Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4830/18 (E. H.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vanbračna zajednica
- Ostavinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4830/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-4830/18, rješavajući apelaciju Edine Hodžić, na osnovu članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Edina Hodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 139899 18 Kž od 13. lipnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici 43 0 P 139899 16 P od 29. prosinca 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edina Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Cerovac Mustafa i Cerovac Damir iz Tešnja, podnijela je 24. kolovoza 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 139899 18 Kž od 13. lipnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici 43 0 P 139899 16 P od 29. prosinca 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je zahtjev tužitelja (Jusuf Šiljdedić) da se utvrdi da je sa Fatimom Šiljdedić (u daljnjem tekstu: majka apelantice) bio u odnosu izvanbračnog srodstva, dok je utvrđeno da su tužitelj i majka apelantice živjeli kao izvanbračni partneri u trajnoj izvanbračnoj zajednici u periodu od 7. ožujka 2008. godine do smrti majke apelantice 5. veljače 2016. godine.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizilazi da su tužitelj i majka apelantice razvedeni presudom od 6. ožujka 2008. godine, na osnovu sporazumnog zahtjeva za razvod braka i da su nakon razvoda braka nastavili živjeti zajedno u istom stanu, na adresi Odmut br. 3b, što i apelantica nije sporila u ostavinskom postupku (zapisnik od 11. srpnja 2016. godine). Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj imao punomoć majke apelantice da podiže novčana sredstva koja su se nalazila na njenom tekućem računu, kao i da su tužitelj i majka apelantice obilježavali godišnjice braka na način da su pravili obiteljske zabave na koje su pozivani najbliži članovi njihove obitelji, među kojima se nalazila i apelantica. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza u skladu sa odredbama čl. 8. i 123. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio pravno relevantne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari i o tužbenom zahtjevu odlučio u skladu sa odredbom članka 2. stavak 1. ZPP, kojom je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelantica ne može svoju ocjenu dokaza suprostavljati ocjeni dokaza koju je izvršio prvostupanjski sud, jer je prema navedenim odredbama ZPP samo sud ovlašten da pravilnom ocjenom dokaza utvrđuje činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Nadalje, Kantonalni sud je naveo je da prvostupanjski sud, na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio odredbu članka 3. Obiteljskog zakona FBiH kada je utvrdio da su tužitelj i majka apelantice živjeli kao izvanbračni partneri u trajnoj izvanbračnoj zajednici, zajednici života, ekonomsko-financijskoj, emotivnoj zajednici, koja je imala sve karakteristike bračne zajednice. Osim toga Kantonalni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja apelantice da tužitelj živio na adresi dr. Ćire Tuhelke br. 8., s obzirom da su u prvostupanjskom postupku saslušani svjedoci stanari na adresi Odmut br. 3 (gdje je tužitelj izabran za predstavnika etažnih vlasnika u periodu izvanbračne zajednice) i stanara na adresi dr. Ćire Tuhelke br. 8. i to Amel Jaganjac, Smaragda Jaganjac, Amela Hinović, Zlatko Mijan. Muniba Mijan. Nazifa Mujčić, Elmina Fejzić, lrman Fejzić i Sead Alijagić koji su potvrdili činjenične navode tužitelja da nikada nije stanovao na adresi dr. Ćire Tuhelke 8, a o čemu je prvostupanjski sud dao jasno i valjano obrazloženje. Također, Kantonalni sud je zaključio da sve i da tužitelj i majka apelantice nisu jedno vrijeme stanovali na istoj adresi, to ne bi činilo tužbeni zahtjev neosnovanim, jer izvanbračna zajednica je zajednica života muškarca i žene koja ima u vidu sve životne potrebe i ciljeve izvanbračnih partnera, njihov interese i nužno ne podrazumijeva kontinuirano stanovanje oba partnera u istom objektu.
Apelacioni navodi
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelantica navodi da nije dokazano da je tužitelj živio sa njenom majkom u periodu od 7. ožujka 2008. godine do 5. veljače 2016. godine, u intimnom odnosu u kome su bile zadovoljene sve njihove potrebe.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je apelantica ukazala u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesno prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantičine žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavaj (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević