Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5267/18 (B. Š.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Izmakla dobit(dobitak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5267/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5267/18, rješavajući apelaciju Biljane Šućura, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Biljana Šućura protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024327 18 Rev od 24. augusta 2018. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024327 17 Gž od 28. decembra 2017. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024327 17 P od 10.
novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Biljana Šućura (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Bojan Veselinović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 024327 18 Rev od 24. augusta 2018. godine, Presude Suda BiH broj S1 3 P 024327 17 Gž od 28. decembra 2017. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 024327 17 P od 10. novembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena (Bosna i Hercegovina) obaveže da joj na ime naknade štete isplati tačno određen novčani iznos na ime ukupnog pada vrijednosti privremeno oduzete robe računajući po maloprodajnim cijenama u periodu njihovog oduzimanja sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj isplati tačno određen novčani iznos na ime neostvarene dobiti za određen period sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju drugostepene odluke Sud BiH je naveo da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da je organ tužene (Državna agencija za istrage i zaštitu BiH uz nadzor i upravljanje od strane Tužilaštva BiH, a po naredbi Suda BiH) izvršio pretres prodajnih objekata u vlasništvu apelantice i da su tom prilikom privremeno oduzeti sporni predmeti (mobilni telefoni i prateća oprema), koji su po obustavi krivične istrage vraćeni apelantici.
4. U obrazloženju konačne osporene odluke revizijsko vijeće Suda BiH je navelo da je drugostepeno vijeće dalo pravilnu ocjenu činjeničnih zaključaka prvostepenog suda na osnovu uvida u prvostepenu presudu u kojoj su iscrpno navedeni svi predloženi i izvedeni dokazi i data njihova ocjena iz koje je proizašao pravilan zaključak da apelantica nije dokazala da je u spornom periodu došlo do pada vrijednosti predmetne robe u traženom iznosu. Revizijsko vijeće je navelo da apelantica pad vrijednosti robe nije dokazala na osnovu realnih pokazatelja, polazeći od nabavne cijene i porijekla, odnosno kvaliteta oduzete robe, nego je uzela u obzir cijenu predmetne robe u trenutku njenog privremenog oduzimanja, a na osnovu metoda kalkulacije i nivelacije cijena izvršenih od strane apelantice, polazeći od tadašnje visine maloprodajnih cijena. Revizijsko vijeće je navelo da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelantice za naknadu štete, jer nije ponudila relevantan dokaz koji bi posvjedočio o realnoj vrijednosti robe u vrijeme njene nabavke (fakture, račune, odnosno vjerodostojne isprave), tako da je nabavna cijena ostala nepoznanica koja se nije mogla konstruisati na bazi vještačenja kalkulacijom i nivelacijom od strane apelantice, jer to nisu osnovi za pouzdan obračun cijena, kao ni za obračun eventualnog postojanja štete u utuženom iznosu. Takođe, revizijsko vijeće je navelo da je drugostepeno vijeće pravilno u pobijanoj presudi utvrdilo da apelantica nije uspjela dokazati da je po redovnom toku stvari trebala ostvariti izgubljenu dobit u traženom iznosu, iz razloga što apelantica nije ponudila niti jedan materijalni dokaz koji bi nesumnjivo posvjedočio izvjesnost da je plasman predmetne robe bio obezbjeđen (narudžbenice ili zaključeni ugovori), te da je radnjom tužene plasman predmetne robe bio osujećen i da je nastala izgubljena dobit koja je po redovnom toku stvari morala nastupiti. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je pretrpila štetu budući da su predmeti koji su od nje bili privremeno oduzeti izgubili na vrijednosti do njihovog vraćanja, a da je Sud BiH neosnovano odbio njen tužbeni zahtjev uz tvrdnju da se dokumentaciji priloženoj od strane apelantice ne može pokloniti vjera. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih zasniva na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević