Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7674/18 (B. H.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Krivični postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7674/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7674/18, rješavajući apelaciju Bakira Hećimovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bakir Hećimović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 018251 18 Kv 3 od 26. oktobra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 018251 18 Kpp 2 od 18. oktobra 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bakir Hećimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 26. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 018251 18 Kv 3 od 26. oktobra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 03 0 K 018251 18 Kpp 2 od 18. oktobra 2018. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda od 18. oktobra 2018. godine određena je nagrada i naknada materijalnih troškova za rad apelantu (kao braniocu po službenoj dužnosti osumnjičenog A. B.) u ukupnom iznosu od 891,00 KM, te je određeno da će se navedeni iznos isplatiti iz budžetskih sredstava Kantonalnog suda na apelantov transakcijski račun.

3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 26. oktobra 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 18. oktobra 2018. godine.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi neosnovano naveo da je sud pogrešno obračunao troškove krivičnog postupka, te da mu je, kao braniocu, za ročište za određivanje mjere pritvora trebalo dodijeliti nagradu u iznosu od 891,00 KM. Kantonalni sud je istakao da je ožalbeno rješenje pravilno i zasnovano na zakonu, te da je sud primijenio odredbu člana 199. stav 2. tačka h) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisano da troškovi krivičnog postupka obuhvataju nagradu i nužne izdatke branioca. Nadalje, da je pravilno odlučeno da apelantu pripada naknada za prisustvo na ročištu za određivanje pritvora u iznosu od 445,50 KM, kao i nagrada za sastav žalbe na rješenje o određivanju pritvora u iznosu od 445,50 KM, što ukupno iznosi 891,00 KM, a u skladu sa članom 9. stav 3., u vezi sa članom 4. stav 2. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine i odredbom člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi u Federaciji Bosne i Hercegovine. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da, u konkretnom slučaju, braniocu za odbranu pripada nagrada u iznosu od 50% prosječne mjesečne plate u Federaciji Bosne i Hercegovine, zbog čega je u tom dijelu apelant i odbijen sa dijelom potraživanja na ime naknade u iznosu od 891,00 KM, a da mu je dosuđen pravilan iznos naknade za prisustvo na ročištu kao braniocu po sužbenoj dužnosti u iznosu od 445,50 KM.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da Kantonalni sud, pri donošenju osporenih odluka, nije pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu apelant ističe da odluka o troškovima krivičnog postupka nije pravilna. Također, apelant tvrdi da drugostepeni sud nije pružio razložno obrazloženje o navodima koji su istaknuti u predmetnoj žalbi, te ukazuje na raniju praksu Kantonalnog suda gdje je za prisustvovanje branioca po službenoj dužnosti na ročištu za određivanje mjere pritvora dodijeljena nagrada u iznosu od 863,00 KM.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na drugačiju praksu Kantonalnog suda, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7674/18 (B. H.) | Sudska praksa | Aktio