Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1119/19 (N. L.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1119/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1119/19, rješavajući apelaciju N. L, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. L.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 062837 18 Gž od 12. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 12. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 062837 18 Gž od 12. decembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je obavezan da tužitelju (JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla) za isporučenu vodu i usluge odvođenja otpadnih voda za određeni period isplati dug u određenom novčanom iznosu zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan tužitelj da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 219,27 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj u spornom periodu isporučivao vodu u apelantovom stanu za koju uslugu mu je ispostavljao račune, te da je apelant plaćao potrošnju vode prema očitovanju sa individualnog vodomjera koji je ugradio u svome stanu. Slijedom navedenog, istakao je Kantonalni sud, prvostepeni sud je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev primjenom odredbi člana 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima i odredbe člana 15. Zakona o komunalnim djelatnostima Tuzlanskog Kantona. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio i činjenicu da je apelant u svome stanu ugradio interni vodomjer, međutim istakao je da ta činjenica per se ne oslobađa apelanta obaveze plaćanja duga za potrošenu vodu utvrđenog očitanjem vodomjera zajedničkog za sve stanove u zgradi. Ovo stoga što apelant nije dokazao da je, u vezi sa ugradnjom individualnog vodomjera, ispunio obaveze u skladu sa odredbom člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, koje se odnose na prethodno pribavljanje projekta o tehničkoj izvodivosti, izrađenog i ovjerenog od strane ovlaštenog lica. Apelant takođe, kako navodi Kantonalni sud, nije dokazao da je pribavio i dostavio tužitelju saglasnost svih etažnih vlasnika i vlasnika poslovnih prostorija priključenih na centralni vodomjer, shodno Odluci o vodovodu i kanalizaciji na područiju Opštine Tuzla, niti da je tužitelj dostavio pismenu saglasnost za ugradnju internog vodomjera sa opremom za daljinsko očitanje. Osim toga, istakao je Kantonalni sud, apelant nije dokazao da je za interni vodomjer pribavio certifikat o usklađenosti ili certifikat odobravanju tipa u skladu sa odredbom člana 9. stav 3. Zakona o mjeriteljstvu u Federaciji BiH, niti da je kao potrošač, u smislu odredbe člana 26. Odluke o vodovodu i kanalizaciji na područiju Opštine Tuzla, tužitelju podnosio zahtjev za ispitivanje ispravnosti centralnog vodomjera, niti reklamacije na ispostavljene račune. U pogledu odluke o troškovima postupka Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj prijedlogom za izvršenje, koji se u smislu odredbe člana 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku smatra tužbom, tražio od apelanta isplatu duga u iznosu od 227,40 KM, te da je apelant nakon podnošenja prijedloga za izvršenje izvršio dvije uplate duga u iznosima od po 12,50 KM i jednu uplatu u iznosu od 13,00 KM (ukupno 38,00 KM). Kako je prvostepeni sud obavezao apelanta da tužitelju isplati dug u iznosu od 156,20 KM, te imajući u vidu apelantove uplate izvršene nakon podnošenja tužbe u ukupnom iznosu od 38,00 KM, Kantonalni sud je zaključio da je tužitelj uspio u sporu u visini od 194,20 KM, a ne 156,20 KM kako to pogrešno nalazi prvostepeni sud. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je, shodno odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužitelj uspio u parnici u omjeru od 85,40%, a ne 68,68 % kako je utvrdio prvostepeni sud, odnosno njegov neuspjeh, koji predstavlja apelantov uspjeh, u parnici iznosi 14,60 %, a ne 31,32% kako je utvrdio prvostepeni sud. Slijedom navedenog, zaključio je Kantonalni sud, kada se izvrši procesno prebijanje troškova postupka tužitelja u iznosu od 17,00 KM, sa troškovima apelanta u iznosu od 236,27 KM, tužitelj je dužan apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 219,27 KM.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo. Smatra da tužitelj u toku postupka nije dokazao verificiranost vodomjera, a što je bio dužan temeljem odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o mjeriteljstvu u Federaciji BiH, iz kog razloga je apelant imao nepovoljniji položaj u postupku, te mu je na taj način povrijeđeno princip „jednakosti oružja“. Apelant takođe smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju odluke o troškovima postupka, proizvoljno primjenio odredbe ZPP, s obzirom da je, i prije i u toku postupka, vršio uplate dijela duga, te da je uspijeh tužitelja u parnici u znatno manjem procentu, kako je to utvrdio prvostepeni sud. Takođe navodi da „osporene presude“ nisu dovoljno obrazložene.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da činjenica da je apelant u svome stanu ugradio interni vodomjer, u konkretnom slučaju, ne oslobađa apelanta obaveze plaćanja duga za potrošenu vodu utvrđenog očitanjem zajedničkog vodomjera, kao i za odluku o troškovima postupka, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. U vezi apelantovih navoda da je na njegovu štetu povrijeđen princip „jednakost oružja“, Ustavni sud ukazuje taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B.V.protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku imao priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani, pod uslovima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka prekršen, niti je kršenje tog principa u konkretnom predmetu očigledno, te stoga zaključuje da su apelantovi navodi u tom pravcu prima facie neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1119/19 (N. L.) | Sudska praksa | Aktio