Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2080/17 (JKP „ZENICATRANS-PREVOZ PUTNIKA“ d.d. Zenica)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2080/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2080/17, rješavajući apelaciju JKP „Zenicatrans-prevoz putnika“ d.d. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JKP „Zenicatrans-prevoz putnika“ d.d. Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 018044 16 Rev od 16.

marta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JKP „Zenicatrans-prevoz putnika“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Zenici, kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 26. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 018044 16 Rev od 16. marta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od Federalnog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužena su 5. i 6. marta 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 018044 06 Ps od 6. novembra 2015. godine obavezana je tužena da apelantu na ime naknade štete po osnovu korištenja motornih vozila isplati iznos pobliže naveden u izreci presude, uz naknadu troškova parničnog postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant 10. januara 2006. godine podnio tužbu protiv tužene, te da je u činjeničnom opisu tužbe naveo da je tužena za potrebe oružanih snaga mobilizirala njegova motorna vozila pobliže navedena u obrazloženju presude (sedam autobusa i jedno putničko vozilo; u daljnjem tekstu: predmetna vozila), te da je, nakon što su predmetna vozila demobilizirana, od Odjela odbrane Općine Zenica dobio zapisnik od 2. februara 2000. godine u kojem je utvrđena visina naknade za korištenje tih vozila u iznosu pobliže navedenom u obrazloženju. Tužena je u odgovoru na tužbu istaknula prigovor apsolutne nenadležnosti suda, prigovor stvarne nenadležnosti, prigovor nedostatka aktivne legitimacije, te prigovor apsolutne zastare potraživanja. Tužena je osporila osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

7. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza (pobliže navedenih na stranicama od 3. do 5. obrazloženja presude) utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da je u periodu od 1993. godine do 1996. godine za potrebe oružanih snaga RBiH izvršena mobilizacija predmetnih vozila vlasništvo preduzeća „Zenica-prevoz putnika“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) za što je dobio potvrde o izuzimanju, a početkom 1996. godine sva vozila su mu vraćena. Nadalje, Općinski sud je, na osnovu zapisnika o izvršenom usaglašavanju obaveza i potraživanja od 26. januara 2000. godine između Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) i apelanta, utvrdio saldo potraživanja i obaveza nastalih u periodu od 1992. do 1997. godine u ukupnom iznosu pobliže navedenom u obrazloženju presude. Općinski sud je utvrdio da iz rješenja o verifikaciji ratnog potraživanja od 30. juna 2008. godine proizlazi da je apelant verificirao ratno potraživanje po osnovu materijalno-tehničkih sredstava, putnička i teretna motorna vozila koja su izuzeta za potrebe odbrane u toku ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Također, Općinski sud je utvrdio da iz izvoda sudskog registra od 1. juna 2012. godine proizlazi da je na dan izdavanja izvoda apelant poslovao kao javno komunalno preduzeće „Zenica-prevoz putnika“ d.d. Zenica, te da ima privatni osnivački kapital. Iz akta Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija) od 4. juna 2012. godine proizlazi da se ne može sa sigurnošću dati jasan i precizan odgovor o postupku promjene po kojem je nastao apelant, da nema saznanja da je apelant prilikom nastanka u bilansnim pozicijama preuzeo i potraživanja koja su predmet konkretnog parničnog postupka, te da je struktura kapitala evidentirana u rješenju o odobravanju upisa izvršene privatizacije od 30. augusta 2006. godine. Općinski sud je utvrdio da iz obavijesti Agencije od 26. januara 2009. godine proizlazi da apelant nije imao iskazanih vrijednosti u okviru pasivnog podbilansa, što znači da potraživanje koje je tužena navela u svom aktu od 20. januara 2009. godine nije bilo prijavljeno. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da iznos koji se potražuje tužbom nije obuhvaćen rješenjem o verifikaciji potraživanja od 30. juna 2008. godine.

8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredbe člana 89. stav 3. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba) zaključio da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan jer je apelant vlasnik predmetnih vozila koja su bila izuzeta za potrebe Armije BiH i koja su mu vraćena.

9. Naime, Općinski sud je istaknuo da apelant utuženo potraživanje nije iskazao u bilansnim pozicijama u postupku privatizacije, što je utvrđeno na osnovu akta Agencije od 4. juna 2012. godine u kojem je navedeno da Agencija nema saznanja da je apelant prilikom nastanka u bilansnim pozicijama preuzeo i potraživanja koja su predmet konkretnog parničnog postupka. Postupak apelantove privatizacije je okončan rješenjem o odobravanju upisa izvršene privatizacije od 30. augusta 2006. godine, nakon što je apelant podnio tužbu sudu. Osim toga, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 7. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu), prema kojoj je apelant imao obavezu da pripremi bilans sa stanjem na 31. decembar 1997. godine. Budući da sporna potraživanja od nadležne komisije za utvrđivanje visine naknade nisu bila utvrđena do 31. decembra 1997. godine, apelant ih nije mogao iskazati u početnom bilansu, a s druge strane, s obzirom na to da se ne radi o potraživanjima iz člana 8. istog zakona, a posebno iz člana 8. stav 1. tačka 4. Zakona o početnom bilansu, to nije kasnije ni nastala apelantova obaveza da korigira početni bilans. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je apelant aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari jer su izuzeta vozila njegovo vlasništvo i jer je ta vozila koristila Armija BiH i zato što se ne radi o potraživanjima u smislu odredbe člana 8. stav 1. tačke 4. i 6. Zakona o početnom bilansu. Da apelantu pripada pravo na naknadu proizlazi i iz zapisnika i rješenja Odjela odbrane Zenica, koji je apelantu utvrdio pravo na naknadu za izuzeta vozila, kao i visinu te naknade. Sama tužena je donoseći navedene zapisnike i rješenja priznala apelantu pravo na naknadu, pa se u tom smislu može posmatrati da je o postojanju prava na naknadu kao o prethodnom pitanju odlučeno tim aktima, u smislu odredbe člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Činjenica da je vojna jedinica Armije BiH od apelanta izuzela predmetna vozila koja su njegovo vlasništvo i da su mu vraćena daju osnova apelantu na naknadu za korištenje tih materijalnih sredstava. Općinski sud je istaknuo da apelant trpi štetu nekorištenjem vozila koja su izuzeta za potrebe Armije BIH, pa mu stoga pripada naknada u smislu odredbe člana 80. stav 3. Uredbe. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 77. stav 1. Uredbe, koja je u konkretnom slučaju lex specialis propis, iz koje proizlazi da naknada za korištenje izuzetih materijalnih sredstva za građane koji datim sredstvima ostvaruju dohodak pripada u visini primanja koja bi ostvarili da su u datim sredstvima vršili svoju djelatnost. Općinski sud je ocijenio da se u situaciji kada je proglašena neposredna ratna opasnost iz objektivnih razloga nije mogla obavljati privredna djelatnost na teritoriji Bosne i Hercegovine. Međutim, i s obzirom na tu činjenicu, polazeći od toga da je Armija BiH koristila apelantovu imovinu i da mu je sama tužena svojim aktima priznala pravo na naknadu, Općinski sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu.

11. Općinski sud je neosnovanost prigovora apsolutne nenadležnosti, stvarne nenadležnosti, te prigovor apsolutne zastare potraživanja detaljno pojasnio na str. od 13. do 16. obrazloženja presude. Općinski sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke.

12. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 65 0 Ps 018044 16 Pž od 6. juna 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude potvrdio stavove prvostepenog suda.

13. Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 018044 16 Rev od 16. marta 2017. godine uvažio reviziju, nižestepene presude preinačio i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu na ime naknade štete po osnovu korištenja predmetnih vozila s troškovima postupka odbio.

14. Vrhovni sud je, prije svega, istaknuo da je tužba u predmetnom postupku podnijeta 10. januara 2008. godine nakon što je izvršena dokapitalizacija društva koje je bilo u mješovitom vlasništvu, te da je tužena u toku postupka isticala prigovor nedostatka aktivne legitimacije, koju ponavlja i u reviziji kao bitnu činjenicu koju sudovi nisu cijenili u skladu s pozitivnim normama.

15. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelantov pravni prednik, u skladu sa članom 8. stav 1. tačka 6. i članom 14. Zakona o početnom bilansu, imao mogućnost prikazati vrijednost potraživanja štete prouzrokovane ratnim djelovanjem, u koju štetu spadaju i potraživanja izgubljene koristi za mobilizirana sredstava i opremu, i to u pasivnom podbilansu stanja preduzeća, kada se ta vrijednost otpisuje na teret kapitala i obaveza preduzeća. Vrhovni sud je naveo da apelantov pravni prednik nije iskazao vrijednost potraživanja koje je predmet konkretnog spora. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se postavlja osnovana dilema da li je apelant nakon okončanja postupka privatizacije imao pravo na naplatu naknade štete prouzrokovane ratnim djelovanjem – ratnog potraživanja, koje je nastalo njegovom predniku kao mješovitom preduzeću s većinskim državnim kapitalom. Mobilizacijom predmetnih vozila u ratnom periodu, koja su bila vlasništvo apelantovog pravnog prednika, samo za njega je mogla nastati šteta prouzrokovana ratnim djelovanjem, budući da je apelantov pravni prednik bio mješovito preduzeće sa većinskim državnim kapitalom nad kojim dijelom je provedena privatizacija kapitala, pa je, u smislu člana 2. Zakona o početnom bilansu, imao pravo da u pasivnom podbilansu stanja preduzeća iskaže vrijednost potraživanja štete prouzrokovane ratnim djelovanjem. Dakle, da je apelantov pravni prednik iskazao štetu prouzrokovanu ratnim djelovanjem u pasivnom podbilansu stanja te obaveze bi bile otpisane na teret kapitala.

16. Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 20. stav 1. Zakona o početnom bilansu, koju je citirao, naglasivši da je pravo apelantovog pravnog prednika da mu se nadoknadi šteta prouzrokovana ratnim djelovanjem koje nije iskazano u pasivnom podbilansu stanja prešlo po sili zakona na druga pravna lica (Federacija/kanton/općina), zavisno od utvrđenja od kojeg značaja je bilo to preduzeće sa državnim kapitalom. U konkretnom slučaju to nije utvrđeno, ali nije ni relevantno za predmetni spor, osim činjenice da to pravo nije prešlo na apelanta kao novo privatizirano dioničko društvo sa 100% privatnim kapitalom. Vrhovni sud je naglasio da je apelantovom pravnom predniku rješenjem o verifikaciji ratnog potraživanja od 30. juna 2008. godine kao unutrašnji dug verificirano potraživanje u iznosu pobliže navedenom u obrazloženju, koje rješenje je donijeto kada je parnica u konkretnom predmetu bila pokrenuta. Naplata verificiranih potraživanja je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirivanja unutrašnjih obaveza Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjim obavezama iz 2004) definirana izdavanjem obveznica i isplatom u gotovini, ali uz prethodno registriranje izvršnih odluka donijetih u sudskom i upravnom postupku kod Federalnog ministarstava finansija.

17. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimiran za potraživanje štete prouzrokovane mobilizacijom predmetnih vozila koja su vlasništvo njegovog pravnog prednika koji je, uz to, štetu realizirao u smislu verifikacije potraživanja i emisije obveznica, čime je obaveza za tuženu po osnovu štete mobilizacijom predmetnih vozila apelantovog pravnog prednika ispunjena. Vrhovni sud je također naglasio da apelant nije dokazao da je njemu učinjena šteta, niti da je na njega na zakonom propisan način prenijeto pravo na predmetno potraživanje štete od njegovog pravnog prednika, tj. nije dokazao osnov potraživanja iz čl. 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s navedenim propisom.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

19. Apelant navodi da nije tačan zaključak Vrhovnog suda da se radi o pravnom licu sa 100% privatnim kapitalom. Nadalje, navodi da je pravni sljednik „Zenica-prevoz putnika“ d.d. Zenica, istaknuvši da nije bilo nikakve druge transformacije, osim što je prešao u status javnog preduzeća. Navodi da nije izvršena nikakva privatizacija, kako se netačno navodi u revizionoj presudi, na način koji bi spriječio apelanta da podnese predmetnu tužbu kao pravni sljednik bivšeg dioničkog društva „Zenica-prevoz putnika“ d.d. Zenica. Dakle, Vrhovni sud je potpuno pogrešno i bez ikakvih dokaza o tome utvrdio da „[apelant] nije aktivno legitimiran za potraživanje štete prouzrokovane mobilizacijom vozila vlasništvo njegovog prednika koji je tu štetu realizirao u smislu verifikacije potraživanja i emisije obveznica, čime je obaveza za tuženu po osnovu štete mobilizacijom vozila prednika [apelanta] ispunjena“. Apelant dalje navodi da je potpuno netačna tvrdnja iz osporene odluke da on nije dokazao da mu je učinjena šteta, niti da je na njega na zakonom propisan način prenijeto pravo na predmetno potraživanje. U vezi s tim je istaknuo da iz kompletnog toka predmetnog postupka proizlazi da je apelant pravni sljednik „Zenica-prevoz putnika“ d.d. Zenica, o čemu su se izjasnili drugostepeni i prvostepeni sud i o tome dali valjane razloge kojima se potvrdila očita neosnovanost prigovora aktivne legitimacije kod apelanta.

II.Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da u postupku donošenja osporene odluke nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji.

21. Tužena je navela da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, te je predložila da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06, 38/08 i 65/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06, 38/08 i 65/09) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 2. stav 1. tačka 1.

Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljem tekstu: subjekti) sa kojim ulaze u proces privatizacije.

Početni bilans stanja se sastoji od:

1. Pasivnog podbilansa-koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekata, kao i vrijednost prava i obaveze za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana.

Član 7.

Preduzeća i banke iz člana 1. ovog zakona pripremaju početni bilans sa stanjem 31. 12. 1997. godine.

Član 8. stav 1. točka 4. i 6.

U Pasivnom podbilansu preduzeća iskazuju vrijednosti:

4) salda potraživanja preduzeća od Federacije po osnovu isporuka gotovih proizvoda, repromaterijala i opreme i obaveza preduzeća prema Federaciji po osnovu neplaćenih carina, poreza, doprinosa i finansijskih pozajmica;

6) štete prouzrokovane ratnim dejstvima.

Član 14.

Vrijednost iz člana 8. tačka 6. ovog zakona u iznosu štete na građevinskim objektima, opremi i drugoj pokretnoj imovini iskazanom na dan 31. 12. 1995. godine, otpisuje se na teret kapitala i obaveza preduzeća.

Član 20. stav 1.

Preostale stvari i prava u Pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.

23. Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane („Službeni list RBiH“ broj 19/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 77. stav 1. tačka 1.

Naknada za korišćenje sredstava iz čl. 53, 66, 70. i 75, ove uredbe, koja pripadaju građanima, a izuzeta su za potrebe oružanih snaga i drugih korisnika, određuje se prema sljedećem:

za građane koji datim sredstvima ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini primanja koja bi ostvarili da su datim sredstvima vršili svoju djelatnost u vrijeme korišćenja sredstava od strane oružanih snaga i drugih korisnika sredstava u mjestu prebivališta, odnosno boravišta.

Član 89. stav 4.

Vlasnik sredstava koji nije zadovoljan sa odlukom utvrđenom u rješenju iz stava 2. ovog člana može u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti postupak kod nadležnog redovnog suda za ostvarivanje naknade štete.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 018044 16 Rev od 16. marta 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

29. Napominje se da bez obzira na to što apelant u svom imenu ima naziv JKP, Ustavni sud je mišljenja da apelant, imajući u vidu njegov pravni status, kao i strukturu vlasništva njegovog kapitala (privatizirano dioničko društvo sa 100% privatnim kapitalom), uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2774/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud primjećuje da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena u parničnom postupku pokrenutom povodom apelantove tužbe radi isplate naknade za izuzeta predmetna vozila za potrebe odbrane. Shodno tome, radi se o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud u konačnici utvrdio da apelant nije aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelant je nakon podnošenja predmetne tužbe privatiziran, a apelantovo potraživanje nije bilo iskazano u postupku apelantove privatizacije u pasivnom podbilansu preduzeća u smislu odredaba člana 8. stav 1. tačka 6. i člana 14. Zakona o početnom bilansu. Pri tome je ukazano da u postupku privatizacije, u pasivnom podbilansu, apelant nije iskazao vrijednost potraživanja koje je predmet konkretnog spora. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi Zakona o početnom bilansu, Ustavni sud zapaža da nema proizvoljnosti u stavu Vrhovnog suda kada zaključuje da apelant nije aktivno legitimiran za potraživanje štete prouzrokovane mobilizacijom predmetnih vozila koja su vlasništvo njegovog pravnog prednika koji je, uz to, štetu realizirao u smislu verifikacije potraživanja i emisije obveznica, čime je obaveza za tuženu ispunjena. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naglasio da apelant nije dokazao da je njemu učinjena šteta, niti da je na njega na zakonom propisan način prenijeto pravo na predmetno potraživanje štete od njegovog pravnog prednika, tj. nije dokazao osnov potraživanja iz čl. 154. i

172. ZOO-a. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Vrhovnog suda, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o neosnovanosti apelantovog postavljenog tužbenog zahtjeva primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Pri tome Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovanim.

Zabrana diskriminacije

39. U pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant pravno lice, slijedom čega smatra da apelant nije učinio vjerovatnim da su redovni sudovi prekršili zabranu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2512/09 od 20. decembra 2012. godine, stav 36, AP 240/12 od 24. aprila 2015. godine, stav 46, AP 1621/11 od 10. aprila 2014. godine, stav 34. i AP 4214/14 od 19. aprila 2017. godine, stav 37, objavljene na www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo na apelantovu štetu i kada je za svoju odluku dao jasne razloge. Naime, u konkretnom slučaju je Vrhovni sud primjenom odredbi člana 8. stav 1. tačka 6. i člana 14. Zakona o početnom bilansu zaključio da apelant nije aktivno legitimiran za potraživanje štete, niti je u smislu odredbi iz čl. 154. i 172. ZOO-a dokazao da je njemu učinjena šteta, niti da je na njega na zakonom propisan način prenijeto pravo na predmetno potraživanje štete od njegovog pravnog prednika.

41. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer apelant nije učinio vjerovatnim mogućnost da je Vrhovni sud prekršio zabranu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2080/17 (JKP „ZENICATRANS-PREVOZ PUTNIKA“ d.d… | Sudska praksa | Aktio