Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1269/19 (Ž. V.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1269/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1269/19, rješavajući apelacije Žane Vladić i Š. D, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Žana Vladić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 091885 18 Rev od 10. januara 2019. godine i Š. D. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 146383 18 Rev od 31. januara 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1269/19
1. Žana Vladić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bune, koju zastupa Žane Raspudić iz Biletić Polja, podnijela je 19. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 091885 18 Rev od 10. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (Croatia osiguranje d.d. Ljubuški) da joj na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezana apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Policijska uprava Mostar izvršila uviđaj na licu mjesta i sačinila zapisnik o uviđaju, u kom je evidentirano da su u predmetnoj nezgodi učestvovali vozilo osigurano policom osiguranja tuženog i vozilo u apelantičinom vlasništvu. Nadalje je utvrđeno da je u momentu saobraćajne nezgode vozilom upravljao apelantičin brat Ž.R. da je u momentu nezgode bila noć, da prilikom same nezgode u kojoj je nastalo oštećenje vozila tužiteljice nije bilo očevidaca, te da na površini kolovoza nisu pronađeni nikakvi tragovi koji bi ukazivali na mjesto kontakta vozila. Zatim da su na zemljanoj bankini pronađeni tragovi slijetanja apelantičinog vozila sa kolovoza, koje vozilo je oštećeno na lijevoj bočnoj strani na kojoj su vidljivi tragovi laka drugog vozila, te da se na osnovu rekonstrukcije na licu mjesta i drugih dokaza u spisu, po nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, nije mogla utvrditi odgovornost osiguranika tuženog za nastanak predmetne saobraćajne nezgode. Vrhovni sud je naveo da je takođe utvrđeno da prilikom uviđaja nisu pronađeni tragovi koji bi ukazivali na činjenicu da se na tom mjestu dogodila saobraćajna nezgoda na način kako to tvrde učesnici nezgode (preticanje NN vozila vozila osiguranika tuženog i mimoilaženje istog sa apelantičinim vozilom koje se kretalo iz suprotnog pravca i koje je zbog izbjegavanja direktnog kontakta upalo u kanal i sletilo sa ceste), da prije slijetanja apelantičinog vozila nije došlo do kontakta sa drugim vozilom, te da oštećenja na vozilima tehnički nisu mogla nastati u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio procesno pravo, odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku i materijalno pravo, član 154. stav 1, u vezi sa odredbom člana 178. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da apelantica nije dokazala da je zbog propusta osiguranika tuženog došlo do oštećenja njenog vozila na način kako je tvrdila.
2. AP-1326/19
4. Š. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 22. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 146383 18 Rev od 31. januara 2019. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (VGT osiguranje d.d. Visoko) da mu po osnovu naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći isplati određeni novčani iznos, te da mu po osnovu rente zbog izgubljene zarade isplaćuje mjesečno određeni novčani iznos od po 600,00 KM, dok za to budu postojali zakonski uslovi.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u saobraćajnoj nezgodi, u vozilu kojim je upravljao osiguranik tuženog, zadobio teške tjelesne povrede, kao i da je u postupku pokrenutom protiv tuženog donesena pravosnažna presuda kojom je tužitelju dosuđena nematerijalna i materijalna šteta u određenim novčanim iznosima, za troškove liječenja i pribavljanje zapisnika o uviđaju. Takođe je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, utvrđeno da apelant nije sposoban za obavljanje težih poljoprivrednih radova na selu, kao ni drugih poslova koji iziskuju duže hodanje, stajanje, čučanje, klečanje, teže fizičke i druge poslove koji iziskuju naprezanje koštano-mišićnog sistema gornjih ekstremiteta i desne noge. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantova umanjena sposobnost za rad, kao posljedica povrjeđivanja i nemogućnost obavljanja poljoprivrednih, sama za sebe nije dovoljan osnov za dosuđenje materijalne štete u obliku izgubljene zarade temeljem člana 195. stav 2. ZOO. Pri tom je naglasio da nije dovoljno da je nastupila štetna radnja, već je bilo potrebno dokazati da se ona negativno odrazila na apelantovu mogućnost da ostvaruje zaradu uslijed djelimične nesposobnosti za rad, odnosno da se prije povređivanja zaista izdržavao od bavljenja poljoprivredom i sličnog rada, što, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant nije dokazao, a bio je dužan shodno odredbi člana 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili odredbu člana 126. ZPP kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1269/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant se takođe pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, iz razloga što „u drugostepenoj odluci, niti u revizionoj odluci, sudovi nisu cijenli niti jedan jedini žalbeni razlog, nego su u obrazloženju svoje odluke dali stereotipna obrazloženja“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije explicite naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 22893/05, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević