Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1404/19 (Kanton 10)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1404/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP 1404/19 rješavajući zahtjev Kantona 10 za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Kantona 10 za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Kanton 10 (u daljnjem tekstu: apelant), iz Livna, kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo, iz Livna, podnio je 1. aprila 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 014076 18 Rev od 18. decembra 2018. godine. Predlaže da Ustavni sud, do odluke o apelaciji, donese privremenu mjeru obustave izvršnog postupka u predmetu broj 68 0 Ps 014076 18 Ip, a pokrenutog po prijedlogu za izvršenje istaknutom od strane tužiteljice Općina Livno (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelanta temeljem presuda koje se ovom apelacijom pobijaju.

2. Tužiteljica je 18. oktobra 2010. godine podnijela tužbu protiv apelanta radi činidbe i isplate. U tužbi navodi da je vlasnik zgrade uprave i dvorišta uknjiženih u popisnom listu A, u korist tužiteljice sa 1/1 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Tužiteljica navodi da je stekla pravo vlasništva izvorno, gradnjom zgrade, nekada Dom učenika u Livnu, na zemljištu na kojem je kao i danas kao titular društvenog vlasništva imala uknjiženo pravo korištenja sa 1/1.

3. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 014076 16 Ps 3 od 19. decembra 2017. godine nalaženo je apelantu da preda u posjed tužiteljici predmetne nekretnine slobodno od stvari i osoba u roku od 30 dana pod prijetnjom sudskog izvršenja. Stavom II obvezan je apelant da naknadi tužiteljici štetu u vidu izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja zgrade iz tačke I izreke, i to štetu u iznosu od 1.585,192,80 KM, koja se odnosi na period od 19. oktobra 2007. do 19. oktobra 2017. godine sa zakonskim zateznim kamatama na iznose i za period kako je utvrđen dispozitivom ove presude. Tužiteljica se odbija sa zahtjevom kojim od apelanta potražuje svu buduću štetu koja periodički nastaje u mjesečnim iznosima od po 13.209,64 KM za svaki naredni mjesec. I konačno, utvrđeno je da je tužiteljica dužna za nadogradnju, rekonstrukciju i adaptaciju poslovnog objekta - poslovne zgrade i dvorišta isplatiti apelantu novčani iznos od 870.128,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protutužbenog zahtjeva, tj. 11. marta 2013. godine, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.

4. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 014076 18 Pž 2 od 28. juna 2018. godine žalbe tužiteljice i apelanta su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 014076 18 Rev od 18. decembra 2018. godine revizija tužiteljice je usvojena, drugostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je žalba tužiteljice odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na zahtjev iz protivtužbe i u tom dijelu predmet se vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je revizija apelanta odbijena.

6. Vrhovni sud je utvrdio da nije osnovan revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka. Iz obrazloženja na strani 3. i 4. presude posredno može zaključiti da apelant smatra da je od strane drugostepenog suda izvršena pogrešna ocjena izvedenih dokaza, u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu iz tužbe, jer da tužiteljica nije dokazala navode iz tužbe, te da drugostepeni sud nije cijenio navode žalbe tuženog koji su od odlučnog značaja, pa proizilazi da je drugostepeni sud postupio protivno odredbama člana 8., 221. i 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a što je bilo od uticaja za donošenje zakonite i pravilne odluke. Po ocjeni Vrhovnog suda, a suprotno stavu revizije, ovi prigovori nisu osnovani.

7. Nadalje, suprotno istaknutom prigovom, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je prilikom donošenja pobijane odluke, u postupku ocjene izvedenih dokaza, odlučujući o žalbi apelanta, pravilno zaključio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio pravilno i u skladu sa članom 8. ZPP, i na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio činjenice odlučne za ovaj spor, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu koji osporava apelant, za koji zaključak je u obrazloženju svoje odluke dao potpune i pravilne razloge prihvatljive i za Vrhovni sud bez potrebe za ponavljanjem, pri čemu ta ocjena dokaza nije arbitrarna.

8. Po mišljenju Vrhovnog suda, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Po ocjeni Vrhovnog suda, odluka drugostepenog suda u dijelu kojim je odlučeno o žalbi apelanta kojom je usvojen zahtjev iz stava 1. i 2 izreke prvostepene presude je pravilna i zakonita i revizijskim prigovorima tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ista u tom dijelu nije dovedena u pitanje. Vezano za primjenu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Vrhovni sud smatra da su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su takvom zahtjevu iz tužbe udovoljili, obavezavši apelanta na vraćanje zgrade u posjed tužiteljice, slobodnu od ljudi i stvari, dajući o razlozima udovoljavanja pravilna i zakonita obrazloženja prihvatljiva i za Vrhovni sud, koje odluke i zaključci prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava nisu dovedeni u sumnju.

9. Kako navodi Vrhovni sud, neosnovani su i navodi revizije kojima se prigovora odluci suda u dijelu kojim je udovoljeno zahtjevu za naknadu štete po osnovu izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetne zgrade. Kod činjeničnog utvrđenja da tuženi bez valjanog pravnog osnova drži u posjedu i da bez naknade koristi poslovnu zgradu tužiteljice, da je tužiteljica na taj način oštećena jer istu ne može koristiti i ostvarivati koristi od iste, Vrhovni sud zaključuje da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su primjenom odredaba materijalnog prava (član 189. stav 1. i 3., 155. i 219. ZOO, te člana 43. ZOVP) udovoljili zahtjevu iz tužbe, na način kao u stavu 2. izreke prvostepene presude. Naime, u reviziji tuženog se izričito ne navodi niti se iz sadržaja posredno može zaključiti koje konkretne odredbe materijalnog prava po pitanju naknade štete su nižestepeni sudovi, eventualno, pogrešno primijenili ili ih nisu primijenili, pa da bi bio ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U takvim okolnostima Vrhovni sud utvrđuje i zaključuje da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz ZOO, koje uređuju pitanja koja su predmet spora, koji zaključci i odluke nisu dovedeni u sumnju pevzijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Predlaže da Ustavni sud, do odluke o apelaciji, donese privremenu mjeru obustave izvršnog postupka u predmetu broj 68 0 Ps 014076 18 Ip, a pokrenutog po prijedlogu za izvršenje istaknutom od strane tužiteljice protiv apelanta temeljem presuda koje se ovom apelacijom pobijaju. U prilog navedenom prijedlogu za privremenu mjeru se navodi činjenicu da, ukoliko se izvršenje provede, po apelaciji predmet bude vraćen na ponovni postupak bit će otežano izvršiti povrat novčanih sredstava od tražitelja izvršenja, a kako se radi o velikom novčanom iznosu provođenjem izvršenja korisnici proračuna HBŽ bili bi dovedeni u izuzetno tešku materijalnu situaciju.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. U odluci broj AP-1664/16 od 25. maja 2016. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je podsjetio da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga je ocijenjeno da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. S tim u vezi je zaključeno da je apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasnovao na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna.

15. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u kontekstu navoda iz zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant osim navoda koji se tiču merituma spora, a koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1404/19 (Kanton 10) | Sudska praksa | Aktio