Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1932/17 (S. B.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Naknada
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 12
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 12
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 12
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 12
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1932/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1932/17, rješavajući apelaciju Slavka Božića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Božića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 000531 14 Rev od 28. februara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 000531 14 Gž od 29.
maja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju broj 41 1 P 000531 10 P od 18. oktobra 2013.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Božić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin H. Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 16. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 1 P 000531 14 Rev od 28. februara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 P 000531 14 Gž od 29. maja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 1 P 000531 10 P od 18. oktobra 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 41 1 P 000531 10 P od 18. oktobra 2013. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Općina Maglaj (u daljnjem tekstu: tužena) da mu nadoknadi materijalnu štetu koju je pretrpio na ime zakupnine – kirije, koju je trebao dobijati kao vlasnik poslovnog prostora (u izreci presude precizirane oznake i površina prostora, u daljnjem tekstu: poslovni prostor), a što je M. Š. (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) kao korisnik poslovnog prostora plaćao tuženoj, i to iznose od po 300,00 KM mjesečno, počev od 18. marta 1996. godine do 21. januara 1999. godine – za svaki mjesec, ukupno 34 jednake mjesečne rate, sa zakonskim zateznim kamatama (stav 1. izreke). Takođe, prvostepenom presudom je odbijen, kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu nadoknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu na ime iznosa koji je apelant platio privremenom korisniku na ime naknade za izvršena ulaganja i popravke na poslovnom prostoru, sa zakonskom zateznom kamatom, te apelantov zahtjev da mu tužena nadoknadi troškove parničnog postupka (stav 2. izreke).
3. Općinski sud je naveo da je prigovor tužene o zastarjelosti predmetnog potraživanja osnovan i u vezi s tim istakao da potraživanje koje se odnosi na zakupnine (stav 1. izreke) shodno odredbama člana 375. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zastarijeva za tri godine, a da materijalna šteta koju potražuje apelant (stav 2. izreke), shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO, zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo pa je shodno tome apelant izgubio pravo na potraživanje predmetnih naknada. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da i u slučaju da nije došlo do zastarjelosti potraživanja, apelantov tužbeni zahtjev bio bi neosnovan, jer apelant niti jednim provedenim dokazom u toku postupka nije dokazao da je radnja tužene u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju apelant potražuje tužbenim zahtjevom.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 42 1 P 000531 14 Gž od 29. maja 2014. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je rješenjem od 9. maja 1994. godine tužena stavila poslovni prostor pod svoju upravu u skladu sa odredbama člana
11. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana i dala poslovni prostor na privremeno korišćenje privremenom korisniku u skladu sa članom 12. istog zakona. Dalje je naveo da je tužena na osnovu člana 6. Odluke o načinu i uslovima dodjele napuštenih i zatvorenih poslovnih objekata na privremeno korištenje na području Općine Maglaj (u daljnjem tekstu: Odluka) zaključila sa privremenim korisnikom ugovor o zakupu poslovnog prostora na određeno vrijeme, kojim je ugovorena zakupnina u iznosu od 10 DM mjesečno po metru kvadratnom poslovnog prostora. Kantonalni sud je naveo da je tužena, po apelantovom zahtjevu za vraćanje napuštene nekretnine i predaju u posjed, rješenjem od 22. marta 1999. godine, primjenom odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana utvrdila da prestaje njena uprava nad poslovnim prostorom, kao i pravo privremenog korištenja privremenog korisnika. Kantonalni sud je istakao da je tužena sa apelantovom napuštenom imovinom raspolagala prema tada važećim odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Kantonalni sud je naveo da je privremeni korisnik na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda od 23. februara 2000. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta radi naplate novčanog potraživanja za izvršena ulaganja, i to prodajom poslovnog prostora, kojeg je u izvršnom postupku kupio privremeni korisnik. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan apelantov prigovor da su tužena i privremeni korisnik jedini imali koristi od raspolaganja njegovom imovinom jer je privremenom korisniku, navedenom presudom, dosuđen novčani iznos na ime ulaganja u poslovni prostor i koji je pokrenuo izvršni postupak jer apelant nije izvršio svoju obavezu prema pravosnažnoj sudskoj odluci.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 42 1 P 000531 14 Rev od 28. februara 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
7. Vrhovni sud je naveo činjenično utvrđenje prvostepenog suda, koje je prihvaćeno od strane drugostepenog suda, te je ukazao da je pravni stav nižestepenih sudova zasnovan na zakonu, ali ne iz razloga koje su dali nižestepeni sudovi.
8. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 12. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana propisano da je nadležni organ dužan u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva vlasnika za povrat nekretnine donijeti rješenje kojim se određuje da se nekretnina predaje vlasniku u posjed. Zatim je naveo da tužena nije u zakonom predviđenom roku vratila apelantu poslovni prostor (zahtjev podnesen 19. novembra 1998. godine, a poslovni prostor predat u posjed 22. marta 1999. godine), zbog čega bi prema odredbama člana 217. ZOO apelantu pripadalo pravo na isplatu ugovorene zakupnine od 275,00 KM mjesečno (27,53 m x 10 KM) počev od 19. decembra 1999. godine (očigledno da je u pitanju greška u pisanju, radi se o 1998. godini) od kada tužena nije više imala valjan pravni osnov za posjed poslovnog prostora pa do 22. marta 1999. godine kada je poslovni prostor vraćen apelantu u posjed. Vrhovni sud je naveo da je zahtjev za isplatu ove naknade apelant postavio do 21. januara 1999. godine, pa bi mu po ovom osnovu naknada mogla pripadati za period od nepunih mjesec dana, i zbog toga u konkretnom slučaju nije bilo uslova da se preinače nižestepene presude i dosudu naknade iz ovog pravnog osnova. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je pogrešan stav drugostepenog suda o zastarjelosti ovog potraživanja, jer se na potraživanje iz osnova upotrebe tuđe stvari, koji je podinstitut pravnog instituta sticanja bez osnova, primjenjuje opšti rok zastarjelosti iz člana 371. ZOO, pa ovo potraživanje ne bi bilo zastarjelo.
9. Takođe, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 17. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana kojima je propisano da za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena pa do trenutka vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine, u skladu sa ovim zakonom odgovara općina. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 17d. navedenog zakona propisano da osoba kojoj je prestalo pravo privremenog korištenja nekretnina prema članu 12. stav 2. tačka 3. ovog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva u nekretninu na ime neophodnih troškova ima pravo na povrat tih sredstava prema ZOO. Postupak povrata sredstava prema ZOO može započeti od dana kada je vlasnik stupio u posjed nekretnina. U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1., vlasnik nekretnine može u skladu sa ZOO namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa. Vrhovni sud je naveo da iz citirane zakonske odredbe proizilazi da je rok zastare ovog potraživanja počeo teći od trenutka vraćanja u posjed poslovnog prostora, pa s obzirom na datum podnošenja tužbe u konkretnom slučaju, ni ovo apelantovo potraživanje nije zastarjelo.
10. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je apelant propustio da u smislu odredaba člana 123., u vezi sa članom 126. ZPP na okolnosti visine neophodnih troškova tj. ulaganja u poslovni prostor privremenog korisnika predloži izvođenje relevantnih dokaza, prije svega pravosnažne presude Općinskog suda – u spisu prvostepenog suda se nalazi samo prijedlog za izvršenje navedene presude koji je podnesen sudu 8. januara 2001. godine, iz kog razloga se nižestepene presude pokazuju pravilne i na zakonu zasnovane. Vrhovni sud je istakao da nisu ostvareni revizijski razlozi, niti su počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje sud u skladu sa odredbama člana 241. ZPP pazi po službenoj dužnosti.
11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je zanemarena činjenica da u konkretnom slučaju ne mogu biti primijenjeni rokovi zastare potraživanja, kako zbog činjenice da su u kontinuitetu u toku bili postupci vezani za poslovni prostor, tako i zbog povrede prava na imovinu koje ne zastarijeva. Apelant navodi da su presude redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, te je, u suštini, više puta ukazao da je tužena nezakonito raspolagala njegovom imovinom pogrešnom primjenom odredaba Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, da tužena njegovu imovinu nije obezbijedila i vodila evidenciju, niti ga je zaštitila od potraživanja drugih osoba.
Relevantni propisi
12. Uredba sa zakonskom snagom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“, br. 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11. stav 1.
Ako su ispunjeni uslovi iz ove uredbe, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnina privremeno napuštenim i njihovom stavljanju pod upravu opštine. U rješenju se navode katastarske oznake nekretnina, ime vlasnika, popis stvari, kao i dan uspostavljanja uprave opštine.
Član 12.
Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine mogu se dati na privremeno korišćenje privremenim korisnicima […]
13. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03).
14. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 12. stav 1.
Nadležni organ je dužan u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva vlasnika za povrat nekretnine, donijeti rješenje kojim se određuje da se nekretnina predaje vlasniku u posjed.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava na koja se pozvao apelant nalazi u proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Dakle, apelant osporava presude redovnih sudova i ukazuje da u konkretnom slučaju ne mogu biti primijenjeni rokovi zastare potraživanja, te da je tužena nezakonito raspolagala njegovom imovinom.
19. Ustavni sud prije svega zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je rješenjem od 9. maja 1994. godine tužena stavila poslovni prostor pod svoju upravu u skladu sa odredbama člana 11. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana i dala poslovni prostor na privremeno korišćenje privremenom korisniku u skladu sa članom 12. istog zakona, odnosno da je tužena na osnovu Odluke zaključila sa privremenim korisnikom ugovor o zakupu poslovnog prostora na određeno vrijeme. Apelant je zahtjev za vraćanje poslovnog prostora podnio 19. novembra 1998. godine, a poslovni prostor predat mu je u posjed 22. marta 1999. godine.
20. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio naknadu materijalne štete na ime zakupnine koju je privremeni korisnik u utuženom periodu (od 18. marta 1996. godine do 21. januara 1999. godine) plaćao tuženoj, te naknadu materijalne štete koju je apelant platio privremenom korisniku za izvršena ulaganja u poslovni prostor. Prvostepeni i drugostepeni sud su usvojili prigovor zastare potraživanja kojeg je istakla tužena, međutim Vrhovni sud je ovaj prigovor ocijenio neosnovanim, ali je primjenom odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana i ZOO zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu zakupnine neosnovan iz razloga što nije bilo uslova za preinačenje nižestepenih presuda s obzirom na datum vraćanja poslovnog prostora apelantu u posjed i vremenski period za koji je apelant tražio isplatu, dok je Vrhovni sud u odnosu na zahtjev za naknadu štete na ime ulaganja od strane privremenog korisnika zaključio da apelant na okolnosti visine neophodnih troškova nije predložio provođenje relevantnih dokaza u skladu sa odredbama ZPP.
21. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević