Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5306/17 (S. S.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106, 237
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5306/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5306/17, rješavajući apelaciju Sejfudina Spahića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. svibnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Sejfudina Spahića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016674 15 Rsž od 24. veljače 2017. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 016674 12 Rs od 20. travnja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sejfudin Spahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 18. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016674 17 Rev od 7. rujna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016674 15 Rsž od 24. veljače 2017. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 Rs 016674 12 Rs od 20. travnja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 10. svibnja 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 1308/17 (spojenu u Odluku o dopustivosti broj AP 713/17) podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016674 15 Rsž od 24. veljače 2017. godine s obzirom na to da u vrijeme podnošenja apelacije postupak u povodu revizije pred Vrhovnim sudom nije bio okončan. Postupak pred Vrhovnim sudom je okončan u međuvremenu Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016674 17 Rev od 7. rujna 2017. godine kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju odluke kojom je odbačena apelantova apelacija broj AP 1308/17, Ustavni sud je naveo, između ostalog, da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva kao zakonskog zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. veljače 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zastupnik tuženog su u razdoblju od 12. do 20. veljače 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 27. prosinca 2012. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
7. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 016674 12 Rs od 20. travnja 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da mu na ime manje obračunate i isplaćene naknade plaće, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad i noćni rad za određeno vremensko razdoblje isplati određeni novčani iznos.
8. Općinski sud je tijekom postupka ocijenio da je među strankama nesporno da je apelant bio uposlenik kod tuženog, tj. kod MUPTK, a da je sporno pripada li apelantu u utuženom razdoblju pravo na razliku plaće po osnovi prekovremenog rada i noćnog rada.
9. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da je apelant kao pravni temelj za utemeljenost tužbenog zahtjeva naveo članak 39. toč. c) i d) i članak 90. Zakona o policijskim službenicima TK, te Pravilnik o plaćama MUPTK iz 2007. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 2007. godine), kao i članak 12. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine). U svezi s tim, ukazano je da je radnopravni status policijskih službenika, pa i pravo na isplatu plaće i drugih naknada po osnovi rada, reguliran Zakonom o policijskim službenicima TK (,,Službene novine TK“ br. 6/07 i 11/07), a koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2006. godine i danom stupanja na snagu ovog Zakona prestale su važiti odredbe zakona i drugih propisa kojima se uređuju pitanja propisana ovim Zakonom, pa između ostalog i pitanja koja su regulirana odlukom Vlade TK od 21. kolovoza 2002. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo relevantne odredbe navedenog Zakona (strana 5. prvostupanjske presude), te istaknuo da je, imajući u vidu te odredbe, kao i činjenice utvrđene tijekom postupka, jasno i nedvojbeno da apelant nije dokazao utemeljenost svog potraživanja u smislu da su za iskazane radne sate, a prema kojima je vještak ekonomske struke radio nalaz i mišljenje, bile izdane naredbe i nalozi od strane njegovih pretpostavljenih, a radi obavljanja žurnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom razdoblju. Također je istaknuto da je jasno i nedvojbeno da apelant predmetni tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 87. Zakona o policijskim službenicima TK kao dodatak za posebne uvjete rada, a koji prema odredbi stavka 3. navedenog članka iznosi do 30 % osnovne plaće, a koji rad se ima smatrati kao rad u posebnim uvjetima po odredbi članka 99. stavak 2. navedenog Zakona. U svezi s tim, ukazano je da je taj dodatak, prema ocjeni suda, u skladu sa stavkom 5. članka 99., tuženi već isplatio apelantu, a što proizlazi iz iskaza, te nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, i to u većim iznosima nego što bi mu oni pripadali jer je tuženi prilikom obračuna plaće apelantu za sporno razdoblje primjenjivao odluku Vlade TK od 21. kolovoza 2002. godine. Shodno tome, Općinski sud je istaknuo kako je navedenom odlukom na sasvim drugačiji način u odnosu na odredbe Zakona o policijskim službenicima TK reguliran način obračuna isplate plaće policijskim službenicima, to u situaciji kada je tuženi kao poslodavac regulirao obračun plaća na drugačiji način u odnosu na odredbe Zakona o policijskim službenicima TK, odnosno u odnosu na odredbe OKU iz 2005. godine, u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da mu je tako isplaćena plaća i naknade na plaću manja u odnosu na naknade koje bi mu pripadale po navedenim materijalnim propisima. Dakle, Općinski sud je ocijenio kako je predmetnom odlukom tuženi utvrdio povećanje plaće po osnovi naprijed navedenih naknada pri samom obračunu plaće to apelant nema pravnu osnovu zahtijevati posebno obračune naknada po navedenim osnovama, niti zahtijevati taj obračun na već uvećanu plaću kod obračuna za 30 %, tako da tužbeni zahtjev za isplatu razlike traženih naknada nije utemeljen na materijalnom pravu, pa kako za takav tužbeni zahtjev apelant nije dokazao utemeljenost pravne osnove to je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016674 15 Rsž od 24. veljače 2017. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je u predmetnom razdoblju radnopravni status policijskih službenika bio propisan Zakonom o policijskim službenicima TK, a koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2006. godine i danom stupanja na snagu ovog Zakona prestale su važiti odredbe zakona i drugih propisa kojima se uređuju pitanja propisana ovim Zakonom, pa između ostalog i pitanja koja su bila regulirana odlukom Vlade TK od 21. kolovoza 2002. godine, zbog čega se i pitanje utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva nije moglo razmatrati i s aspekta regulative sadržane u predmetnoj odluci, a na što se i apelantovom žalbom utemeljeno ukazuje. Nadalje, Kantonalni sud je naveo relevantne odredbe navedenog Zakona (str. 4. i 5. drugostupanjske presude), pa je ukazao da apelant tijekom postupka nije dokazao utemeljenost potraživanja u odnosu na neisplaćene naknade za prekovremeni rad, kao i da mu nisu „bile izdane naredbe i nalozi od strane njegovog pretpostavljenog, a radi obavljanja žurnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom razdoblju“. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantu, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 126. u svezi sa člankom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad.
12. Također je ukazano da su se zbog navedenog stanja stvari i sati koje je vještak ekonomske struke iskazao kao sate prekovremenog rada, nisu mogli tretirati kao prekovremeni rad koji imaju u vidu odredbe čl. 90. i 100. Zakona o policijskim službenicima TK, već su se ti sati mogli tretirati samo preraspodjelom redovnog radnog vremena, odnosno kao radom u posebnim uvjetima, shodno odredbama čl. 98. i 99. Zakona o policijskim službenicima TK, a za koji je propisano pravo na dodatak za posebne uvjete rada u smislu odredbe članka 87. navedenog Zakona, koji iznosi do 30 % osnovne plaće i koji je, prema nalazu vještaka, isplaćivan apelantu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da na drugačije stajalište ne može biti od utjecaja apelantovo žalbeno pozivanje na odredbu članka 9. Pravilnika iz 2007. godine, pa u svezi s tim i apelantovo žalbeno polemiziranje da je tom odredbom određen dodatak u procentu 30 % za prekovremeni rad koji je bio između 7.00 sati i 22.00 sati i za koji nije propisana potreba postojanja naloga rukovoditelja, te dodatak od 50 % za prekovremeni rad po nalogu rukovoditelja. Naime, navedeno je da žalba zanemaruje i da je pri tome naznačeno da se propisani procent dodatka od 50 %, a ne i propisani procent dodatka od 30 %, odnosi na sate provedene na radu koji ulaze u prekovremeni rad, a što također ide u prilog zaključku da se prekovremenim radom može smatrati samo rad po nalogu rukovoditelja.
13. U odnosu na potraživanje za noćni rad, Kantonalni sud je ukazao da također nije utemeljen ni taj dio tužbenog zahtjeva jer se shodno navedenoj odredbi članka 99. stavak 2. Zakona o policijskim službenicima TK i taj rad ima smatrati kao rad u posebnim uvjetima za koji je propisano pravo na dodatak za posebne uvjete rada u smislu odredbe članka 87. tog zakona u procentu do 30 % osnovne plaće, iz kog razloga na drugačije stajalište i za ovu potraživanu naknadu ne može biti od utjecaja apelantovo žalbeno pozivanje na članak 9. Pravilnika iz 2007. godine. Naime, navedeno je da ovo tim prije ako se ima u vidu da iz nalaza vještaka ekonomske struke slijedi da je tuženi obračun plaća apelantu i vršio po uvećanom koeficijentu za 30 %, odnosno da je apelantovu osnovnu plaću uvećavao za 30 %, te da su iznosi po osnovi tog uvećanja plaće za 30 % viši od iznosa obračunatih naknada na ime noćnog rada.
14. Najzad, navedeno je da se ni izneseni prijedlog apelantovog punomoćnika da se o apelantovom tužbenom zahtjevu odluči primjenom odredaba OKU iz 2005. godine nije mogao prihvatiti utemeljenim, tim prije što OKU iz 2005. godine i ne sadrži sve parametre za utvrđivanje osnovne plaće zaposlenika. Naime, Kantonalni sud je naveo relevantne odredbe tog kolektivnog ugovora (strana 6. drugostupanjske presude), pa je ukazao da kako u konkretnom slučaju apelantu i nije bio utvrđen koeficijent shodno odredbi članka 10. OKU iz 2005. godine to se primjenom tih odredbi i nije mogla utvrđivati visina osnovne plaće apelanta, pa u svezi s tim ni visina potraživanih naknada po odredbi članka 12. tog kolektivnog ugovora.
15. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju 3. travnja 2017. godine, a predmetni spis je dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji 11. svibnja 2017. godine.
16. Vrhovni sud je 7. rujna 2017. godine donio Rješenje broj 29 0 Rs 016674 17 Rev kojim je apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 237. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na temelju članka 106. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službene novine FBiH“ broj 98/15), propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Kako u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi imovinski cenzus od 10.000,00 KM, istaknuto je da to proizlazi da kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP nije ostvaren. Najzad, Vrhovni sud je naveo da odlučivanje o reviziji u konkretnom slučaju ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija nije dopuštena ni po kriteriju propisanom odredbom članka 237. stavak 3. ZPP. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.
18. Apelant je istaknuo da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u biti, zbog toga što su Općinski sud i Kantonalni sud u konkretnom slučaju učinili povrede procesnog zakona, te proizvoljno i paušalno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, apelant ukazuje da presuda Općinskog suda uopće ne sadrži ocjenu izvedenih dokaza, a na što se Kantonalni sud u svojoj odluci nije ni osvrnuo, kao i da Kantonalni sud pogrešno, nepotpuno i paušalno, a na apelantovu štetu, tumači odredbe Zakona o policijskim službenicima TK i Pravilnika iz 2007. godine. Nadalje, apelant smatra da mu je navedenim ponašanjem Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu jer je uskraćen za potraživane novčane naknade.
19. Navode o diskriminaciji apelant argumentira time što je postupanjem Kantonalnog suda, koje je suprotno stajalištu Vrhovnog suda u Presudi broj 68 0 Rs 012752 13 Rev od 24. veljače 2017. godine, apelant diskriminiran u odnosu na njegove kolege iz drugih kantona kojima je priznato pravo na naknade za prekovremeni i noćni rad, te im se isplaćuju naknade za takve sate rada.
20. Apelant ukazuje da je Vrhovni sud morao dopustiti apelantovu reviziju, preinačiti odluku Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stajalištem jer svako suprotno postupanje predstavlja povredu zabrane diskriminacije na apelantovu štetu. Najzad, apelant ističe da je u podnijetoj reviziji ukazao Vrhovnom sudu na odstupanje Kantonalnog suda od stajališta koje je izrazio Vrhovni sud, ali, s obzirom na to da Vrhovni sud nije dopustio reviziju, to su izostali i razlozi zbog kojih Vrhovni sud nije intervenirao u konkretnom slučaju.
21. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istaknuo kronologiju predmetnog postupka, odnosno koliko je predmetni postupak trajao u svakoj fazi postupka, odnosno pred svakim sudom, pa je u skladu s tim istaknuo i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da mu je 11. svibnja 2017. godine dostavljen predmetni spis na postupanje po reviziji, izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 24. veljače 2017. godine, te da je svoju odluku donio 7. rujna 2017. godine. Vrhovni sud je također istaknuo da smatra da je njegova odluka utemeljena na zakonu, pa je predložio da se apelacija odbaci ili odbije.
23. Kantonalni sud je istaknuo da mu je predmetni spis dostavljen na postupanje 17. lipnja 2015. godine, dok je presudu donio 24. veljače 2017. godine, te je opravdavao duljinu trajanja predmetnog postupka tako što se pozivao na prevelik broj predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudom i da taj sud rješava predmete prema Planu rješavanja predmeta (i to prevashodno prema datumu inicijalnog akta). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
24. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka i naveo da je tužba podnesena 27. prosinca 2012. godine, kao i da je samo sedam dana kasnije dostavljena tuženom na odgovor. Nakon dostave tužbe na odgovor, rješenjem od 12. ožujka 2013. godine zakazano je pripremno ročište za 17. svibnja 2013. godine, a potom glavna rasprava, koja je odložena do dostave nalaza vještaka ekonomske struke. Nalaz i mišljenje vještaka dostavljen je punomoćnicima stranaka na ročištu za glavnu raspravu 26. rujna 2013. godine i ta rasprava je uz suglasnost stranaka odložena za 9. prosinca 2013. godine. U međuvremenu je postupajućem sucu prestala funkcija suca zbog odlaska u odvjetnike, a predmet je 4. studenog 2013. godine presigniran drugom sucu u rad. Potom je pripremno ročište ponovo zakazano za 14. listopada 2014. godine, na kojem je određena dopuna nalaza i mišljenja vještaka. Glavna rasprava je zakazana za 25. veljače 2015. godine, a apelantov punomoćnik je tražio odgodu glavne rasprave, pa je ona određena za 7. travnja 2015. godine. Presuda je donesena 20. travnja 2015. godine.
25. Tuženi je ukazao da se pobijane odluke temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa shodno tome smatra da su navodi iz apelacije u cijelosti neutemeljeni i da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva. Isto tako, tuženi je naveo da su odluke donesene u razumnom roku. V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
27. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovna plaća Članak 7.
(2)Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Najniža plaća Članak 8.
Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM.
Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.
Utvrđivanje koeficijenta za obračun osnovne plaće Članak 10.
Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, sukladno njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
Zaposlenici moraju unaprijed biti upoznati sa grupama složenosti poslova i radnim normama za koje zaključuju ugovor o radu.
Pravo na povećanu plaću Članak 12.
Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za:
•prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice;
•noćni rad najmanje 30% od bruto satnice;
•rad na dan tjednog odmora najmanje 20% od bruto satnice;
•rad u dane blagdana koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice.
Dodaci se međusobno ne isključuju.
28. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK” br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK” br. 6/06 i 11/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Prava policijskih službenika Policijski službenik ima pravo:
a) na stalni radni odnos do trenutka dok se ne steknu uslovi za penzionisanje, ako nije drugačije regulisano ovim zakonom;
b) na odmor kako je određeno ovim zakonom;
c) da bude nagrađen za dužnosti i obavljanje poslova kako je određeno ovim zakonom i odgovarajućim propisima;
d) na platu i nadoknade u skladu sa ovim zakonom i odgovarajućim propisima;
Član 87.
Dodatak za posebne uslove rada (3) Dodatak za posebne uslove rada iznosi do 30% od osnovne plate.
Član 90.
Plaćanje prekovremenog rada Osnovna plata policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećaće se za:
a) 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22,00 časa i 07,00 časova,
b) 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 07,00 časova i 22,00 časa.
Član 97.
Radni i socijalni propisi Zakon o radu Federacije, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa primjenjuju se na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno ovim zakonom.
Član 98.
Radno vrijeme (2) Uobičajeno radno vrijeme je osam časova dnevno. Policijski komesar može odrediti drugačije radno vrijeme u sljedećim slučajevima:
a) kada je potreban kontinuitet rada,
b) kada se određeni zadaci moraju izvršiti u određenim rokovima ili u planiranom vremenskom periodu.
Član 99.
Rad u posebnim uslovima (2) Posebnim uslovima se smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama.
(5) Za poslove iz st. 2. i 3. ovog člana policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim časovima. Na prijedlog policijskog komesara ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada.
Član 100.
Ograničenja prekovremenog rada (1) U slučaju da je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, izdaće se naredba policijskim službenicima za prekovremeni rad.
(2) Prekovremeni rad iz stava 1. ovog člana može trajati do četiri časa dnevno i ne više od 20 časova sedmično.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet apelacijskog osporavanja je parnični postupak koji je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016674 15 Rsž od 24. veljače 2017. godine, protiv koje je apelant podnio reviziju, a koja je odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016674 17 Rev od 7. rujna 2017. godine. U skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u predmetu presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu. Potom, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 3. ožujka 2017. godine, a apelacija je podnesena 7. travnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka 17. Europske konvencije, u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
34. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
37. Ustavni sud zapaža da apelant, u biti, smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u predmetnom parničnom postupku proizvoljno cijenili izvedene dokaze, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Glede apelantovih navoda o proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, polazeći od činjenične i pravne osnove glede tužbenog zahtjeva, tijekom postupka proveo dokaze koje su predložili i izveli kako apelant tako i tuženi. U svezi s tim, Općinski sud je u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, te koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga, odnosno koje ključne činjenice su utvrđene nakon analize i ocjene dokaza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da postupanje Općinskog suda nije bilo pravično, odnosno da je došlo do povrede procesnog zakona.
39. Nadalje, glede apelantovih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2065/14 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. svibnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci je Ustavni sud istaknuo da su „Kantonalni i Općinski sud detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na temelju kojih su donijeli svoje odluke, a apelanti te razloge nisu ničim doveli u pitanje s aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome da apelantima, prema relevantnim propisima koji se imaju primijeniti na utužena razdoblja, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad (budući da apelanti u ovom dijelu nisu dokazali utemeljenost svog potraživanja u smislu članka 126. u svezi sa člankom 123. ZPP), kao ni naknada za noćni rad koja im je bila dosuđena prvostupanjskom presudom (budući da je tijekom postupka, na temelju nalaza vještaka koji apelanti nisu osporavali, dokazano da im je tuženi isplatio dodatak od 30 % od osnovne plaće na ime posebnih uvjeta rada kojima se, u smislu članka 99. Zakona o policijskim službenicima, smatra i rad noću), a apelanti, osim nezadovoljstva takvim stajalištem suda, ne nude druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje“. Stajalište o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda glede toga da su proizvoljno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u odlukama o dopustivosti br. AP 2608/17 i AP 3649/17, obje od 6. lipnja 2018. godine.
40. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 27. prosinca 2012. godine kojom je zahtijevao isplatu potraživanja iz radnog odnosa i da je u postupku 7. rujna 2017. godine doneseno rješenje Vrhovnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i tri mjeseca, da je žalbeni postupak trajao godinu i osam mjeseci (računajući od dana dostave predmetnog spisa Kantonalnom sudu), te da je revizijski postupak trajao tri mjeseca (računajući od dana dostave predmetnog spisa Vrhovnom sudu). Imajući u vidu navedeno, te ocjenjujući duljinu trajanja postupka u cjelini (koji je, istina, po svojoj naravi žurne prirode), posebno činjenicu da su u razdoblju od četiri godine i osam mjeseci, redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke (prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu) i jednu procesnu odluku (rješenje Vrhovnog suda), Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neutemeljenim.
41. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Pravo na imovinu
42. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje vezano za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
Pravo na zabranu diskriminacije
43. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
44. Članak 14. Europske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
45. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
46. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
47. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelant, u biti, tvrdi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud donijeli različite odluke glede tužbenih zahtjeva koje su podnijeli apelant i njegove kolege iz drugih kantona, a koji se tiču prava na naknade za prekovremeni i noćni rad. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. Zabrana zlouporabe prava
48. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38. dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni. VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud jasno obrazložio da apelantu, u skladu s relevantnim odredbama ZPP i Zakona o policijskim službenicima TK, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad, kao ni naknada za noćni rad. Osim toga, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne nalazi da je duljina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i osam mjeseci, u okviru kojeg razdoblja su donesene dvije presude i jedno rješenje, prešla granice „razumnog roka“.
50. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
51. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević