Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3628/17 (Pevec d.d. –Bjelovar)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokaz
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3628/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3628/17, rješavajući apelaciju Pevec d.d - Bjelovar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pevec d.d. - Bjelovar protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 086820 16 Rev od 18. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pevec d.d. –Bjelovar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bjelovara, koga zastupa Jelena Todić, advokat iz Banja Luke, podnio je 28. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 086820 16 Rev od 18. maja 2017. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 086820 10 Ps od 3. septembra 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je osnovano osporeno potraživanje apelanta u iznosu od 708.690,04 KM, te da se obveže tuženi DOO za proizvodnju, trgovinu i usluge ,,Pevec“ Banjaluka u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi), da prizna navedena potraživanja apelantu i da se naloži stečajnom upravniku da ista uvrsti u opšti isplatni red, uz naknadu troškova postupka, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također, stavom II iste odluke obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.418,50 KM, u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U provedenom dokaznom postupku prvostepeni sud je utvrdio da su oba privredna društva sada u stečaju, da su bila u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o kupoprodaji robe i usluga; da je apelant prijavio svoja potraživanja u ukupnom iznosu od 2.328.686.04 EUR, u protuvrijednosti 4.554.444,06 KM, sa pripadajućom kamatom u iznosu od 355.826,43 EUR (695.925,33 KM), dakle ukupno 5.250.369,49 KM. Na ispitnom ročištu održanom 31. marta 2010. godine stečajni upravnik priznao potraživanja apelanta u iznosu od 4.541.679,45 KM, te osporio 708.690,04 KM, a što se odnosi na glavni dug u iznosu od 3.939,679,05 KM i obračunate kamate u iznosu od 602.000, 45 KM. Nadalje, apelant svoje potraživanje dokazuje samo na osnovu specifikacije „računa“, te nije priložio ni u stečajnom ni u parničnom postupku međunarodne tovarne listove (CMR) kojim bi dokazao da je apelant robu predao tuženom. Kako navodi sud, stečajni upravnik je priznala potraživanja apelanta na temelju knjigovodstvene evidencije tuženog koja je interni dokument tuženog, utvrdivši da su računi na kojima apelant temelji svoje potraživanje takođe internog karaktera. Stečajni upravnik potraživanje je priznala i to potraživanje svrstano u niži isplatni red, ali apelant je tražio da se sporni iznos potraživanja prizna i uvrsti u opšti isplatni red.
4. Prvostepeni sud navodi da je tuženi, u ovom predmetu, predložio vještačenje po vještaku ekonomske struke M. Z. koji je dostavio samo uvodno vještačenje od 16. aprila 2012. godine, s obrazloženjon da nije u mogućnosti na pouzdan način da postupi po zadatku iz rješenja suda i da se vještačenje može pouzdano uraditi samo ukoliko obje parnične stranke ispune određene pretpostavke koje su navedene u tački 3. uvodnog vještačcnja. Sud navodi da je na osnovu iskaza svjedoka nesporno utvrdio da su apelant i tuženi bili članice „Pevec“ grupe, da su sve članice imale isti računodstveni program preko zajedničkog softvera i da su bili informatički povezani. Dalje, sud zaključuje da apelant u smislu relevantnih računovodstvenih propisa, nije usaglasio knjigovodstveno stanje, a što mu je zakonska obaveza, nije dostavio izvod otvorenih stavki, na kraju čak 3 poslovne godine. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi člana 7. i
123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud smatra da apelant nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a apelant nije predlagao vještačenje, pa je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja odlučio kao u izreci pobijane presude.
5. Presudom Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 086820 15 Pž 2 od 22. februara 2016. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepene presuda potvrđena.
6. Kako navodi Viši privredni sud, stečajni upravnik je apelantu priznala potraživanja prema usaglašenom stanju u knjigovodstvu apelanta i tuženog, na osnovu priznanja o potraživanjima na osnovu računa, oprema za objekat, usluge za obučavanje radnika, i da su priznata potraživanja svrstana u niži isplatni red u skladu sa odredbom člana 38. stav 1 tačka 5. Zakona o stečajnom postupku - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 26/10; u daljnjem tekstu: ZSP). Naime, za potraživanja koja su data tuženom prilikom osnivanja i opremanja, apelant nije dokazao na šta se tačno odnosi sporni iznos, a što je potvrdio i vještak finansijske struke koji je dao mišljenje da knjigovostvena dokumentacija apelanta i tuženog nije usaglašena (misli se na sporni iznos) i da apelant traži da mu se osporeno potraživanje prizna u opšti isplatni red. Po mišljenju Višeg privrednog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao u kom dijelu je osnovano njegovo sporno potraživanje, i u kom dijelu bi ga stečajni upravnik trebao svrstati u opšti isplatni red. Odredbom člana 38. stav 1. tačka 5. ZSP propisano je da u rangu iza ostalih potraživanja stečajnih povjerilaca namiruju se stečajni povjerioci nižih isplatnih redova, slijedećim redoslijedom, a pri istom rangu srazmjerno prema odnosu njihovih iznosa potraživanja koja se odnose na povrat zajma koji nadomješta kapital nekog osnivača ili potraživanja koja su s tim izjednačena. Po ocjeni suda, apelant je bio dužan da izvede dokaze kojima se utvrđuje osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva. Vještak finansijske struke je dao sugestije kako je trebalo postupati a radi usaglašavanja knjigovodstvenog stanja, pa je na apelantu bio teret dokazivanja u kom dijelu i u koji red treba priznati osporena potraživanja. Apelant zapravo osim što je dostvio račune, koji se odnose na sporni iznos, ni u ovom ponovnom postupku nije dokazao na šta se ti sporni računi odnose, i zašto bi se osporeni iznos trebao priznati kao potraživanje opšteg isplatnog reda.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 086820 16 Rev od 18. maja 2017. godine revizija apelanta je odbijena.
8. Kako je navedeno u presudi, apelant je propustio da shodno zakonskoj obavezi vrši knjigovodstveno usaglašavanje, sačinjavanjem izvoda otvorenih stavki, te je i stečajna prijava sačinjena suprotno odredbi člana 115. stav 2. ZS, te se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da je stečajna upravnica na ispitnom u ročištu morala navesti koje tačno račune osporava (jer to objektivno nije bilo ni moguće). Naime, u konkretnoj situaciji stečajna upravnica je jedino i mogla priznati potraživanje apelanta u visini koja je bila saglasna knjigovodsvenoj dokumentaciji tuženog, a u ostalom dijelu isto osporiti. Stoga je, suprotno revizionim navodima, u ovoj parnici na apelantu bila i obaveza da dokaže u kojem dijelu je osnovano osporeno potraživanje (član 120 ZSP), te u koji isplatni red se isto ima svrstati, saglasno odredbi člana 35. stav 1. ZSP. Kako izvedenim dokazima to apelant nije dokazao, nižestepeni sudovi nisu, po mišljenju Vrhovnog suda, pogriješili kada su primjenom pravila o teretu dokazivanja zahtjev apelanta u cjelosti odbili, pri čemu su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge, pa nema mjesta revizionim navodima da pobijana presuda ne sadrži valjane razloge.
9. Nisu osnovani ni revizioni navodi, kojima se apelant poziva na dio iskaza stečajne upravnice M. G. (koja je saslušana u svojsvu svjedoka), da nije sporno da je roba ušla u Republiku Srpsku, s obzirom da je ista dalje navela da nije utvrđeno šta se dalje sa tom robom dešavalo između preduzeća unutar grupacije „Pevec“. Apelant se, u navodima revizije, neosnovano poziva i na pravni stav Vrhovnog suda izražen u presudi broj 57 0 Ps 086523 12 Rev od 20. decembra 2013. godine (koja je donesena u parnici između istih stranaka i tiče se prijavljenog novčanog potraživanja apelanata u stečajnom postupku nad tuženim za izvršene usluge prevoza), s obzirom da je apelant potraživanje iz te parnice dokazivao odgovarajućom dokumentacijom, a ne samo specifikacijom računa kao u ovoj parnici, što znači da se radi o presudi koja je, u odnosu na pobijanu presudu, zasnovana na različitom činjeničnom stanju. Kako je zaključio Vrhovni sud, pravilnost i zakonitost pobijane presude revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju, pa kako nema ni povreda o kojim Vrhovni sud vodi računa po službenoj dužnosti, to je izjavljena revizija odbijena, primjenom odredbe člana 248. ZPP.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
11. Kako navodi apelant, predmetna parnica je proizašla iz stečajnog postupka zbog osporavanja prijavljenih potraživanja apelanta, po prijavi potraživanja od 2. marta 2010. godine. Naime, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev apelanta da se utvrdi da je osnovano osporeno potraživanje u iznosu od 708.690,04 KM, te da se navedena potraživanja uvrste u opšti isplatni red. Predmetna pravna stvar predstavlja očigledan primjer kako nižestepeni sudovi prilikom donošenja sudske odluke arbitriraju, na način što proizvoljno primjenjuju materijalno pravo, a ocjenu dokaza ne zasnivaju na odredbama člana 8 ZPP. Naime, u konkretnom slučaju je jasna i očigledna povreda odredbi parničnog postupka iz člana 209. ZPP, jer je sud vršio ocjenu dokaza koje parnične stranke nisu predložile, a osim toga sud je i svoju odluku zasnovao na ovom dokazu. U uvodnom vještačenju koje je uradio vještak Z. M., navedene su samo pretpostavke za izradu pouzdanog vještačenja (strana 6 zapisnika), kao i njegov prijedlog da se vještačenje treba povjeriti pravnom licu - Ekonomskom institutu ili Birou za vještačenja, koji imaju i kadrovske i tehničke pretpostavke za ovako obimno vještačenje. Dakle, ocjena ovog dokaza predstavlja očigledan primjer suđenja koje nije pravično, jer su i osporene presude zasnovane na ovom dokazu. Kontradiktorni pravni stavovi Vrhovni suda stvaraju pravnu nesigurnost za stranke, jer sud isti pravni spor, između istih stranaka, rješava na različit način. Iz naprijed iznesenog, vidi se da u predmetnoj izvršnoj stvari suđenje nije bilo pravično, odnosno odlukama nižestepenih sudova povrijeđeno je pravo apelanta na pravično suđenje, pa apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o stečajnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 26/10 - prečišćeni tekst) Stečajni povjerioci nižih isplatnih redova Član 38.
(1) U rangu iza ostalih potraživanja stečajnih povjerilaca namiruju se sljedećim redoslijedom, a pri istom rangu srazmjerno prema odnosu njihovih iznosa:
5. potraživanja koja se odnose na povrat zajma koji nadomješta kapital nekog osnivača ili potraživanja koja su s tim izjednačena.
Prijava potraživanja Član 115.
(2)Povjerioci koji imaju potraživanja u stranoj valuti prijavljuju ih u domaćoj valuti. Sporna potraživanja Član 120.
Ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. Ukoliko je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik je dužan podići tužbu da dokaže osnovanost osporavanja. Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ročištu za ispitivanje osporili prijavljeno potraživanje, mogu pokrenuti parnicu da dokažu osnovanost osporavanja. Stranka koja je dužna da pokrene parnicu vezanu za osporeno potraživanje mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno. Ako stranka koja je dužna da pokrene parnicu to ne učini u tom roku, smatraće se da se odrekla prava na pokretanje parnice.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, obzirom na zahtjev apelanta da se utvrdi da je osnovano osporeno potraživanje u iznosu od 708.690,04 KM, te da se navedena potraživanja uvrste u opšti isplatni red. Po ocjeni apelanta, predmetna pravna stvar predstavlja očigledan primjer kako nižestepeni sudovi prilikom donošenja sudske odluke arbitriraju, na način što proizvoljno primjenjuju materijalno pravo, a ocjenu dokaza ne zasnivaju na odredbama člana 8 ZPP. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
16. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi ističu da je apelant propustio da shodno zakonskoj obavezi vrši knjigovodstveno usaglašavanje, sačinjavanjem izvoda otvorenih stavki, te je i stečajna prijava sačinjena suprotno odredbi člana 115. stav 2. ZSP, pa sud nije mogao prihvatiti revizione navode da je stečajna upravnica na ispitnom u ročištu morala navesti koje tačno račune osporava. U konkretnoj situaciji stečajna upravnica je jedino i mogla priznati potraživanje apelanta u visini koja je bila saglasna knjigovodsvenoj dokumentaciji tuženog, a u ostalom dijelu isto osporiti. Ustavni sud ukazuje da je, stoga, u ovoj parnici na apelantu bila obaveza da dokaže u kojem dijelu je osnovano osporeno potraživanje prema članu 120. ZSP, te u koji isplatni red se isto ima svrstati, saglasno odredbi člana 35. stav 1. ZSP. Kako izvedenim dokazima to apelant nije dokazao, redovni sudovi nisu, po mišljenju Ustavnog suda, povrijedili pravo na pravičan postupak kada su, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zahtjev apelanta u cjelosti odbili, pri čemu su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge, pa nema mjesta navodima da osporena presuda ne sadrži valjane razloge.
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević