Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7522/18 (V. D.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7522/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7522/18, rješavajući apelaciju V. D., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. D.
protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 026743 18 Gž od 18. oktobra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 026743 17 P od 23. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hrvaćana, podnio je 20. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 026743 18 Gž od 18. oktobra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 026743 17 P od 23. februara 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da ga je tužena (J. D.) smetala u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina, koje u naravi čine sprat porodične kuće, na način da je samovoljno promijenila cilindar brave i ključeve ulaznih vrata, te izvršila fizičke promjene na vratima postavljanjem limene ploče. Nadalje, da sud naloži tuženoj da uspostavi ranije stanje posjeda, kako je bilo u času smetanja, tako što će vratiti raniji cilindar brave ulaznih vrata i apelantu omogućiti mirno korištenje predmetnih nekretnina, te da se tuženoj zabrani dalje uznemiravanje apelanta u mirnom posjedu, pod prijetnjom novčane kazne, kao i da mu tužena nadoknadi troškove postupka. Osim toga, apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da nisu od uticaja na odluku suda apelantove tvrdnje da je vlasnik predmetnih nekretnina, a s obzirom na to da je članom 313. stav 4. Zakona o stvarnim pravima propisano da se posjedovnom tužbom utvrđuje čin smetanja državine, traži uspostavljanje državine kakvo je bilo u času smetanja, te zabrana takvog ili sličnog smetanja ubuduće. Okružni sud je istakao da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, te da pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika nisu od uticaja u ovoj parnici. Nadalje, Okružni sud je naveo da je izrečenom zaštitnom mjerom u prekršajnom postupku apelant udaljen iz dijela porodične kuće na period od šest mjeseci, ali da to ne daje osnova za zaključak da je apelantu nakon isteka tog perioda trebalo biti omogućeno da se vrati u posjed svoje imovine, jer je donošenju zaštitne mjere prethodio „sukob“ između apelanta i tužene u 2016. godini, zbog toga što je apelant onemogućio tuženu da koristi sprat porodične kuće. Nadalje, da iz iskaza svjedoka D. D. proizlazi da apelant živi u dvorišnoj zgradi koja se nalazi u istom dvorištu, kao i da apelant i tužena nisu izvršili podjelu zajedničke imovine koju su stekli tokom trajanja bračne zajednice, te da apelant oko sedam godina ne živi na spratu kuće i da predmetni sprat koristi isključivo tužena za svoje potrebe. Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je posljednji i mirni posjednik sprata porodične kuće, te da ključevi koje ima u posjedu nisu dokaz da je on posljednji faktički posjednik.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević