Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7268/18 (Republika Srpska – Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju – Republička direkcija za obnovu i izgradnju Banjaluka)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7268/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7268/18, rješavajući apelaciju Republike Srpske – Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju – Republička direkcija za obnovu i izgradnju Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Republike Srpske – Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju – Republička direkcija za obnovu i izgradnju Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 041221 18 Gž od 7. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 041221 17 P 2 od 21. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Republika Srpska – Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju – Republička direkcija za obnovu i izgradnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske – Sjedište zamjenika Vlasenica, podnio je 6. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 041221 18 Gž od 7. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 041221 17 P 2 od 21. februara 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotuženi (M. Ž.) i drugotuženi (N. K.) obavežu da oslobode od svih lica i stvari stan koji se nalazi u Han Pijesku, u ulici Aleksandra Karađorđevića broj 22 (pobliže opisan u izreci prvostepene odluke), te da navedeni stan predaju u posjed i na raspolaganje apelantu. Osim toga, apelant je obavezan da prvotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je predmetni stan dodijeljen na korištenje Z. Ž., te da je nakon njegove smrti stanarsko pravo preneseno na njegovu suprugu M. Ž., koja je prije svoje smrti pokrenula postupak otkupa predmetnog stana. Osnovni sud je naveo da je iz iskaza prvotuženog i drugotuženog, te iz iskaza svjedoka (B. Ž., Đ. Ž., N. S. i D. M.) nesumnjivo utvrđeno da je sporni stan, osim M. Ž., koristila i njena kćerka R. R. sa porodicom, kao i da je iz sadržaja objektivnih dokaza vidljivo da R. R. ima prijavljeno prebivalište u Han Pijesku (na adresi Aleksandra Karađorđevića broj 22). S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da je R. R. korisnik spornog stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. U odnosu na prvotuženog, Osnovni sud je naveo da je prvotuženi proglašen nasljednikom iza umrlog Z. Ž. čiju su zaostavštinu sačinjavale pokretne stvari, te da je učestvovao u upravnom postupku u kojem nije udovoljeno njegovom zahtjevu da se predmetni stan uknjiži na njegovo ime, kao nasljednika iza umrlih Z. Ž. i M. Ž.. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da prvotuženi nije vlasnik, nasljednik, posjednik, zakuporimac, ni zakupodavac spornog stana, niti je njegov korisnik, te da nije pasivno legitimisan u ovoj parnici, budući da nije subjekt nijednog materijalno-pravnog odnosa po osnovu kojeg bi se mogao obavezati da predmetni stan oslobodi svih lica i stvari. Osnovni sud je naveo da su iskazi drugotuženog i svjedoka B. Ž. saglasni u pogledu činjenice da je drugotuženi uselio u sporni stan na osnovu usmenog ugovora sa B. Ž. koji mu je na temelju odobrenja R. R. dao stan na korištenje uz obavezu plaćanja režijskih troškova. U konačnici, Osnovni sud je istakao da R. R. nije tužena u predmetnoj parnici, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen i u odnosu na drugotuženog, jer drugotuženi i R. R. moraju u parnici imati položaj jedinstvenih suparničara. Osnovni sud je istakao da bi povrijedio pravo na imovinu R. R. obavezujući drugotuženog da sporni stan preda apelantu, kao vlasniku stana u skladu sa Zakonom o stvarnim pravima, a da pri tom nije riješen materijalno-pravni odnos R. R., kao osobe koja pravo na stan polaže po osnovu Zakona o stambenim odnosima i pri tome nije učestvovala u upravnom postupku u kojem je apelantu priznato pravo vlasništva na stan, niti je bila parnična stranka u ovom sporu.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, u obrazloženju svoje odluke svestrano razmotrio dokaze, analizirajući svaki za sebe i dovodeći ih u međusobnu vezu, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju među strankama nije sporno da je navedeni stan bio predmet otkupa po Zakonu o privatizaciji državnih stanova i da je Ugovor o otkupu spornog stana zaključen 1. jula 2003. godine između Ministarstva odbrane Republike Srpske i M. Ž., kao i da predmetni Ugovor zbog smrti M. Ž. nije realizovan, te da je saglasno Odluci Vlade Republike Srpske o prenosu prava upravljanja i raspolaganja vojno-stambenim fondom na navedenom stanu pravo raspolaganja i upravljanja preneseno na Ministarstvo za prostorno uređenje Republike Srpske. Okružni sud je istakao da prema odredbi člana 21. stav 2. i člana 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, pravo da nastave trajno i nesmetano korištenje stana, nakon smrti nosioca stanarskog prava, imaju oni članovi porodičnog domaćinstva koji su sa nosiocem stanarskog prava trajno živjeli i stanovali u istom stanu i koji nakon smrti nosioca stanarskog prava nastave sa korištenjem stana. Nadalje, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je R. R. živjela u porodičnom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava (M. Ž.), te kako je R. R. dala na korištenje jedan dio stana drugotuženom, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovoj parnici. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, zaključujući da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, kako R. R. nije obuhvaćena tužbom u ovoj parnici, Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda kada je tužbeni zahtjev odbio i u odnosu na drugotuženog, jer drugotuženi sa R. R. ima položaj jedinstvenog suparničara, a saglasno odredbi člana 366. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga apelant smatra da drugostepeni sud nije razmatrao sve njegove žalbene navode.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi, kao i na to da nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7268/18 (Republika Srpska – Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio