Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7722/18 (I. S.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7722/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019.godine, u predmetu broj AP-7722/18, rješavajući apelaciju Ivice Sabljo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivica Sabljo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 027550 18 Gž od 16. oktobar 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 027550 18 P od 20. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Sabljo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 28. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 027550 18 Gž od 16. oktobar 2018. godine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Presude Suda BiH broj S1 3 P 027550 18 P od 20. jula 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom drugostepenom odlukom Suda BiH, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta koji je tražio da se tuženoj (Bosna i Hercegovina) naloži da mu na ime naknade štete zbog manje isplaćene plate zbog smanjene mogućnosti napredovanja, za tri tačno navedena perioda, isplati određene novčane iznose, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je apelant 23. avgusta 2010. godine bio unaprijeđen u čin „mlađi inspektor" u Graničnoj policiji Bosne i Hercegovine i raspoređen na radno mjesto za istrage. Zatim, da je rješenjem od 23. septembra 2011. godine privremeno suspendovan do okončanja krivičnog postupka koji se vodio protiv njega, da je suspenzija ukinuta rješenjem od 9. januara 2015. godine budući da je pravosnažno oslobođen optužbe, da je rješenjem od 11. avgusta 2015. godine raspoređen na radno mjesto inspektor za istrage, nakon što je istoga dana unaprijeđen u čin „inspektora", te da je 1. aprila 2018. godine stekao i čin „višeg inspektora“. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, ali da su za takvu odluku dati nejasni i paušalni razlozi u obrazloženju prvostepene presude. S tim u vezi, drugostepeni sud je naveo da je apelant dokazao da bi ranije napredovao u više činove da nije bilo suspenzije, jer je imao sve predispozicije za napredovanje (bio je više puta nagrađivan, uzoran službenik, nije disciplinski kažnjavan, nije počinio teži prekršaj itd.), te da je u razdoblju kada je on bio suspendovan bilo raspisano više oglasa za unapređenje. Sud BiH je naveo da je ovakav zaključak potvrdio i svjedok I.M., dugogodišnji radni kolega apelanta, koji je u više navrata bio član komisije za unaprijeđenje policijskih službenika i koji je upućen i u apelantove profesionalne sposobnosti i u unutrašnja pravila Granične policije o sistemu unapređenja. Međutim, Sud BiH je naveo da je apelant bio dužan da izvede materijalne dokaze u pogledu toga kada su u spornom periodu raspisivani interni oglasi za unapređenje policijskih službenika, i to navođenjem broja i tačnih datuma kada su interni oglasi objavljeni, prilaganjem tekstova objavljenih internih oglasa, odluka o unapređenju kandidata po tim oglasima, a kako bi se moglo utvrditi da li je apelant u vrijeme objavljivanja internih oglasa ispunjavao opšte i posebne uslove za unapređenje, u koje činove su vršena unapređenja, koje polne i nacionalne strukture su unaprijeđeni policijski službenici i sl. S obzirom da apelant nije izvodio dokaze na navedene okolnosti, Sud BiH je naveo da nije bio u mogućnosti utvrditi da li bi i kada, u toku trajanja suspenzije, on zaista i bio unaprijeđen u viši čin, odnosno od kojeg dana apelant, eventualno, trpi štetu u vidu izgubljene dobiti zbog smanjene mogućnosti napredovanja. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard „obrazložene presude“, budući da sudovi nisu dali jasna i konkretna obrazloženja u vezi odlučnih činjenica i da je izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza. Apelant posebno ističe da sudovi nisu dali nikakvo obrazloženje u pogledu njegovog prijedloga da se visina štete utvrdi u skladu sa odredbama člana 94. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, to jeste, slobodnom ocjenom suda. Takođe, apelant smatra da je u pogledu tužbenog zahtjeva pod tačkom 3. (vidi osopravane presude) dokazao i visinu štete i datum od kada je trpi, te stoga smatra da je taj dio zahtjeva neupitno osnovan.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, Ustavni sud napominje da ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije, a što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene drugostepene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode da Sud BiH nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Sud BiH nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te da svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7722/18 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio