Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3435/18 (R.R.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3435/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3435/18, rješavajući apelaciju R. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R.
protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 022600 17 Gž 2 od 29. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 22. juna 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 022600 18 Rev od 8. maja 2018. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 022600 17 Gž 2 od 29. septembra 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5073/17 od 20. decembra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 95 0 P 022600 17 Gž 2 od 29. septembra 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da revizija u konkretnom slučaju nije bila efektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Trebinju naloženo je prvotuženom (Federacija BiH, Hercegovačko-neretvanski kanton, MUP – Policijska uprava Mostar) i trećetuženom (Republika Srpska, MUP – Centar javne bezbjednosti Trebinje) da apelantu na ime naknade štete solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i to dio na ime naknade materijalne štete i dio na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove. Takođe, prvostepenom presudom naloženo je drugotuženom (Federacija BiH, Srednjobosanski kanton, MUP
– Policijska uprava Donji Vakuf, Bugojno i Travnik) i trećetuženom da apelantu na ime naknade štete solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i to dio na ime naknade materijalne štete i dio na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove. Osim toga, obavezani su tuženi da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka.
4. Osporenom odlukom Okružnog suda žalba prvotuženog i drugotuženog je djelimično uvažena, pa je u odnosu na njih prvostepena presuda preinačena na način da su prvotuženi i drugotuženi obavezani da apelantu na ime naknade materijalne štete isplate manje novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete preko dosuđenog iznosa odbijen. Takođe, odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u odnosu na prvotuženog i drugotuženog. Osim toga, osporenom odlukom Okružnog suda žalba trećetuženog je u cjelosti uvažena i u cjelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da se sadržaj tužbe svodi na tvrdnju apelanta da su prvotuženi i drugotuženi izdavali prekršajne naloge protiv apelanta u nezakonitim postupcima (nisu uredno dostavljeni apelantu itd.), a da je trećetuženi kazne izrečene na osnovu tih naloga upisivao u registar novčanih kazni i evidentirao kao dug, suprotno odredbi člana 79. Zakona o prekršajima Republike Srpske. Zbog toga je, prema navodima tužbe, apelant bio "primoran" da plati novčane kazne, jer zbog upisane novčane kazne za prekršaj nije mogao produžiti registraciju svoga vozila, a naknadno je prekršajni postupak obustavljen.
6. U odnosu na dosuđeni dio naknade materijalne štete Okružni sud je naveo da je apelant dokazao da je izvršio plaćanje prekršajnih kazni, međutim, prekršajni postupci za koje je apelant platio kazne su obustavljeni. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su prvotuženi i drugotuženi dužni da vrate te iznose apelantu, s obzirom da je otpao osnov plaćanja zbog obustave prekršajnog postupka, u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima.
7. U odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva kojim se traži naknada štete od trećetuženog Okružni sud je istakao da je odredbom člana 79. stav 2. Zakona o prekršajima Republike Srpske propisano da se novčane kazne i troškovi postupka evidentiraju kao dug u registru novčanih kazni dok kažnjeni ne plati puni iznos novčane kazne i troškova postupka. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz citirane odredbe proizilazi da je trećetuženi (nadležni organ Republike Srpske) bio dužan da evidentira kaznene naloge koje je dobio od prvotuženog i drugotuženog (policijske uprave Federacije BiH), slijedom čega trećetuženi nije odgovoran za naknadu štete apelantu, pogotovo što novčani iznos prekršajnih kazni apelant nije ni uplaćivao u korist Republike Srpske.
8. U odnosu na traženi dio materijalne štete preko dosuđenog iznosa, kao i u odnosu na zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, dok prema članu 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim i nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da primjena neodgovarajućih zakonskih normi ili njihova pogrešna primjena od strane nadležnih organa tuženih u prekršajnom postupku ne predstavlja povredu dužnosti sama po sebi. Okružni sud je naveo da nezakonit i nepravilan rad državnih organa treba shvatiti kao ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti, odnosno kao onaj rad kod koga postoji značajno odstupanje od uobičajenog postupanja. U tom smislu, Okružni sud je naveo, da se ne može smatrati odstupanjem od uobičajenog postupanja, odnosno pravila postupka, upućivanje pismena apelantu od strane nadležnih organa tuženih na njegovu adresu iz centralnog registra adresa, bez obzira na kojoj adresi apelant stvarno stanuje. Osim toga, Okružni sud je naveo da se obustava prekršajnog postupka zbog zastarjelosti ne može sama po sebi smatrati nezakonitim i nepravilnim radom službenog lica u nekom državnom organu, te da zakonom nije propisano pravo na naknadu štete zbog pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, pa i kad je postupak obustavljen ili kad je utvrđeno da se ne radi o prekršaju.
Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, u suštini, nezadovoljan odlukom Okružnog suda, to jeste, smatra da mu je sud trebao dosuditi ukupno tražene iznose materijalne i nematerijalne štete. Osim toga, apelant navodi da je „drugostepena presuda donesena samo iz pristrasnosti protiv apelana, a u zaštitu postupanja organa tuženih“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević