprave za povrat stana, te da je proizvoljan stav redovnih sudova da apelantica nema aktivnu legitimaciju za vođenje parničnog postupka. Također, apelantica navodi da ju je postupajući sudija na glavnoj raspravi onemogućio da predložene dokaze izdiktira na zapisnik, da je advokat G.E. zastupao tuženu na osnovu falsifikovane punomoći, te da mu je postupajući sudija dosudio nagradio za vrijeme zastupanja od dva sata, iako navedeni advokat u sudnici nije proveo to vrijeme.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7680/18 (D. Ž.) | Sudska praksa | Aktio