Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4396/18 (H. S.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4396/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-4396/18, rješavajući apelaciju H. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. S. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 209897 17 Rev od 10. jula 2018. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. H. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 3. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 209897 17 Rev od 10. jula 2018. godine, te zbog dužine trajanja postupka.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 209897 14 P 2 od 4. decembra 2015. godine odbačeni su kao neuredni apelantova tužba od 16. decembra 2014. godine i podnesci apelanta od 16. marta i 23. juna 2015. godine.
3. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 209897 16 Gž 2 od 19. decembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, dok su žalbe prvotuženog i drugotuženog uvažene i prvostepeno rješenje preinačeno u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka na način kako je to navedeno u izreci rješenja.
4. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 19. decembra 2006. godine. U obrazloženju osporenog rješenja, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u postupku pripremanja glavne rasprave dostavio uređenu tužbu tuženim na odgovor, međutim, dostava za tuženu Anicu Kalanović nije izvršena, jer prema naznaci dostavljača sa dostavnice, tužena je odselila sa navedene adrese. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud rješenjem od 10. marta i 4. juna 2015. godine naložio da se tužba vrati apelantu kao tužitelju da izvrši ispravku adrese navedene tužene i da dostavi rješenje o provedenom ostavinskom postupku iza Zdravka Kalanović koji je prema obavijesti umro 16. aprila 2006. godine, te da pravilno označi tužene, odnosno zakonske nasljednice umrlog. S tim u vezi, navedeno je da je apelant dostavio podneske 16. marta i 23. juna 2015. godine. Vrhovni sud je ukazao da je ispitivanjem uređene tužbe od 16. decembra 2014. godine i podnesaka od 16. marta i 23. juna 2015. godine, prvostepeni sud utvrdio da postoji neusklađenost između označavanja stranaka - tuženih i petita tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je navedeno da je podneskom od 16. marta 2015. godine apelant povukao dio tužbenog zahtjeva u odnosu na Anicu Kalanović, koja je u tužbi označena kao četvrtotužena, ali je istim podneskom kao četvrtotuženog označio umrlog Zdravka Kalanović, te nije izvršio ispravku u petitu tužbenog zahtjeva i ovaj nedostatak nije otklonio ni po rješenju suda od 4. juna 2015. godine, pa postoji smetnja da sud nadalje postupa u ovoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je zaključio da kako je sadržaj uređene tužbe u suprotnosti sa odredbama člana 53. Zakona o parničnom postupku, te da prvostepeni sud po drugi put 4. juna 2015. godine naložio apelantu da uredi tužbu, kao i da apelant u ostavljenom roku nije uredio tužbu u skladu sa sa članom 53. Zakona o parničnom postupku i nije postupio po rješenju od 4. juna 2015. godine, to je prvostepeni sud pravilno na osnovu člana 336. stav 3. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred nadležnim organima, redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sam apelant propusti da u propisanom roku uredi tužbu i time izgubi mogućnost da dođe do konačne meritorne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna meritorna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine i AP-1749/17 od 17. jula 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
8. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 336. stav 1. u vezi sa članom 53. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), dostavi uređenu tužbu, što je za posljedicu imalo donošenje rješenja kojim je njegova tužba odbačena kao neuredna. Dakle, apelanti nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodio konačnu meritornu odluku u predmetnom postupku, a što bi, kako je već navedeno, trebalo da bude osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević