Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3861/17 („Tropic maloprodaja“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Cesija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3861/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3861/17, rješavajući apelaciju „Tropic maloprodaja“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Tropic maloprodaja“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 090722 16 Pž od 17. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Tropic maloprodaja“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 090722 16 Pž od 17. maja 2016. godine.

Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2857/16 od 23. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP-3667/16 koju je apelant podnio 6. septembra 2016. godine protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 090722 16 Pž od 17. maja 2016. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Višeg privrednog suda.

3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-2857/16, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda, koji je Rješenjem broj 57 0 Ps 090722 16 Rev od 1. juna 2017. godine apelantovu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurao mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Postupak okončan osporenom odlukom

4. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 090722 II Ps od 30. decembra 2015. godine, obavezan je apelant da "Atlantik bb" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati novčani iznos na ime duga koji je bliže naveden u izreci presude.

5. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je u periodu od septembra do oktobra 2009. godine između tužitelja, apelanta i Fruktone d.o.o. Banja Luka zaključeno više ugovora nazvanih „ugovori o cesiji“ kojima se apelant obavezao da isplati tužitelju dug u određenom novčanom iznosu. Okružni sud je, također, naveo da se predmetnim ugovorima, Fruktona d.o.o. Banja Luka, kao cesus, obavezala se da će svoja dugovanja prema tužitelju, kao cedentu, izmiriti kroz robu prema apelantu, što je apelant prihvatio, te su navedeno sva tri pravna lica ovjerila svojim potpisima. Prema stavu Okružnog privrednog suda, predmetni ugovori su ugovori o preuzimanju duga u smislu člana 446. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, Okružni privredni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da predmetni ugovori nisu mogli biti valjani jer je otvoren stečajni postupak protiv “Fruktona” d.o.o. Banja Luka, budući da apelant predmetne ugovore nije ni u jednom momentu pobijao, a iz njegovih navoda proizilazi da je svjesno ušao u zaključenje predmetnih ugovora na koji način se oslobodio obaveze prema Fruktoni d.o.o. i preuzeo obavezu prema tužitelju. Okružni privredni sud je zaključio da su neosnovani i nedokazani svi drugi apelantovi navodi, tj. da je preduslov za isplatu dugovanja od strane apelanta bila isporuka robe od strane Fruktone d.o.o. Banja Luka, da je predmetne ugovore potpisao predsjednik upravnog odbora Fruktone d.o.o., koji je krivično osuđen, navodi o neurednosti faktura i otpremnica, da je apelant bio dužnik do iznosa isporučene robe i sl., dok je, nasuprot tome, tužitelj dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

6. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 090722 16 Pž od 17. maja 2016. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude, te je prvostepena presuda potvrđena.

7. Viši privredni sud je u obrazloženju presude naveo da su tužitelj i „Fruktona“ d.o.o. Banja Luka zaključili dva ugovora koji nose naziv ugovori o cesiji, ali se i po stavu Višeg privrednog suda, ne radi se o ugovorima o cesiji, jer pravilnim tumačenjem ugovorenih odredbi (član 99. ZOO), a poštujući slobodu uređivanja obligacionih odnosa, utvrđuje se da su predmetni ugovori, ugovori o preuzimanju duga, regulisani odredbama čl. 446. i 448. ZOO. Viši privredni sud je istakao da je u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant kao dužnik preuzeo dug „Fruktone“ d.o.o. Banja Luka koji je ovaj imao prema tužitelju u određenom iznosu, a radi izmirenja svojih obaveza koje je apelant imao prema „Fruktoni“ d.o.o. Banja Luka, na šta je tužitelj kao povjerilac pristao. Viši privredni sud je istakao da je tužitelj u momentu zaključenja ugovora imao potraživanja prema „Fruktoni“, koja nije prenio ni na jednu ugovornu stranu, a apelant je prihvatio obavezu da podmiri u ime „Fruktone“ d.o.o. Banja Luka potraživanja, odnosno dug, pa proizilazi da u konkretnom slučaju nije došlo do prenosa potraživanja nego do preuzimanja duga (član 446. ZOO), jer promjena nije izvršena na strani povjerioca nego na strani dužnika. Osim toga, Viši privredni sud je istakao da nisu tačni apelantovi žalbeni navodi da su potpisani ugovori ništavi, jer je utvrđeno da su predmetni ugovori potpisani i ovjereni od strane svih učesnika, te je po navedenim ugovorima apelant već i postupao i isplaćivao dug tužitelju, odnosno predmetni ugovori proizvode pravno dejstvo, jer je dokazana saglasnost volja potpisnika tih ugovora, a ugovori imaju svoj predmet, osnov i formu. Nadalje, Viši privredni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su neosnovani apelantovi navodi da su predmetni ugovori ništavi jer je „Fruktona“ d.o.o. Banja Luka imala neizmirenih poreskih obaveza u vrijeme njihovog zaključenja spornih ugovora, budući da ovi navodi, prema stavu Višeg privrednog suda, mogu eventualno imati uticaja samo na pitanje prekršajne i krivične odgovornostnj „Fruktone“ d.o.o. Također, Viši privredni sud je zaključio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da on nije u ovoj pravnoj stvari pasivno legitimisan, jer je nesporno da je apelant potpisnik ugovora o preuzimanju duga i da je potpisom ugovora stupio na mjesto dosadašnjeg dužnika.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 090722 16 Rev od 1. juna 2017. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba ZOO na kojima su sudovi zasnovali osporene odluke. Apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da se u konkrentom slučaju ne radi o cesiji, odnosno da nije došlo do prenosa potraživanja nego do preuzimanju duga. Relevantni propisi

10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te („Službeni glasnik RS“, br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

99.

1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Član 446.

(1)Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac.

(2)O zaključenom ugovoru može povjerioca izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može povjerilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga.

(3)Pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.

(4)Ugovarači, kao i svaki od njih posebno, mogu pozvati povjerioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se povjerilac u određenom roku ne izjasni, smatra se da nije dao svoj pristanak.

(5) Ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o preuzimanju ispunjenja za vrijeme dok povjerilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da da pristanak.

Član 448.

(1)Preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto pređašnjeg dužnika a ovaj se oslobađa obaveze.

(2)Ali, ako je u vrijeme povjeriočevog pristanka na ugovor o preuzimanju duga preuzimalac bio prezadužen, a povjerilac to nije znao niti je morao znati, pređašnji dužnik ne oslobađa se obaveze, a ugovor o preuzimanju duga ima dejstvo ugovora o pristupanju dugu.

(3)Između preuzimaoca i povjerioca postoji ista obaveza koja je dotle postojala između pređašnjeg dužnika i povjerioca.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je apelant dužan da isplati tužitelju određeni novčani iznos, budući da je u konkrentom slučaju, u skladu sa predmetnim ugovorima koji su zaključeni između tužitelja, apelanta i „Fruktona“ d.o.o. Banja Luka, došlo do preuzimanja duga, odnosno da je apelant, kao dužnik, preuzeo dug „Fruktone“ d.o.o. Banja Luka koji je ovaj imao prema tužitelju. Imajući u vidu obrazloženje redovnih sudova, a dovodeći ga u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u zaključcima redovnih sudova, suprotno apelacionim navodima, ne vidi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3861/17 („Tropic maloprodaja“ d.o.o. Banja… | Sudska praksa | Aktio