Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3552/17 („Euromotor“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Revizija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3552/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3552/17, rješavajući apelaciju „Euromotor“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Euromotor“ d.o.o.
Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 088355 17 Rev 2 od 24. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Euromotor“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeljko Krajišnik, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 088355 17 Rev 2 od 24. maja 2017. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) od 10. septembra 2013. godine, koja je potvrđena presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) od 16. decembra 2013. godine, obavezan je apelant da „Jelšingrad Fam“ a.d. u stečaju Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je rješenjem od 25. maja 2015. godine, ukinuo presudu Višeg privrednog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i predmet vratio Višem privrednom sudu na ponovno suđenje, a koji je u ponovnom postupku, rješenjem od 26. novembra 2015. godine, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
3. U ponovnom postupku, Okružni privredni sud je presudom broj 57 0 Ps 088 355 15 Ps 2 od 11. jula 2016. godine, odbio tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je obavezan tužitelj da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade troškova postupka.
4. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva plaćanje duga za struju za period od 1. januara 2006. godine do 31. marta 2009. godine, te da je nesporno da je apelant kupio halu, poslovni prostor od tužitelja i da je u navedenom periodu, sve do maja 2010. godine potrošnja električne energije i vode bila zajednička. Okružni privredni sud je istaknuo da su Vrhovni sud i Viši privredni sud u svojim rješenjima dali upute da ovaj sud u ponovnom postupku utvrdi kolika je bila faktička potrošnja struje za navedeni period, te su na ove okolnosti provedeni dokazi čitanjem nalaza i mišljenja vještaka elektrotehničke struke, te saslušanja tadašnjih radnika tužitelja koji su bili članovi komisije za pregovore sa apelantom oko načina obračuna električne energije te tadašnjeg direktora tužitelja. Dalje je istaknuo da iz provedenih dokaza jasno proizilazi da nije bilo dogovora oko načina obračuna utrošene električne energije. Okružni privredni sud je naveo da se vještak elektrotehničke struke u nalazu i na ročištu jasno izjasnio da nije moguće egzaktno utvrditi potrošnju struje za apelanta u spornom periodu, nego da je vještak koristio komparativni metod izračuna potrošnje na bazi procjene moguće potrošnje struje u spornom periodu.
5. Okružni privredni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka elektrotehničke struke u dijelu kojim se vještak izjasnio da nije moguće utvrditi stvarnu potrošnju nego samo dati procjenu potrošnje struje za sporni period na osnovu komparativne metode. Međutim, sam obračun procjene potrošnje primjenom komparativnog metoda kao i primjenu tog metoda, Okružni privredni sud je naveo da nije mogao prihvatiti s obzirom da navedena metoda ne daje odgovor koja je to faktička potrošnja struje u spornom periodu bila za apelanta, kako je to u svojim uputama naložio Vrhovni sud i Viši privredni sud a što je i sam vještak tokom izlaganja svog nalaza na ročištu i potvrdio. Okružni privredni sud je zaključio da tužitelj tokom postupka nije dokazao kolika je to bila faktički potrošnja struje apelanta u spornom periodu, pa samim tim nije ni dokazao visinu potraživanja, iz kojeg razloga je sud primjenom odredbi čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) riješio kao u izreci presude. S tim u vezi, obrazložio je da je pri tome imao u vidu upute Vrhovnog i Višeg privrednog suda da se utvrdi faktička potrošnja struje u spornom periodu, izjašnjenja vještaka da to nije moguće utvrditi, činjenica da se struja obračunavala na bazi procjene i fakturisala apelantu, da je apelant za sporni period i vršio plaćanja na ime struje, činjenice da je u toku 2008. godine započinjala proizvodnja kod apelanta, da su sve do 2008. godine u dijelu prostorija apelanta bile smještene porodice radnika tužitelja koje su takođe koristile struju, kao i da je izračunati iznos na ime potrošnje struje vještak dao na bazi komparativnog metoda odnosno na bazi procjene.
6. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 88355 16 Pž 3 od 21. decembra 2016. godine, odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena presuda Okružnog privrednog suda, te odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i sudske takse.
7. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da iz priloženih isprava i iskaza saslušanih svjedoka, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su pobrojani računi ispostavljeni po više osnova, da stranke nemaju usaglašene knjigovodstvene evidencije, da apelant nije specificirao uplate niti ih je tužitelj razgraničio po vrstama plaćanih obaveza, da je potrošnja električne energije u spornom periodu išla preko jednog brojila, ali tužitelj ničim nije dokazao da je sa apelantom zaključio usmeni ili pismeni sporazum o plaćanju električne energije, te da je do 2008. godine preko istog zajedničkog brojila električnu energiju trošilo i 13 porodica radnika tužitelja, koje su stanovale u upravnoj zgradi. Zbog toga je, suprotno žalbenim navodima, po ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud pravilno cijenio nalaz i iskaz vještaka elektrotehničke struke, koji je izričito naveo da ne može utvrditi faktičku potrošnju električne energije za sporni period, zbog čega se koristio komparativnom metodom. Međutim, po mišljenju Višeg privrednog suda, u konkretnom slučaju takva metoda, kod činjenice da postoji više objektivnih i subjektivnih okolnosti koje onemogućuju utvrđivanje stvarne potrošnje, ne daje dovoljno pokazatelja da bi sud mogao usvojiti tužbeni zahtjev ili primjenom člana 127. ZPP odlučiti po svojoj ocjeni, pa bi primjena te odredbe u konkretnom slučaju vodila arbitrarnoj primjeni materijalnog prava.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 088355 17 Rev 2 od 24. maja 2017. godine, djelomično je usvojena tužiteljeva revizija, obje nižestepene presude preinačene i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve precizirano u izreci presude, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Dalje je naveo da s obzirom na postojanje poslovnog odnosa stranaka koji se iskazuje kao zakupni odnos poslovnih prostorija (hala), međusobni obligacioni odnos treba počivati na općim načelima Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), konkretno na načelu savjesnosti i poštenja (član 12.) i načelu dužnosti ispunjenja obaveze (član 17.), te odredbi člana 261. stav 1. ZOO. Po mišljenju Vrhovnog suda, pravilna je ocjena nižestepenih sudova da tužitelj nije dokazao da je sa apelantom zaključio usmeni ili pismeni sporazum, po kome je apelant prihvatio obavezu da plaća 30% za utrošenu električnu energiju u odnosu na dostavljene račune tužitelju od strane distributera preduzeća “Elektrokrajina” Banjaluka, te da se zaključak o postojanju sporazuma ne može izvesti iz činjenica da je apelant platio račune iz jula, augusta i septembra 2009. godine u iznosima koji otprilike čine 30% visine dostavljenih računa tužitelju, jer su to računi nastali nakon spornog perioda. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da to istovremeno ne znači da nije postojala obaveza apelanta, što on i nije osporio, da plaća dio ispostavljenih mjesečnih računa proporcionalno dijelu faktički potrošene električne energije. S tim u vezi, obrazložio je da je tokom postupka apelant dokazao (nalaz vještaka ekonomske struke), a što tužitelj nije osporio, da je u spornom periodu na ime utrošene električne energije platio određeni iznos, dok je pravosnažnom presudom prvostepenog suda od 10. septembra 2013. godine, obavezan na isplatu određenog iznosa.
10. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je tužitelj izvedenim dokazom (nalazom vještaka elektrotehničke struke) dokazao kolika je bila prosječna potrošnja električne energije od strane apelanta u spornom periodu. Vrhovni sud je istaknuo da ovaj nalaz apelant nije kvalitetno osporio, jer nije izveo dokaz kojima bi pobio nalaz vještaka, osim što je istakao prigovor da “nalaz osporava jer smatra da se radi o pogrešnom metodu obračuna potrošnje električne energije na bazi vremenskog perioda koji je značajnije kasniji od 2006. godine...”. Po mišljenju Vrhovnog suda, ne stoji navod revizije da se o visini potraživanja trebalo odlučiti primjenom odredbe člana 127. ZPP, jer za njenu primjenu nema mjesta kod činjenice da je na tu okolnost izveden dokaz. S obzirom na utvrđenu činjenicu da je sva potrošnja mjerena preko brojila čiji je nosilac tužitelj, da apelant nije imao kontrolno brojilo i da nije postojao sporazum oko načina za utvrđenje i obračun utrošene električne energije koja pada na teret apelanta, po ocjeni Vrhovnog suda, prihvatljiva je metoda obračuna koju je primijenio vještak elektrotehničke struke, tj. komparativna metoda kojom je izračunao prosječnu mjesečnu potrošnju apelanta. S tim u vezi, obrazložio je da iz nalaza slijedi da se vještak rukovodio činjenicom da apelant ima posebno brojilo, da je komparativni vremenski period obuhvatao vrijeme od dvije godine nakon izdvajanja brojila kada je “proces proizvodnje tuženog bio stabilan, bez velikih oscilacija u potrošnji i sa približno istim proizvodnim kapacitetom”, kao i prije odvajanja. Dalje je naveo da je na taj način vještak u nalazu utvrdio da je u spornom periodu od 39 mjeseci, prosječna mjesečna potrošnja apelanta iznosila određeni novčani iznos, koji se treba umanjiti za izvršenu uplatu i već dosuđeni iznos, dok osnovanost potraživanja koje čini razliku između traženog i dosuđenog iznosa, tužitelj nije dokazao. Stoga je Vrhovni sud, primjenom odredbi člana 248. i člana 250. stav 2. u vezi sa članom 387. stav 2. i članom 456.a) ZPP odlučio kao u izreci presude.
11. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant ističe da je Vrhovni sud preinačio obje nižestepene presude, iako nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 250. stav 1. ZPP, te se pozvao na odredbe čl. 248. i 250. stav 2. ZPP, čime je povrijedio odredbe parničnog postupka. Smatra da je Vrhovni sud povrijedio i odredbe člana 8. ZPP, te da je presudu zasnovao samo na jednom dokazu – nalazu vještaka elektrotehničke struke, pri tom zanemarujući ostale dokaze. Smatra da je navedeno imalo za posljedicu kršenje ravnopravnosti stranaka u postupku. Apelant također tvrdi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 12 i 17. ZOO, odnosno, nejasno je kako je zaključio da apelant nije postupio po načelu savjesnosti i poštenja i dužnosti ispunjenja obaveze, te je apelantu nejasno zašto se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 261. stav 1. ZOO.
12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – Odluka Ustavnog suda, 45/09 – Odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.
Član 250.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je preinačio obje nižestepene presude, iako nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 250. stav 1. ZPP, te se pozvao na odredbe čl. 248. i 250. stav 2. ZPP. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz izreke i obrazloženja osporene presude proizilazi da je tužiteljeva revizija djelomično usvojena i da je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok je revizija u preostalom dijelu odbijena (iz razloga koji su detaljno navedeni u tač. 9. i 10. Odluke). Imajući u vidu sadržaj odredaba čl. 248. i 250. ZPP-a Ustavni sud nalazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
16. Apelant također navodi da je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Vrhovni sud je u osporenoj presudi ukazao da okolnost što nije postojao sporazum među strankama o plaćanju utrošene električne energije ne znači da nije postojala obaveza apelanta da plaća dio ispostavljenih mjesečnih računa proporcionalno dijelu faktički potrošene električne energije, što apelant i nije osporio. Također je ukazao i da je tužitelj izvedenim dokazom nalazom vještaka elektrotehničke struke dokazao kolika je bila prosječna potrošnja električne energije od strane apelanta, koji nalaz apelant nije kvalitetno osporio, jer nije izveo dokaz kojim bi pobio nalaz vještaka. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu ocjene sprovedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u tom pogledu. Vezano za apelacione navode koji se tiču navodnog kršenja prava na ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant imao priliku da se suprotstavi svojim navodima i argumentima drugoj strani. U tom smislu apelantu je omogućeno da predlaže i izvodi dokaze. Dakle, nesporno je da ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević