Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6316/18 (Z. E.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6316/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6316/18, rješavajući apelaciju Zdravka Ercega, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Erceg protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 029274 17 Rev od 17. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Erceg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 5. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tesktu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 029274 17 Rev od 17. jula 2018. godine.
2. Osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 029274 17 Rsž 2 od 4. septembra 2017. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 029274 17 Rs 2 od 19. aprila 2017. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio: da se poništi kao nezakonita odluka tuženog („Mljekara Livno“ d.o.o. Livno) o otkazu ugovora o radu od 14. januara 2013.godine, te da se naloži tuženom da apelanta vrati na poslove i radne zadatke voditelja službe otkupa mlijeka; da se naloži tuženom da isplati apelantu neisplaćene plaće i razliku plaća za određene periode, da se naloži tuženom da u korist apelanta uplati na punu plaću iz radnog odnosa određene novčane iznose poreza i doprinosa za MIO/PIO za određeni period, te razliku u uplaćenim doprinosima za MIO/PIO u određenom novčanom iznosu za određeni period, te da se obaveže tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Također, navedenom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tuženi 14. novembra 2012. godine pismeno upozorio apelanta (u vrijeme otkaza bio zaposlenik tuženog na neodređeno vrijeme) da je učinio lakšu povredu radne obaveze 8. i 9. novembra 2012.godine zato što je neopravdano napustio radno mjesto, te ga upozorio da ukoliko učini sličnu povredu radne obaveze da će mu otkazati ugovor o radu. Dalje je utvrđeno da je tuženi 8. januara 2013. godine protiv apelanta podnio prijavu o povredi radne obaveze zato što apelant od 17. decembra do 31. decembra 2012. godine nije bio na svom radnom mjestu za vrijeme trajanja radnog vremena od 07:30 do 14:00 sati, te da se apelant nastavio tako ponašati i u 2013. godini. Takođe je utvrđeno da je apelant 11. januara 2013. godine dao izjavu u kojoj je priznao da su tačni navodi prijave, te da je tuženi 14. januara 2013. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu zbog teže povrede radne obaveze propisane odredbom člana 52. tačka 3. Pravilnika o radu tuženog (neopravdano napuštanje i odsustvovanje s posla tri radna dana uzastopno tokom jednog mjeseca, a u vezi sa čl. 86. i 88. Zakona o radu). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, te je u cjelosti prihvatio kao potpune i pravilne razloge koje su nižestepeni sudovi dali u obrazloženju svojih presuda. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je vanredni otkaz ugovora o radu zakonit (član 88. Zakona o radu), zato što je odluka o otkazu ugovora o radu donijeta (član 89. Zakona o radu) u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz (od prijave o povredi radne obaveze od 8. januara 2013. godine). Također, Vrhovni sud je naveo da je tuženi prije davanja otkaza omogućio apelantu da iznese svoju odbranu, te da je tuženi dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz. Vrhovni sud je naveo da apelant ne može s uspjehom slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda suprotstaviti svoju ocjenu dokaza na način da iznosi drugačije činjenično stanje (da se ne radi o kontinuiranoj povredi radne obaveze, da je tuženi dao apelantu otkaz po isteku zakonskog roka), zato što time uključuje prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav (2) Zakona o parničnom postupku). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da obrazloženje drugostepene presude ne sadrži nedostatke koji bi onemogućavali apelanta da sazna zašto je sud donio odluku koju je donio. Vrhovni sud je naveo da je ocijenio i ostale apelantove prigovore, te da ih nije posebno obrazlagao jer nisu od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari (član 231. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelant navodi da redovni sudovi uopće nisu cijenili apelantove prigovore da je otkaz dat nakon isteka prekluzivnog rok iz člana 89. Zakona o radu, te dodaje da ima pravo na obrazloženu odluku iz čijeg sadržaja bi jasno i nedvosmisleno proizlazilo da su apelantovi navodi uzeti u obzir. Također, apelant je naveo da se u obrazloženju drugostepene presude uopće ne navodi kada je tuženi saznao da se apelant počev od 17. decembra 2012. godine tri dana nije pojavio na poslu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozva u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na navode apelanata da redovni sudovi nisu odgovorili na sve apelantove navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene navode, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što su u konkretnom slučaju i učiniili. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apalanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević