Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4353/16 („Volga“ d.o.o Banja Luka)

Odluka donesena 05. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Porez
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Legitimno očekivanje
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4353/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4353/16, rješavajući apelaciju „Volge“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Volge“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 017233 16 Rev od 26. augusta 2016. godine, S1 2 P 017233 15 Gž od 28. marta 2016. godine i S1 3 P 017233 14 P od 8. juna 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Volga“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Vesna Rujević, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 17. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 017233 16 Rev od 26. augusta 2016. godine, S1 2 P 017233 15 Gž od 28. marta 2016. godine i S1 3 P 017233 14 P od 8. juna 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužena je dostavila odgovor 3. jula 2018. godine, a Sud BiH 9. jula 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 017233 14 P od 8. juna 2015. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj na ime glavnog duga isplati iznos od 101.927,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od neosnovanog prijema novca po svakoj spornoj fakturi (redni broj 1 zaključno sa rednim brojem 625, sve precizirane u presudi) na naplaćeni a neiskazani iznos PDV-a, prema nalazu i mišljenju vještaka, pa do dana plaćanja konačne isplate i da apelantici nadoknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Presudom je apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu brojnih u presudi preciziranih dokaza utvrđeno da je apelantica prema Rješenju o registraciji broj 057-0-Reg-11-003321 od 28. novembra 2012. godine registrirana u Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci kao društvo za proizvodnju, promet i usluge; da je registrirani obveznik PDV-a; da je u okviru registrirane djelatnosti kupovala robu od tužene koja je robu prodavala putem javne aukcije, kao i direktne prodaje u svojim regionalnim centrima. Navedeno je i da je utvrđeno da su komisije tužene za pregled, procjenu vrijednosti i prodaju robe sačinjavale zapisnike, vršile pregled robe, utvrđivale da li se radi o robi koja ispunjava uvjete za prodaju (oduzeta, zaplijenjena i sl.) i vršile procjenu vrijednosti u skladu sa članom 6. stav 2. Odluke o postupku prodaje carinske robe broj 150/80/2007 od 15. oktobra 2007. godine (u daljnjem tekstu: odluka) tako što su u vrijednost robe uračunavale i PDV, a na fakturama koje je tužena izdavala nisu bili iskazani iznosi PDV-a i da je takav najveći dio zapisnika, dok je na nekim od zapisnika iznos PDV-a bio naznačen. Osim toga je navedeno da je utvrđeno da apelantica kao kupac nije ulagala prigovore na rad i postupke komisija, dobijala je fakture za prodatu robu koje je plaćala, te podnosila poreske prijave za period od 2009. godine do 2014. godine. Utvrđeno je i da je rješenjem od 12. jula 2006. godine tužena brisana iz registra PDV obveznika, odnosno nije više PDV obveznik, iz čega proizlazi da u prometu dobara i usluga koje vrši u okviru obavljanja svoje djelatnosti nema osnova za iskazivanje PDV-a na fakturama ili da na bilo koji drugi način naznači da je u fakturi sadržan iznos PDV-a. Navedeno je da je u vezi s tim apelantica tražila da se utvrdi da joj je dvostruko obračunat i naplaćen PDV, i to prvi put jer je bio uračunat u cijenu robe koju je tužena prodavala (ali da nije bio izdvojen na fakturi kao posebna stavka), a da je drugi put apelantica platila PDV prilikom daljnjeg prometovanja robe jer nije mogla „odbiti“ tzv. ulazni sa izlaznim PDV-om.

6. U vezi s tim je navedeno da su odredbom člana 1. odluke propisani bliži uvjeti i postupak prodaje robe koja nije domaća roba, a koja je oduzeta u prekršajnom postupku, zaplijenjena u upravnom postupku i robe koja je ustupljena tuženoj za koju su se stekli uvjeti da se izloži prodaji. Dalje, odredbom člana 6. stav 2. iste odluke propisan je način utvrđivanja vrijednosti robe tako da je navedeno da je vrijednost robe u smislu stava 1. istog člana vrijednost u koju su uključeni svi indirektni porezi i koju komisija utvrđuje na osnovu raspoložive dokumentacije i stvarnog stanja robe koja se izlaže prodaji, dok je stavom 3. regulirano da ukoliko se vrijednost robe ne može utvrditi na način propisan u stavu 2. ovog člana komisija vrijednost robe utvrđuje na osnovu cijene identične ili slične robe na domaćem tržištu umanjene za uobičajene troškove poslovanja u trgovini. Nadalje je navedeno da je članom 12. stav 2. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) propisano da se država i njeni organi, organi Distrikta Brčko BiH i lokalne samouprave, kao i pravna lica osnovana u skladu sa zakonom s ciljem obavljanja poslova iz djelokruga organa uprave ne smatraju obveznicima u smislu ovog zakona ako obavljaju promet dobara i usluga u okviru djelatnosti i transakcija u koje ulaze kao organi uprave, dok odredba stava 7. istog člana propisuje da se organi iz stava 6. ovog člana smatraju obveznicima ako obavljaju promet dobara i usluga, a takav promet dobara i usluga ili transakcije se obavljaju kao konkurencija firmama u privatnom vlasništvu. Osim toga, navedeno je da je odredbama člana 55. stav 7. navedenog zakona propisano da lica koja nisu registrirana kao obveznici, kao i registrirani obveznici koji vrše promet dobara i usluga koji je oslobođen od PDV-a ne mogu na fakturi iskazati iznos PDV-a ili na bilo koji drugi način naznačiti da je u fakturi sadržan iznos PDV-a, a da je Zakonom o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda (u daljnjem tekstu: Zakon) reguliran način uplate indirektnih i ostalih poreza i prihoda i taksi za koje je odgovorna tužena, pri čemu je u članu 1. stav 3. definiran pojam ostalih prihoda i taksi tako da se smatra da su, između ostalih, ostali prihodi i prihodi od prodaje robe predate upravi ili oduzete robe u upravnom ili prekršajnom postupku.

7. Sud BiH je u vezi s navedenim istakao da iz toga proizlazi da je komisija za pregled, procjenu i prodaju robe prilikom utvrđivanja vrijednosti robe koju je apelantica kupila postupala u skladu sa članom 6. stav 2. odluke, te je ispravno u vrijednost robe uključivala i sve indirektne poreze, ali da to nije istovremeno značilo i obavezu komisije da u računima o prodaji ili na bilo kojem drugom mjestu iskazuje PDV jer tužena nema status poreskog obveznika u smislu člana 12. stav 6. Zakona o PDV-u sve dok obavlja djelatnost iz djelokruga organa uprave, a što je u konkretnom primjeru bio slučaj. Nadalje je obrazloženo da je članom 32. Zakona o PDV-u propisano u kojim slučajevima poreski obveznik može ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza, te da je tim članom propisano da je ulazni porez u vezi s poreskim obveznikom iznos PDV-a koji mu je obračunat na promet dobara ili usluga i PDV-a koji plati ili treba platiti prilikom uvoza dobara gdje se radi o dobrima ili uslugama koje koriste ili treba koristiti u svrhu poslovanja koje vrši. Da bi poreski obveznik imao pravo na odbitak ulaznog poreza, prema obrazloženju tog suda, potrebno je kumulativno ispunjenje uvjeta predviđenih članom 63. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u (u daljnjem tekstu: Pravilnik), a kojim je propisano da obveznici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak ulaznog poreza ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: da je na fakturi za primljena dobra ili obavljene usluge iskazan PDV obveznika u skladu sa članom 55. Zakona o PDV-u; da je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog PDV obveznika; da za primljene isporuke prema članu 32. Zakona o PDV-u nije isključeno pravo na odbitak ulaznog poreza, te da je isporuka obavljena poreskom obvezniku uz poslovne svrhe. Sud BiH je zaključio da je nesporno da iz navedenog proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti za odbitak ulaznog PDV-a apelantici jer na fakturama tužene nije iskazan PDV, niti se radi o isporuci dobara primljenih od drugog PDV obveznika (jer tužena to nije). Navedeno je i da je nesporno da je tužena ovlaštena da pored ostalih prihoda ostvaruje i prihod po osnovu prodaje roba putem javnih aukcija i direktnih prodaja, i to robe koja je oduzeta u upravnom i prekršajnom postupku, a da je tužena državni organ i ne vrši djelatnost koja je konkurencija firmama u privatnom vlasništvu jer je jedina ovlaštena da vrši navedenu prodaju. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, te je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Sudu BiH koji je Presudom broj S1 2 P 017233 15 Gž od 28. marta 2016. godine žalbu odbio kao neosnovanu u potpunosti prihvatajući utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda, pri tom ističući da je apelantica imala mogućnost da stavi primjedbe u toku sporne aukcije na kojoj je predmetnu robu kupila po cijeni nižoj od procijenjene, te je mogla tražiti i poništenje ugovora o kupoprodaji, ali da apelantica to nije učinila nego je nastavila i dalje kupovati robu po istom principu kod tužene.

9. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Sudu BiH koji je Presudom broj S1 3 P 017233 16 Rev od 26. augusta 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da, prema ocjeni revizionog vijeća, suprotno navodima revizije, drugostepena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka jer, iako apelantica navodi da pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka, iz sadržaja revizionih navoda se može zaključiti da apelantica faktički prigovara pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, zbog čega se u smislu člana 207. stav 2. ZPP revizija i ne može izjaviti. Obrazloženo je i da je drugostepeno građansko vijeće postupilo u skladu s materijalnim i procesnim zakonom kada je uvažilo činjenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi 8. juna 2015. godine, kao i materijalnopravne propise na koje se taj sud u navedenoj presudi pozvao, te je odbilo apelanticinu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepenu presudu. Za takvu odluku drugostepenog suda, prema mišljenju revizionog vijeća, u osporenoj presudi su navedeni potpuni i pravilni razlozi, kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu materijalnopravnih i procesnih propisa, koje u cijelosti prihvata i reviziono vijeće.

10. Navedeno je da je i prema ocjeni revizionog vijeća apelantica u okviru registrirane djelatnosti kupovala robu od tužene i da je obveznik PDV-a, a da je tužena prodavala oduzetu i zaplijenjenu robu putem javnih aukcija i direktne prodaje u regionalnim centrima tako što je komisija tužene vršila procjenu i utvrđivanje vrijednosti robe shodno članu 6. stav 2. odluke koja propisuje da vrijednost robe uključuje sve indirektne poreze. Sud BiH je istakao i da smatra da je pravilno utvrđeno da je, i pored različite prakse, komisija tužene prilikom utvrđivanja početne vrijednosti robe koja je bila predmet prodaje, kao i nakon okončane kupoprodaje ispostavljala račune jedinstvenog sadržaja u kojima nije bio posebno iskazan PDV. Zbog navedenog, kako je obrazloženo, apelanticino stanovište da tužena kod sebe neosnovano drži novac koji je apelantica prilikom kupovine robe platila na ime PDV-a nije osnovano, a ni zasnovano na zakonu. Kako je obrazložio Sud BiH, i prvostepeni i drugostepeni sud su pravilnom primjenom materijalnog prava zaključili da se u konkretnom slučaju nije ostvario nijedan od zakonom propisanih uvjeta sticanja bez osnova koji bi obavezivao tuženu na vraćanje potraživanog iznosa jer je za prelazak apelanticine imovine u imovinu tužene postojao pravni osnov – zaključeni ugovor o kupoprodaji i zakonska obaveza plaćanja poreske obaveze, slijedom čega, prema mišljenju tog suda, nije osnovan tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene na isplatu potraživanog iznosa. U vezi s tim je navedeno da je članom 210. Zakona o obligacionim odnosima propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao, na bilo koji način, u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu i u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignute koristi, a što, zbog navedenog, nije primjenjivo na konkretan slučaj. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili da tužena nije bila u obavezi da iskaže PDV na ispostavljenim fakturama jer je nesporno da bi tužena to trebala da uradi jer u slučajevima ovakve prodaje obavlja poslove kojim se bave trgovačke firme i kojima je samim tim nelojalna konkurencija i zbog čega smatra da se tužena neosnovano obogatila dva puta naplaćujući apelantici istu vrstu poreza. Smatra da u osporenim presudama nema obrazloženja u pogledu činjenica da li se radilo o komercijalnoj robi, da li su cijene formirane na osnovu tržišne vrijednosti robe, te da li se u konkretnom slučaju radi o obavljanju prometa roba koji je konkurencija firmama u privatnom vlasništvu. Smatra i da ovakvo postupanje tužene predstavlja neopravdanu povlasticu koju tužena ima u odnosu na druge trgovinske firme. Navodi i da nisu cijenjeni dokazi koji su provedeni u postupku, a to su priložene fakture iz kojih se jasno vidi da PDV nije iskazan iako je uračunat u cijenu i apelantica ga je i platila.

b) Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH je naveo da se apelantica neosnovano poziva na kršenja prava na pravično suđenje i imovinu jer u postupku nije bilo kršenja tih prava zbog čega apelaciju treba odbiti.

13. Tužena je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da apelaciju treba odbiti.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o PDV-u („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) relevantne odredbe glase:

Član 12. st. 6. i 7.

(6) Država i njezini organi, entitetski organi, organi Distrikta i lokalne samouprave, kao i pravne osobe utemeljene sukladno zakonu s ciljem obavljanja poslova iz djelokruga organa uprave, ne smatraju se obveznicima u smislu ovoga zakona ako obavljaju promet dobara i usluga u okviru djelatnosti i transakcija u koje ulaze kao organi uprave.

(7) Organi iz stava 6. ovoga člana smatraju se obveznicima ako obavljaju promet dobara i usluga a takav promet dobara i usluga ili transakcije obavljaju se kao konkurencija tvrtkama u privatnom vlasništvu.

Član 55. stav 7.

7) Osobe koje nisu registrirane kao obveznici, kao i registrirani obveznici koji obavljaju promet dobara i usluga koji je oslobođen od PDV-a ne mogu na fakturi iskazati iznos PDV-a ili na bilo koji drugi način naznačiti da je u fakturi sadržan iznos PDV-a.

15. U Pravilniku o primjeni Zakona o PDV-u („Službeni glasnik BiH“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 06/07, 100/07, 35/08 i 65/10) relevantne odredbe glase:

Član 63. stav 1.

I) Porezni obveznici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak ulaznog poreza ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

a) da je na fakturi za primljena dobra ili obavljene usluge iskazan PDV u skladu sa članom 55. Zakona,

b) da je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog PDV obveznika,

c) da za primljene isporuke prema članu 32. Zakona, nije isključeno pravo na odbitak ulaznog poreza,

d) da je isporuka obavljena poreznom obvezniku u poslovne svrhe Član 75. stav 1.

Posebni slučajevi (1) Ako država i njeni organi, entitetski organi, organi Distrikta i lokalne samouprave kao i pravne osobe utemeljene u skladu sa zakonom s ciljem obavljanja poslova iz djelokruga organa uprave koji se ne smatraju obveznicima iz člana 12. stav 6. Zakona, obavljaju privrednu ili drugu djelatnost, a neoporezivanje te djelatnosti dovelo bi do sticanja neopravdanih povlastica, tada će Uprava rješenjem utvrditi da su porezni obveznici za tu djelatnost.

16. U Zakonu o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda („Službeni glasnik BiH“ br. 55/04, 34/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član. 1. stav 3.

(3) Pod pojmom "ostali prihodi i takse" smatraju se prihodi od skladištenja, ležarine, novčanih kazni, prihodi od prodaje robe predate Upravi ili robe oduzete u upravnom ili prekršajnom postupku, prihodi od carinske pratnje, prihodi ostvareni prodajom EUR 1 obrazaca, prihodi od iznajmljivanja, prihodi terminala, vanredni prihodi i ostali prihodi koje ostvaruje Uprava u okviru vlastite djelatnosti.

17. U Odluci o prodaji carinske robe („Službeni glasnik BiH“ br. 90/07 i 31/08) relevantne odredbe glase:

Član 6. st. 1. i 2.

(1) Poslije izvršenog pregleda, mjerenja i procjene vrijednosti robe, komisija u spiskove iz člana 3. ove odluke, upisuje utvrđenu vrijednost robe.

(2) Vrijednost robe u smislu stava (1) ovog člana, u koju su uključeni svi indirektni porezi, komisija utvrđuje na osnovu raspoložive dokumentacije i stvarnog stanja robe koja se izlaže prodaji.

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 210. stav 1.

1)Kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica a taj prelaz nema svoju osnovu u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće-da naknadi vrijednost postignute koristi.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 017233 16 Rev od 26. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

24. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu.

25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Prilikom razmatranja da li je došlo do kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. Stoga, Ustavni sud mora, najprije, da odgovori na pitanje da li je apelantica imala bar „legitimno očekivanje“ da će njen zahtjev odnosno potraživanje za povrat iznosa PDV-a biti riješen u njenu korist.

30. Ustavni sud zapaža da je, kao što je već rečeno, osporenim presudama odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena izvrši povrat, kako je tvrdila, neosnovano primljenog i zadržanog iznosa na ime naplaćenog a na fakturi neiskazanog PDV-a jer je utvrđeno da je tužena (od koje je apelantica kupila robu) državni organ koji nije PDV obveznik i time ne može iskazivati PDV na fakturama; da u okviru svoje djelatnosti ima ovlaštenje da na aukcijama i direktnom prodajom prodaje robu oduzetu ili zaplijenjenu u prekršajnom postupku; da se prodajna vrijednost takve robe formira na način da se u nju uračunavaju i svi indirektni porezi; da apelantici ne pripada pravo na povrat novca po tom osnovu jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 63. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, a samim time da tužena ne drži neovlašteno naplaćeni novčani iznos u smislu odredbi člana 210. ZOO-a. Dakle, s obzirom na to da sve navedeno proizlazi iz činjenica predmeta, kao i da je apelantica i prije i nakon sporne kupovine kupovala robu od tužene na isti način, navedeno podrazumijeva da je time apelantica bila upoznata s principom formiranja cijena shodno relevantnim propisima s kojima je nesporno bila upoznata s obzirom na to da se radi o propisima koji su javno objavljeni i dostupni svima, to apelantica nije mogla ni imati „legitimno očekivanje“ da će joj potraživani novčani iznos biti vraćen.

31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će na osnovu ponuđenih dokaza kao i važećih relevantnih zakonskih odredbi biti udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da joj tužena kao neosnovano zadržan izvrši povrat dijela novca kojim je platila kupljenu robu, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

35. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelanticinog prava na povrat dijela novčanog iznosa za kupljenu robu od tužene na ime uračunatog PDV-a u cijenu robe za koji je apelantica tvrdila da tužena neovlašteno drži, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za povrat novčanog iznosa koji, kako je apelantica tvrdila, tužena neovlašteno drži po osnovu uplaćenog iznosa PDV-a koji je zaračunat u cijenu robe koju je apelantica kupila od tužene, ali koji nije bio iskazan na fakturama tužene (u kojima je jasno naznačen način utvrđivanja i vrijednost robe shodno nalazima komisije) zbog razloga koje su redovni sudovi detaljno obrazložili u svojim presudama, a koji su prezentirani u prethodnim tačkama ove odluke.

39. U vezi s tim, a imajući u vidu u prethodnim tačkama citirane relevantne odredbe Zakona, Zakona o PDV-u, odluke i Pravilnika (koje Ustavni sud neće još jednom ponavljati), Ustavni sud smatra da je Sud BiH na tri instance dovoljno jasno obrazložio svoje odluke pozivajući se na navedene relevantne propise, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim što osporava primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Ustavni sud ima u vidu i da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica i prije (i nakon sporne kupovine), kako je već rečeno, od tužene, na isti način, kupovala robu istog porijekla, što podrazumijeva da je već bila upoznata s načinom formiranja cijena takve robe za čiju prodaju je jedino tužena ovlaštena u okviru obavljanja svoje zakonom ustanovljene djelatnosti, a protiv čega apelantica prethodno a ni nakon sporne kupovine nije ulagala nikakve prigovore niti žalbe. Kako proizlazi iz relevantnih propisa, navedena djelatnost tužene, suprotno apelanticinim navodima, ne predstavlja trgovinsku i privatnim trgovačkim firmama konkurentnu djelatnost, već spada u djelokrug rada državnog organa (što tužena jeste), a koji, shodno zakonskim odredbama, nije obveznik PDV-a i ne može iskazivati PDV na fakturama, ali je obavezan cijenu takve robe formirati na način da u cijenu uračunava i sve indirektne poreze, pa Ustavni sud ove apelanticine navode smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud naglašava i da uključivanje stope PDV-a u prodajnu cijenu očigledno predstavlja samo jedan od elemenata za kalkulaciju cijene (uz druge) s obzirom na to da ta roba ovom prodajom završava u „krajnjoj potrošnji“ (a tako bi bilo i u redovnom toku stvari) pa taj dio cijene zapravo i nema karakter PDV-a, pogotovo što se, kako je već rečeno, prema Zakonu o PDV-u država i njezini organi, entitetski organi, organi Distrikta i lokalne samouprave, kao i pravna lica osnovana u skladu sa zakonom s ciljem obavljanja poslova iz djelokruga organa uprave ne smatraju obveznicima u smislu ovoga zakona ako obavljaju promet dobara i usluga u okviru djelatnosti i transakcija u koje ulaze kao organi uprave.

40. Pri tome, Ustavni sud upućuje i na činjenicu da se u tom smislu radi o pitanju koncepta na kojem je zasnovana/osmišljena navedena odredba odluke kojom je reguliran način formiranja cijena za robu porijekla kao što je sporna roba, te da se Ustavni sud u ovom postupku neće (i ne može) upuštati u preispitivanje načina na koji je odluka koncipirana, kao ni u ocjenu njenog sadržaja u smislu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine jer apelantica nije ovlaštena za pokretanje sporova takve vrste pred Ustavnim sudom, niti iz postupanja redovnih sudova, kako je već rečeno, proizlazi kršenje apelanticinog prava u primjeni relevantnih zakonskih (i podzakonskih) akata.

41. Također, Ustavni sud podsjeća i na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda, određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je ovakva vrsta navoda istaknutih u apelacijama/aplikacijama ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, npr. odluku Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine i Evropskog suda, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tačke 65. i 66). Zbog navedenog, Ustavni sud se ovom prilikom ne može upuštati ni u pitanje postojanja apelanticine obaveze za plaćanje PDV-a uračunatog u cijenu robe na način kakav je konkretan i da li je PDV još jednom, eventualno, nakon toga plaćen jer bi to u suprotnom značilo preispitivanje odluka nadležnih organa o visini PDV-a na čije je plaćanje apelantica obavezana, a koje su uslijedile nakon navedenih transakcija. Ovo stoga jer bi se jedino na taj način mogao utvrditi iznos zaista plaćenog PDV-a, a što, kako je već rečeno, spada u domen javnog prava. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica tražila povrat spornog iznosa na osnovu neosnovanog bogaćenja tužene iz člana 210. ZOO-a i da je njen tužbeni zahtjev kao takav odbijen jer apelantica nije uspjela dokazati da tužena neosnovano drži sporni iznos, pa i zbog toga Ustavni sud apelanticine navode smatra neosnovanim.

42. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio relevantne propise na apelanticinu štetu, te da su apelanticini navodi neosnovani.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica nije ni imala „legitimno očekivanje“ da će joj traženi novčani iznos koji se odnosio na uračunati indirektni porez u cijenu kupljene robe biti vraćen jer je bila svjesna da nisu ostvareni uvjeti iz člana 63. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u za njegov povrat.

45. Nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je apelanticin tužbeni zahtjev za povrat novčanog iznosa od naplaćenog PDV-a koji je uračunat u kupoprodajnu cijenu robe koju je apelantica kupila od tužene odbijen uz jasne i argumentirane razloge koje su redovni sudovi na tri instance obrazložili u skladu sa pravom na pravično suđenje i iz kojih proizlazi da apelantica nije dokazala da tužena neosnovano, shodno odredbama člana 201. ZOO-a, drži navedeni iznos.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednica Margarita Caca-Nikolovska i sudija Miodrag Simović su dali izjave o neslaganju sa odlukom većine.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević