Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3539/17 (Monitor M d.o.o. Grude)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3539/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3539/17, rješavajući apelaciju Monitor M d.o.o. Grude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Monitor M d.o.o.

Grude podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 024235 16 Rev od 16. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Monitor M d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kata Zovko, advokat iz Mostara, podnio je 17. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 024235 16 Rev od 16. maja 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 024235 15 Ps 3, nakon što je rješenjima Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u dva navrata predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, obavezan je tuženi JP Park prirode Blidinje d.o.o. Masna Luka, Posušje (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu određeni novčani iznos sa ugovorenom kamatom na taj iznos na godišnjem nivou za određeni vremenski period, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da nadoknadi apelantu troškove postupka (stav 1. izreke), dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu određenog novčanog iznosa odbijen (stav 2. izreke). Prvostepenom presudom, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Zapisnik o usaglašavanju međusobnih potraživanja (u daljnjem tekstu: Zapisnik) i Ugovor od 20. aprila 2007. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor iz 2007. godine), koji je zaključen između apelanta i tuženog, te da mu apelant nadoknadi troškove postupka (stav 3. izreke).

3. Općinski sud je ukazao da apelant u tužbi navodi da je Ugovorom iz 2007. godine utvrđeno postojanje nespornog dugovanja tuženog prema apelantu, koje se odnosi na: neplaćene građevinske radove, nabavku vozila i skutera (u daljnjem tekstu: predmetna vozila) i pozajmica izvršenih od strane apelanta prema tuženom, te da je iznos duga utvrđen Zapisnikom i revizijom poslovanja tuženog, odnosno izvješćem nezavisnog revizora o bilanci uspjeha, bilanci imovine, prava i obaveza. Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi ukazao da je Ugovorom iz 2007. godine izvršena obnova (novacija) obaveza, tako što je obaveza isplate duga zamijenjena novom obavezom uz ugovorenu kamatu od 10% na godišnjem nivou na rok zajma od 5 godina.

4. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizilazi da u računovodstvima parničnih stranaka nema faktura ni analitičkih kartica knjiženja, ali da kod apelanta postoje ugovori o pozajmici, što je proknjiženo i kod tuženog. Općinski sud je naveo da je osnovu provedenih dokaza apelant dokazao osnovanost i visinu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pozajmice.

5. U odnosu na novčani iznos koji se odnosi na potraživanja po ugovoru o građenju i nabavku predmetnih vozila, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizilazi da u računovodstvima parničnih stranaka nema faktura ni analitičkih kartica knjiženja. Vještak je naveo da prema bilancama stanja i uspjeha apelant nema upisanih potraživanja niti obaveza prema tuženom. Nadalje, Općinski sud je naveo da je predsjednik Upravnog odbora tuženog (od 1996. do 2004. godine) izjavio da se lično obraćao za pomoć prijateljima (G. Š., te predsjedniku Nadzornog odbora apelanta), da su radovi ugovarani isključivo kao donacija i nije bilo razgovora da bi tuženi to trebao vratiti. Općinski sud je istakao da je predsjednik Nadzornog odbora apelanta izjavio da pismenog ugovora o izvođenju građevinskih radova nije bilo, da su radovi izvođeni na osnovu usmenog naloga i osporio da su radovi donacija tuženom, te je ukazao da u završnom računu apelanta za 2012. godinu nisu navedena potraživanja prema tuženom jer računovodstvo nije vođeno nakon 2000. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelant nabavio i isporučio tuženom predmetna vozila, ali da je sporan osnov isporuke, pa tako direktor apelanta nije siguran da li su predmetna vozila prodata tuženom ili su data na posudbu. Tuženi u svom računovodstvu nema materijalni trag u vezi predmetnih vozila, pa ukoliko su vozila prodana tuženom, kako tvrdi apelant, morali bi biti ispostavljeni računi, a vozila knjižena kao osnovna sredstva, a ukoliko su data na posudbu onda se može tražiti samo vraćanje vozila, a ne isplata cijene.

6. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 630. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da je ugovor o građenju ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu. Takođe, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 26. ZOO kojima je propisano da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zatim je ukazao da se poslovni odnos među strankama odvijao bez potpisanog ugovora o građenju, iako je odredbama člana 630. stav 2. ZOO propisano da ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi. Općinski sud je istakao da se iz provedenih dokaza ne može utvrditi da su stranke postigle usmeni dogovor o bitnim sastojcima ugovora, nema usmene saglasnosti o naknadi za izvršene radove i nema dokaza o obavezivanju na isplatu, pa nije prihvaćeno apelantovo pozivanje na odredbe člana 73. ZOO prema kojima je ugovor o građenju valjan iako nije sklopljen u pismenoj formi jer je izvršen u cijelosti i da su se stranke saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku kojima je propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

7. Dakle, Općinski sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi da su parnične stranke ugovorile naknadu za izvedene građevinske radove, niti je utvrdio visinu ugovorene naknade za izvedene radove, ni da je apelant prodao tuženom predmetna vozila, slijedom čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu.

8. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na stav 1. izreke prvostepene presude, dok su žalbe apelanta i tuženog odbijene i prvostepena presuda u stavu 2. i 3. izreke potvrđena.

9. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da niko nije doveo u pitanje činjenicu da ugovor o građenju nije zaključen u pismenoj formi, te da je očigledno da stranke nisu ugovorile ni cijenu radova. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da se smatra da su ugovorne strane u pretežitom dijelu izvršile ugovor kada su ga i jedna i druga strana izvršile u pretežitom dijelu, ali da u konkretnom slučaju nema sumnje da tuženi nije ništa platio kao cijenu radova ili opreme, pa slijedom toga ne postoje pretpostavke pravovaljanosti ugovora po navedenoj osnovi, što apelantove suprotne navode čini neosnovanim. Kantonalni sud je naveo da obaveza prestaje ako se vjerovnik i dužnik saglase da postojeću obavezu zamijene novom i ako nova obaveza ima različit predmet ili različit pravni osnov (član 384. stav 1. ZOO). Kantonalni sud je ukazao da je obnova bez učinka ako je ranija obaveza bila ništava ili već ugašena (član 351. stav 1. ZOO). Kantonalni sud je ukazao da ako mane postoje u sklapanju prvobitnog ugovora, kao u konkretnom slučaju, one djeluju i na novaciju tog ugovora u smislu člana 351. ZOO. U odnosu na nabavku predmetnih vozila, Kantonalni sud je naveo da se ugovor o kupoprodaji zaključuje prostom saglasnošću volja, ali da u konkretnom slučaju nije postignuta saglasnost ugovornih strana o bitnim elementima ugovora (predmet i cijena), a ni direktor apelanta nije siguran da li su predmetna vozila data tuženom na posudbu ili prodata.

10. Presudom Vrhovnog suda usvojena je djelimično apelantova revizija i presuda drugostepenog suda preinačena na način da se žalba tuženog u odnosu na stav 1. izreke odbija i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđuje, dok je u preostalom dijelu apelantova revizija odbijena.

11. Vrhovni sud je ukazao da neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je odbijen proizilazi stoga što Zapisnik i Ugovor iz 2007. godine na koje se apelant poziva, izostankom valjanog osnova za nastanak obaveze, ne mogu predstavljati samostalan pravni osnov za njegovo potraživanje, koje nema uporišta u postojanju pravno relevantnih činjenica koje opravdavaju njegov nastanak. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi utvrdili odlučne činjenice i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu izveli pravilan zaljučak da nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke iz kojih proizilazi osnovanost tužbenog zahtjeva, dajući za svoje odluke jasne i potpune razloge, slijedom čega je neosnovan apelantov revizioni prigovor koji se svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je proizvoljan i neutemeljen zaključak redovnih sudova da između parničnih stranaka ne postoji obavezno-pravni odnos iz ugovora o građenju. Apelant ukazuje da iz dokumentacije u spisu proizilazi da je na osnovu usmenih dogovora apelant za tuženog izvodio građevinske radove, koji su naknadno potvrđeni i priznati međusobno zaključenim Zapisnikom i Ugovorom iz 2007. godine, te da je proizvoljan stav da Zapisnik i Ugovor iz 2007. godine ne predstavljaju valjan osnov za nastanak predmetne obaveze. Apelant navodi da materijalni dokazi i iskazi svjedoka nesporno potvrđuju da postoji valjana pravna osnova za nastanak predmetne obaveze tuženog. Takođe je ukazao da tuženi nije osporio činjenicu da je apelant za njega kupio i isporučio mu predmetna vozila. Apelant navodi da obrazloženja presuda redovnih sudova ne zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da su proizvoljno primjenjene relevantne odredbe ZOO (čl. 17, 26, 73. i 630.) i ZPP (7, 8. i 209.).

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud nalazi da apelant ukazuje da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primjenjeni pozitivno-pravni propisi. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra, da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi u obrazloženjima odluka dali detaljne i jasne razloge za odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3539/17 (Monitor M d.o.o. Grude) | Sudska praksa | Aktio