Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7581/18 (A. M., M. B., Š. J., Z. B. i M. Č.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7581/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-7581/18, rješavajući apelaciju Ajše Malkoč i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ajša Malkoč, Mara Bešlija, Šemsa Jašarević, Zijad Beharić i Marko Čavar protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 106115 18 Gž od 18. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 106115 15 P od 26. decembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ajša Malkoč, Mara Bešlija, Šemsa Jašarević, Zijad Beharić i Marko Čavar (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jajca, koje zastupa Delisa Madžo advokat iz Jajca, podnijeli su 21. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 106115 18 Gž od 18. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 106115 15 P od 26. decembra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su radnjom propuštanja podnošenja regresne tužbe dužnika (Tvornice konfekcije ,,Borac-R“) protiv tuženog (N.R.) radi naplate dijela duga koji otpada na tuženog u određenom novčanom iznosu, koji je za tuženog isplaćen u cijelosti iz sredstava dužnika u izvršnom postupku po prijedlogu tražitelja izvršenja S.L., u predmetu Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 I 006044 13 I, apelanti onemogućeni u naplati svojih potraživanja u iznosu od 8.872,95 KM koja imaju prema dužniku; da se obaveže tuženi da apelantima isplati iznos od 8.872,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da se apelantima dozvoli da naplate svoja potraživanja od tuženog i to naplatom potraživanja koja tuženi ima u predmetima Općinskog suda u Jajcu koji se vode po prijedlogu tuženog kao tražitelja izvršenja protiv apelanata kao izvršenika i to kompenzacijom međusobnih potraživanja do naplate ukupnog iznosa od 8.872,95 KM u svim predmetima zajedno, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Osim toga, apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 1.328,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da apelanti na osnovu pravosnažnih presuda imaju (dospjelo) potraživanje prema dužniku koje ne mogu naplatiti zato što je nesolventan, zbog čega trpe štetu. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da su tuženi (vlasnik, zastupnik i direktor dužnika) i dužnik presudom Kantonalnog suda obavezani da S.L. solidarno isplate iznos od 17.745,90 KM (koji je naplaćen od dužnika), te da dužnik nije podnio regresnu tužbu protiv tuženog. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca; da se smatra da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerioca ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja; te da se pod pravnom radnjom podrazumijeva i propuštanje zbog kojeg je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo (član 280. Zakona o obligacionim odnosima). Nadalje, Kantonalni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da je za uspješno pobijanje dužnikovih pravnih radnji potrebno da se kumulativno ispune opći uslovi pobijanja (dospjelost za isplatu, insolventnost dužnika, dužnikova pravna radnja ili s njom izjednačeno raspolaganje i postojanje oštećenja povjerioca), te da se u konkretnom slučaju treći zakonski uslov (propuštanje) nije ispunio, s obzirom da dužnik nije izgubio svoje materijalno pravo da potražuje dio isplaćenog potraživanja od tuženog. Također, Kantonalni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da je neosnovan navod apelanata da je dužnik propuštanjem podnošenja regresne tužbe protiv tuženog ostvario korist za tuženog i tako onemogućio apelante da djelimično naplate svoja potraživanja, s obzirom da odgovornost tuženog leži u tome što nije u svojstvu zastupnika dužnika (,,Borac-R“) podnio tužbu protiv sebe radi naplate regresnog zahtjeva, te da je ta procesna situacija nemoguća jer postoje suprotni interesi.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelanti navode da su odluke redovnih sudova arbitrarne, te da ne ispunjavaju usvojene važeće standarde obrazloženja presuda, jer sud nije obrazložio koje odredbe materijalnog prava je primijenio pri donošenju odluke niti je obrazložio svoje pravno stanovište na temelju kojeg je izveo zaključak na kojem bazira svoju odluku. Također, apelant navodi da drugostepeni sud nije odgovorio na apelantove žalbene navode, te da njihova imovina dodatno umanjena obavezivanjem da plate troškove postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelanti pozvaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U odnosu na navode apelanata da Kantonalni sud nije odgovorio na sve apelantove navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoje odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apalanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7581/18 (A. M., M. B., Š. J., Z. B. i M. Č.) | Sudska praksa | Aktio