Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7725/18 („Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7725/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7725/18, rješavajući apelaciju „Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Tuzla- Kvarc“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023893 18 Uvp od 1. novembra 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Tuzla- Kvarc“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023893 18 Uvp od 1. novembra 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnio je 3. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 023893 18 Uvp od 1. novembra 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Suda BiH odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude vijeća za upravne sporove Suda BiH od 20. juna 2018. godine kojom je odbijena apelantova tužba radi poništenja rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje) od 21. septembra 2016. godine. Rješenjem tužene od od 21. septembra 2016. godine odbijena je apelantova žalba protiv rješenja Regionalnog centra Tuzla-Odsjek za poreze od 9. maja 2016.godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja istog organa od 4. marta 2016.godine. Navedenim rješenjem od 4. marta 2016.godine apelantu je izvršen razrez dodatne obaveze PDV-a u iznosu od 67.779,00 KM, akcize u iznosu od 9.420,00 KM, putarine u ukupnom iznosu od 63.678,03 KM, te je izvršen obračun kamata na utvrđene obaveze za poreski period 1. maja 2010. do 30. aprila 2015.godine.

3. U obrazloženju presude vijeća za upravne sporove Suda BiH, Vijeće za upravne sporove Suda BiH je navelo da nije uvažilo apelantov prijedlog da sud u upravnom sporu zakaže raspravu, zato što upravni spor sud rješava na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, te da samo izuzetno sud može odrediti raspravu radi rješavanja upravnog spora (član 34. stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH). Također, vijeće za upravne sporove Suda BiH je navelo da apelant nije obrazložio zakonske razloge zbog kojih smatra da je sporna stvar složena i da je potrebno održavanje usmene rasprave radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, te da vijeće na osnovu stanja spisa nalazi da se za rješavanje sporne stvari ne treba održati usmena rasprava, s obzirom da za njeno održavanje ne postoje zakonski razlozi iz člana 29. Zakona o upravnim sporovima BiH.

4. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je, između ostalog, naveo da su poreski organi u ponovnom postupku kontrole kod apelanta kao poreskog obaveznika izvršili kontrolu poreza na dodatu vrijednost (u daljem tekstu PDV) za poreski period od 1. maja 2010. do 30. aprila 2015.godine te mu dodatno utvrdili: obavezu PDV-a u iznosu od 67.779,00 KM, obavezu po osnovu akcize u iznosu od 9.420,00 KM, te obavezu po osnovu putarine u iznosu od 63.678,03 KM i pripadajuće kamate. Pri tome, Sud BiH je naveo da je pravilno vijeće za upravne sporove prihvatilo utvrđenje tužene da je apelant nabavljene količine lož ulja koristio suprotno njegovoj namjeni, tačnije isporučivao za pogon transportnih sredstava, te da se, pored nabavke dizel goriva, bavio i nabavkom lož ulja koje je koristio u manjem dijelu za sušaru, dok je veći dio iskoristio kao pogonsko gorivo za rad kamiona i mašina, te da je dio nabavljenog lož ulja putem otpremnica preprodao drugim kupcima. Nadalje, Sud BiH je naveo da su poreski organi pravilno postupili kada su od utvrđene količine izvršenih nabavki umanjili količinu lož ulja koja je razdužena po otpremnicama, te potrošnje lož ulja za grijanje i sušenje pijeska utvrdili količine lož ulja koje su nenamjenski korištene (tabele na strani 40-41 rješenja od 4. marta 2016. godine). S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je pravilno tužena izvršila obračun akcize u iznosu od 0,30 KM po jednom litru i putarine u iznosu od 0,15 KM po jednom litru za puteve i 0,10 KM za izgradnju autoputeva (čl. 32. i 35. Zakona o akcizama u BiH), te da je pravilno na utvrđeni iznos putarine izvršila obračun zatezne kamate (član 10. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja). Također, Sud BiH je naveo da je vijeće za upravne sporove pravilno zaključilo da apelant nema na stanju stalna sredstva i opremu koju je isknjižio iz poslovnih knjiga, te da apelant nije dokazao da je dio opreme ustupio sindikalnoj organizaciji odnosno da je na ustupljenu opremu fakturisao i platio PDV, niti je dokazao da je dio opreme uništen u poplavi (nema dokaze gdje se isknjižena oprema nalazi), zbog čega mu je izvršen obračun PDV-a na nabavnu vrijednost isknjiženih stalnih sredstava (čl. 5. i 20. stav 6. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost). Sud BiH je apelantove prigovore iz zahtjeva ocijenio paušalnim, s obzirom da apelant nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi doveo u sumnju rezultate postupanja u upravnom postupku. Također, Sud BiH je naveo da je vijeće za upravne sporove pravilno ocijenilo da su neosnovani apelantovi navodi iz tužbe (sada i zahtjeva) da su organi tužene povrijedili odredbe člana 133. Zakona o upravnom postupku, s obzirom da su upravni organi proveli ispitni postupak, pozvali apelanta da se izjasni o činjenicama bitnim za rješavanje, te da je dodao da su u žalbenom postupku cijenjeni svi navodi žalbe, o čemu akti tužene od 21. septembra 2016. i 9. maja 2016.godine sadrže valjana i argumentovana obrazloženja koja prihvata i Sud BiH. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Sud BiH nije na adekvatan način cijenio apelantove navode da je rješenje tužene utemeljeno na pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni Zakona o porezu na dodatnu vrijednost, te da Sud BiH nije na adekvatan način cijenio sve dokaze ni činjenice koje su od izuzetnog značaja za odlučivanje u konkretnom slučaju. Također, apelant navodi da je predlagao da sud u upravnom sporu zakaže raspravu, ali da sud nije smatrao neophodnim da zakaže raspravu, navodeći apelant nije obrazložio zakonske razloge zašto se ista treba održati.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

8. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. II.U odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, MezőtúrTiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7725/18 („Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio