Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1187/19 (I. O. i T. O.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1187/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1187/19, rješavajući apelaciju Ivana Oršolića i Tade Oršolića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ivan Oršolić i Tado Oršolić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 046999 19 Gž od 14. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Oršolić i Tado Oršolić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnijeli su 12. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 046999 19 Gž od 14. januara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se obaveže tuženi (Z.N.) da ukloni žičanu ogradu između određenih parcela, te su obavezani apelanti da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da ukloni žičanu ogradu postavljenu između njihove parcele i parcele tuženog, koju apelanti duži niz godina koriste za pristup svojoj parceli, zasnivajući zahtjev na ograničenju njihovog prava svojine postavljanjem žičane ograde na predmetnim parcelama. Nadalje je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je za siguran prolazak vozila prilaznim putem potrebna brzina vozila od 20 km/h i brzina bicikla od 7 km/h, da najuži dio prilaznog puta iznosi 3,21 metar i da ta širina osigurava prolazak do parcele apelanata za vozila (putničke automobile, traktore sa prikolicom i kamione), te sigurno mimoilaženje putničkog automobila i bicikla. Takođe je utvrđeno da širina prolaza na ogradi iznosi 10 metara i da omogućava neotežan pristup na parcelu apelanata za prosječnog vozača, te zaustavljanje na samoj parceli apelanata, a dalje kretanje vozila nakon ulaska u dvorište ovisno o potrebama ograničava širina i dužina dvorišta. Kantonalni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima apelanata, izvedene dokaze cijenio savjesno i brižljivo, u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o aprničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je presudu sačinio u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP. S tim u vezi je istakao da je prvostepeni sud izložio zahtjeve stranaka, njihove navode o činjenicama na kojima se zahtjevi temelje, dokaze i ocjenu dokaza, te da se iz prvostepene presude vidi na osnovu kojih dokaza je utvrđivao pravno relevantne činjenice i koje su pravno relevantne činjenice utvrđene slijedom svakog izvedenog dokaza. Kantonalni sud je nadalje istakao da su neosnovani navodi apelanata da prvostepeni sud nije pravilno postupio kada je presudu zasnovao na nalazu vještaka saobraćajne struke, koji je, prema stavu apelanata, kontradiktoran nalazu koji je isti vještak dao u drugom parničnom predmetu koji se odnosi na istu činjeničnu situaciju između parničnih stranaka. S tim u vezi je naglasio da je navedeni vještak saobraćajne struke naveo da je u drugom parničnom predmetu tvrdio da je potrebna širina prolaza kamiona veća nego što je to tvrdio u predmetnom postupku, iz razloga što je u tom predmetu uzimao u obzir dodatnu širinu potrebnu za mogućnost ulaska i izlaska kamiona prilikom zaustavljanja, te da u tom predmetu nije uzeo u obzir brzinu vozila koja opredjeljuje određivanje širine za prolaz kamiona, koju je uzeo u predmetnom postupku. Slijedom navedenog Kantonalni sud je zaključio da je vještak dao logična objašnjenja zbog kojih je došlo do navedene razlike, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu nalaza navedenog vještaka datog u ovoj pravnoj stvari utvrdio potrebnu širinu za ulazak i izlazak kamiona sa pristupnog puta na parcelu apelanata. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenio i odredbu člana 66. Zakona o stvarnim pravima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku povrijeđena odredba člana 8. i odredba člana 191. stav 4. ZPP, te da je pogrešno primjenjena odredba člana 66. Zakona o stvarnim pravima. Takođe smatraju da pobijana odluka ne sadrži razloge zbog kojih se nalaz i mišljenje vještaka prihvata kao objektivan i tačan, uprkos kontradiktornosti sa nalazom koji je isti vještak dao u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u drugom predmetu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1187/19 (I. O. i T. O.) | Sudska praksa | Aktio