Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-307/19 (M. H.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-307/19

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 307/19, rješavajući apelaciju Muhameda Halilovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Halilovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020568 18 Kž 8 od 12. decembra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 020568 18 K od 4. decembra 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Halilovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020568 18 Kž 8 od 12. decembra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 020568 18 K od 4. decembra 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhamed Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020568 18 Kž 8 od 12. decembra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 020568 18 K od 4. decembra 2018. godine. Apelacijom je predloženo da Ustavni sud prije donošenja odluke o apelaciji donese privremenu mjeru kojom bi naložio apelantovo puštanje iz pritvora do konačne odluke Ustavnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 5. i 6. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Okružni sud je nakon izricanja presude (od 4. decembra 2018. godine) kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i u sticaju zbog krivičnog djela omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 1 KZRS za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci donio Rješenje broj 11 0 K 020568 18 K od 4. decembra 2018. godine kojim je apelantu produžen pritvor zbog razloga propisanih odredbom člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Izrekom navedenog rješenja je određeno da pritvor prema navedenom rješenju može trajati do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne, a najduže devet mjeseci od dana izricanja prvostepene presude, te da će se pritvor ukinuti i apelant pustiti na slobodu ukoliko za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda ili ukoliko se drugostepenom presudom ukine prvostepena presuda.

6. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je u okolnostima konkretnog slučaja, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, vijeće odlučilo da postoje opravdani razlozi za produženje pritvora apelantu. U vezi s tim su cijenjene sljedeće okolnosti: da je apelant u periodu od 2004. do 2014. godine izvršio više teških krivičnih djela (razbojništvo, nehatno lišenje života, teška krađa) za koja je ukupno izrečeno šest pravosnažnih presuda (oznake i datumi pravosnažnosti presuda navedeni u obrazloženju rješenja) za koja su mu izrečene kazne zatvora u trajanju od godine do 10 godina i šest mjeseci; da ranija osuđivanost nije imala uticaj na apelanta i da ga nije odvratila od kriminalne aktivnosti, te je cijenjeno njegovo imovno stanje, konkretno da je nezaposlen i bez stalnih prihoda. Sve navedene okolnosti su u njihovoj ukupnosti ocijenjene kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao učiniti novo krivično djelo i da je stoga ispunjen pritvorski uslov iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 020568 18 Kž 8 od 12. decembra 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca protiv rješenja Okružnog suda od 4. decembra 2018. godine. Obrazlažući razloge neosnovanosti žalbe kojom je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je cijeneći njihovu neosnovanost istakao sljedeće: da iz osporenog rješenja proizlaze jasni i dovoljni razlozi o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo; da se takav zaključak zasniva na činjenici da je apelant više puta osuđivan zbog teških krivičnih djela; da brojnost osuda na kazne zatvora očigledno nije imala uticaj na apelanta, niti ga je odvratila od nove kriminalne aktivnosti, što, prema ocjeni Okružnog suda koju je prihvatio Vrhovni sud, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, čime je ispunjen pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Pri tome je Vrhovni sud istakao da je prvostepeni sud imao u vidu apelantovu raniju osuđivanost za brojna krivična djela koja je počinio i visinu izrečenih kazni, naročito posljednje u nizu prema kojoj je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 godina i šest mjeseci, što ukazuje na opasnost od ponavljanja djela. Slijedom navedenog je ocijenjeno da nisu osnovani navodi iz žalbe o bitnoj povredi postupka u vezi s nedostatkom obrazloženja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz navedene zakonske odredbe. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda kojima je ukazano na nedostatak razloga o postojanju osnovane sumnje, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnoj fazi postupka, dakle nakon izricanja prvostepene presude utvrđuje samo postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačke a), v) i g) ZKPRS, sve na osnovu odredbe člana 203 stav 1 ZKPRS. Navedena odredba se odnosi na određivanje pritvora nakon izricanja prvostepene presude pri čemu nije propisana obaveza saslušanja optuženog na okolnosti pritvora (kao što je propisano u nekoj drugoj fazi postupka) zbog čega su neosnovanim ocijenjeni prigovori da je obrazloženje izostalo i da je time povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, odnosno da je počinjena bitna povreda postupka. Sve navedene okolnosti dovedene u vezu s apelantovim lošim imovnim stanjem potvrđuju, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju naročitih okolnosti i nužnosti mjere pritvora uprkos apelantovom zdravstvenom stanju na koje je žalbom ukazano, budući da sva pritvorena lica, pa stoga i apelant, u smislu člana 20 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS imaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima o produženju pritvora prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

9. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelant je, u suštini, ukazao na nedostatak obrazloženja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje mjere pritvora nakon izricanja prvostepene presude, istakavši da opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela mora biti uvjerljivo utvrđena a da u konkretnom slučaju ta okolnost nije utvrđena, već je bazirana na dokazima Tužilaštva koji se tiču njegove ranije osuđivanosti, pa stoga smatra da su izostali ozbiljni i konkretni razlozi za produženje mjere pritvora. Zatim je istakao da su sudovi u osporenim rješenjima pod „naročite okolnosti“ podveli činjenicu da je nezaposlen i nema stalni izvor prihoda, što u konkretnim okolnostima nije relevantno za produženje pritvora. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju izostali argumenti koji bi opravdali produženje pritvora zato što nije izvršena adekvatna individualna procjena osnova za pritvor (nije uzeto u obzir njegovo loše zdravstveno stanje), zatim što povodom izrečene mjere nije posebno saslušan i što u osporenim rješenjima nije dato obrazloženje povodom postojanja osnovane sumnje. U tom kontekstu je napomenuto da sud ne može samo pretpostaviti mogućnost ponavljanja djela, već da mora imati argumente koji ukazuju na objektivnu mogućnost ponavljanja krivičnog djela. U vezi s izostankom razloga povodom individualne procjene, napomenuo je da je u predmetnom krivičnom postupku proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicinske struke i da je navedenim vještačenjem konstatovano da se kod apelanta radi o dugogodišnjoj toksikomanskoj zavisnosti i zavisnosti od stimulansa, te da su pokušaji liječenja spriječeni upravo boravkom u zatvoru. Nije uzeta u obzir okolnost da njegova bolest znatno brže napreduje boravkom u pritvoru uslijed nastupanja štetnih posljedica po zdravlje, zbog čega je predloženo usvajanje privremene mjere i puštanje na slobodu, odnosno usvajanje apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani i da su identični navodi bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati razlozi u rješenju tog suda pri kojima je u cijelosti ostao.

11. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su u konkretnom krivičnom postupku ispoštovana sva prava koja apelantu garantuju Ustav BiH i Evropska konvencija, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tužilaštvo smatra da su osporena rješenja pravilna jer je apelant višestruki povratnik i sama činjenica te osuđivanosti je razlog koji opravdava zaključak da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

[...]

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

[...] Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203.

(1)Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(...)

Granice ispitivanja presude Član 320.

Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)U odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije

16. U konkretnom slučaju apelant je osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 o K 020568 18 Kž 8 od 12. decembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedeno rješenje apelant primio 14. decembra 2018. godine, a apelaciju podnio 21. januara 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

b) U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije

18. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

19. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je osporeno rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu doneseno nakon izricanja prvostepene presude kojom je apelant nepravosnažno proglašen krivim i da navedeno rješenje ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta. U pitanju je procesno rješenje doneseno u postupku po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora nakon prvostepene presude, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;

Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju. (…)

23. Apelant osporava rješenje Vrhovnog suda kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja o produženju pritvora, navodeći da su u osporenom rješenju izostali razlozi i obrazloženje na kojima su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS koji pokreću pitanje kršenja člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati apelantove navode u kontekstu navedenih odredbi Ustava i Evropske konvencije.

24. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140. 22. maj 2012. godine).

25. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001).

26. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5 stav 3 Evropske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženika u razumnom roku ili omogućavanja da optuženik bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženik se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jest tražiti da bude uslovno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juni 2008. godine, s dodatnim referencama).

27. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je u smislu odredbe člana 197 stav 1 ZKPRS opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. Apelant je u apelaciji osporio kako zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora tako i zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz tačke v) iste zakonske odredbe koja se odnosi na naročite okolnosti (ponavljanje ili činjenje krivičnog djela), i to nakon izricanja prvostepene presude kojom je proglašen krivim za izvršenje krivičnih djela za koja je nepravosnažno proglašen krivim i za koja mu je izrečena kazna zatvora. U pogledu navoda apelacije koji se tiču osnovane sumnje, Ustavni sud podsjeća da je povodom apelantove prethodno podnesene apelacije protiv rješenja (o produženju pritvora) donesenih u istom postupku, u ranijoj fazi prije donošenja prvostepene presude, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1619/18 od 11. maja 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelacija odbijena. U relevantnom dijelu navedene odluke (tačka 26) koja se tiče identičnih prigovora u pogledu nepostojanja osnovane sumnje, Ustavni sud je ukazao na obrazloženja osporenih rješenja iz kojih proizlazi na osnovu kojih je dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. U navedenoj odluci je takođe napomenuto da su u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju slijedi Ustavni sud redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 207 KZRS ukazujući pri tom na sopstvenu praksu (mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje nisu mogle biti prihvaćene kao osnovane. S obzirom na navedeni zaključak u Odluci AP 1619/18, te okolnost da je u međuvremenu apelant u predmetnom postupku nepravosnažno osuđen, Ustavni sud se u nastavku neće baviti pitanjem postojanja osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora, već će razmotriti apelacione navode koji se tiču posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

28. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009).

29. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).

30. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je odbio žalbu apelantove odbrane protiv rješenja o produženju pritvora nakon izricanja prvostepene presude, cijeneći da prvostepeni sud izrečenom mjerom produženja pritvora prema apelantu nije počinio bitne povrede postupka. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio na obrazloženje prvostepenog rješenja zasnovano na izvedenim dokazima iz kog, prema ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da kod apelanta i dalje egzistira posebni uslov za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, dakle opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 320 ZKPRS u vezi sa članom 203 stav 1 ZKPRS cijenio postojanje posebnog pritvorskog razloga po kojem je apelantu produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude, ukazujući pri tom na valjano činjenično utvrđenje i zaključak prvostepenog suda koje je kao svoje prihvatio u cijelosti. U tom kontekstu su ponovljene naročite okolnosti kod apelanta koje opravdavaju mjeru pritvora, naročito broj prethodno učinjenih krivičnih djela i visina izrečenih kazni (posljednja u trajanju od 10 godina i šest mjeseci) koje je kao dokaznu građu imao u vidu prvostepeni sud (brojevi presuda i pravosnažnost navedeni u obrazloženju prvostepenog rješenja) i dovedene u vezu s apelantovim lošim imovnim stanjem (nezaposlen, bez stalnih prihoda) iz kojih je proizašao zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelant mogao ponoviti, dovršiti ili učiniti krivično djelo. Osim toga, Vrhovni sud se osvrnuo i na žalbeni prigovor kojim je ukazano da povodom produženja pritvora nakon izricanja prvostepene presude apelant nije saslušan na tu okolnost, koji su ponovljeni i u apelaciji. U tom pravcu, Vrhovni sud je podsjetio na sadržaj odredbe člana 203 stav 1 ZKPRS prema kojoj sud nakon izricanja presude nema obavezu ponovnog saslušanja (optuženog) na okolnosti produženja pritvora, kao što je obaveza u fazi istrage i potvrđivanja optužnice, te da takvim postupanjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. U pogledu žalbenih navoda kojima je mjera pritvora dovedena u vezu sa apelantovim lošim zdravstvenim stanjem, Vrhovni sud je obrazložio da sva pritvorena lica, pa i apelant, u smislu člana 20 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS imaju obezbijeđenu adekvatnu zdravstvenu zaštitu.

31. Iz navedenih obrazloženja, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da su naročite okolnosti u smislu standarda navedene u prethodnim tačkama (23, 24 i 25) i koje su redovni sudovi ocijenili u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti kod apelanta i u tom pravcu su za stav o neophodnosti produženja pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude navedeni jasni razlozi koji upućuju na njegovu raniju osuđivanost za teška krivična djela koja ga nije odvratila od novih kriminalnih aktivnosti. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, navedene naročite okolnosti ocijenili su redovni sudovi, o čemu su navedena jasna i argumentovana obrazloženja uz zaključak da upravo te konkretne okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, i to isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

32. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citirana odluka Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant u slučaju puštanja na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citirana odluka, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).

33. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe o produženju pritvora nakon izricanja prvostepene presude, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i bezbjednost ličnosti.

35. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-307/19 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio