Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1686/17 (A.V.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1686/17
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1686/17, rješavajući apelaciju A. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 018781 15 Rev od 18. januara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant A. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Branislav A. Rakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 018781 15 Rev od 18. januara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Doma zdravlja Srbac (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 11. februara 2019. godine, Okružni sud 14. februara 2019. godine, tuženi 22. februara 2019. godine, a Osnovni sud 27. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 Rs 018781 10 Rs od 14. decembra 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 72 0 Rs 018781 14 Rsž od 18. juna 2014. godine, obavezan je tuženi da apelantu isplati iznose precizirane u presudi na ime naknade za polaganje specijalističkog ispita i na ime otpremnine sa zakonskim zateznim kamatama kao i troškove parničnog postupka precizirane u presudi. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da postoji potraživanje tuženog u iznosu od 69.485,00 KM u odnosu na apelanta i apelantovo potraživanje u iznosu od 2.976,78 KM u odnosu na tuženog i da se obaveže apelant da navedeni iznos isplati tuženom uz zakonsku zateznu kamatu, da se obaveže tuženi da apelantu isplati navedeni iznos, takođe sa zakonskom zateznom kamatom, a da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog s punim radnim vremenom i da je obavljao poslove doktora medicine po ugovoru o radu iz 2004. godine. Nakon toga je između stranaka zaključen ugovor o specijalizaciji 8. februara 2007. godine kojim se tuženi obavezao obezbijediti apelantu obavljanje specijalizantskog staža iz medicinske biohemije u trajanju koje je predviđeno pozitivnim propisima i za to vrijeme apelantu isplaćivati platu u visini plate doktora medicine u skladu s kolektivnim ugovorom za predmetnu oblast, te naknadu za putne troškove i topli obrok, kao i plaćati troškove specijalizacije. Prema navedenom ugovoru, po završenoj specijalizaciji tuženi se obavezao apelanta rasporediti na radno mjesto specijaliste medicinske biohemije, dok se apelant obavezao da će poslije vremena provedenog na specijalizaciji i po završetku specijalizacije ostati u radnom odnosu kod tuženog najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija, uvećano za dva puta, a ukoliko poslije završene specijalizacije ne ostane u radnom odnosu kod tuženog najmanje onoliko vremena koliko je utvrđeno članom 3 ugovora, da će tuženom vratiti cjelokupan iznos sredstava primljen na ime plate i drugih primanja za vrijeme specijalizacije u bruto iznosu, sa kamatom. Utvrđeno je da je tuženi u julu 2010. godine izmijenio Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta tako što je u Službi za laboratorijsku dijagnostiku predvidio 0,50 izvršilaca. Apelant je završio specijalizaciju i specijalistički ispit položio u junu 2010. godine i o tome 9. septembra 2010. godine obavijestio tuženog. Nakon toga, apelant je odbio da zaključi ugovor o radu koji mu je 13. septembra 2010. godine ponudio tuženi, a kojim je bilo predviđeno da apelant obavlja poslove na radnom mjestu specijaliste medicinske biohemije u Službi za laboratorijsku dijagnostiku i poslove doktora medicine u Službi hitne medicinske pomoći, sa punim radnim vremenom (40 časova sedmično) i platom za redovan rad koja je određena platnim koeficijentom 13. Nakon što je apelant odbio da prihvati ponuđena radna mjesta, Rješenjem tuženog broj 1788/ od 22. septembra 2010. godine otkazan mu je ugovor o radu i utvrđeno pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 2.976,78 KM.
7. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da je tuženi dužan apelantu nadoknadi iznos od 2.500,00 KM, koji je tužilac uplatio Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci za izdavanje uvjerenja o položenom specijalističkom ispitu, a koji ulazi u redovne troškove specijalizacije koje shodno odredbi člana 2 ugovora o specijalizaciji snosi tuženi. Osnovni sud je utvrdio i da apelantu pripada pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 2.976,78 KM, kako je to utvrđeno rješenjem o otkazu ugovora i da je neosnovan prigovor kompenzacije koji je istakao tuženi jer tuženi nije ispunio ugovorne obaveze prema apelantu preuzete ugovorom o specijalizaciji (iz čl. 2 i 6 ugovora), a da pored toga ni apelantovo potraživanje nije dospjelo pa nisu ispunjeni uslovi iz člana 336 Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), te je pozivom na odredbu člana 137 stav 4 i člana 144 Zakona o radu – prečišćeni tekst, odredbu člana 17 stav 1, 122 stav 1, 336 i 337 ZOO-a Osnovni sud donio presudu kao u izreci koja je, kao što je već rečeno, potvrđena Presudom Okružnog suda broj 72 0 Rs 018781 14 Rsž od 18. juna 2014. godine.
8. Protiv navedene presude Okružnog suda tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 Rs 018781 15 Rev od 18. januara 2017. godine reviziju uvažio, preinačio presudu Okružnog suda na način da je žalbu tuženog usvojio i presudu Osnovnog suda preinačio u osporenom odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu tuženog tako što je utvrdio da postoji potraživanje tuženog u iznosu od 69.485,00 KM u odnosu na apelanta, te se apelant obavezuje da tuženom isplati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. oktobra 2010. godine pa do isplate i da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se prema odredbama Zakona o radu radno vrijeme radnika može ugovorom o radu odrediti kao puno radno vrijeme – 40 časova sedmično (član 40), kada se prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa ostvaruju u punoj mjeri, ili kao nepuno radno vrijeme kada radnik ostvaruje platu i druga prava iz radnog odnosa srazmjerno radnom vremenu određenom ugovorom o radu (član 42). U oba ova slučaja, kako je obrazložio Vrhovni sud, prava, obaveze i odgovornosti radnika iz radnog odnosa kvalitetno su ista, ali je različit obim tih prava, obaveza i odgovornosti, jer se ona radom sa nepunim radnim vremenom ostvaruju u mjeri koja odgovara obimu rada, odnosno dužini radnog vremena.
9. Vrhovni sud je, nadalje, obrazložio da aktom o organizaciji i sistematizaciji poslova poslodavac organizuje obavljanje poslova iz svoje djelatnosti tako što utvrđuje konkretna radna mjesta, uslove za obavljanje pojedinih poslova i broj izvršilaca, te pod uslovima tog opšteg akta vrši raspored radnika zaključivanjem ugovora o radu. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da u ugovoru o specijalizaciji koji je zaključen između apelanta i tuženog nije navedena obaveza tuženog da apelanta po završenoj specijalizaciji rasporedi na radno mjesto specijaliste medicinske biohemije sa punim radnim vremenom. Navedeno je da kako je opštim aktom tuženog u Službi za laboratorijsku dijagnostiku predviđeno 0,50 izvršilaca, tuženi nije mogao mimo tog akta sa apelantom za obavljanje ovih poslova zaključiti ugovor o radu sa punim radnim vremenom. Takođe, kako je obrazloženo, tuženi bi apelantu da mu je ponudio zaključenje ugovora o radu sa nepunim radnim vremenom na poslovima specijaliste medicinske biohemije umanjio obim prava iz radnog odnosa, što bi bilo suprotno zakonu jer je apelant prije specijalizacije obavljao poslove doktora medicine sa punim radnim vremenom. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tuženi je ponudom apelantu za zaključenje ugovora o radu na radnom mjestu specijaliste medicinske biohemije u Službi za laboratorijsku dijagnostiku i doktora medicine u Službi hitne medicinske pomoći, omogućio apelantu rad sa punim radnim vremenom, na poslovima koji odgovaraju stručnoj spremi i radnim sposobnostima tužioca, što je u skladu sa Zakonom o radu i odredbama Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti zdravstva prema kome se radnik u toku rada može rasporediti na svako radno mjesto u mjestu rada koje odgovara stepenu i vrsti njegove stručne spreme, znanju i sposobnostima, ako postoji potreba (član 7 st. 1 i 3). Pored toga, prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelant nije oštećen ni u pogledu plate koja je u ponuđenom ugovoru o radu za redovan rad određena platnim koeficijentom 13, što je u skladu sa članom 10 stav 1. b) Zakona o platama zaposlenih u javnim ustanovama u oblasti zdravstva kojim je za doktora medicine-specijalistu određen platni koeficijent 12,0-13,0.
10. Iz ovih razloga, prema zaključku Vrhovnog suda, pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da tuženi nije izvršio obavezu iz člana 6 ugovora o specijalizaciji, pa je, prema mišljenju tog suda, apelantovo odbijanje da zaključi ugovor o radu koji mu je ponudio tuženi neopravdano. Vrhovni sud je istakao da je kod takvog stanja stvari pravilno bilo zaključiti da apelant nije ispunio svoju dospjelu obavezu iz člana 3 ugovora o specijalizaciji - da poslije vremena provedenog na specijalizaciji i po završetku specijalizacije ostane u radnom odnosu kod tuženog najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija, uvećano za dva puta, pa je tuženi saglasno odredbi člana 262 stav 1 ZOO-a, na osnovu člana 4 ugovora, prema mišljenju Vrhovnog suda, ovlašćen da zahtijeva od apelanta vraćanje cjelokupnog iznosa sredstava primljenih na ime plate i drugih primanja za vrijeme specijalizacije u smislu odredbe člana 277 ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i nerazumno dugom trajanju postupka. Apelant ističe da je nesporno da mu je Vrhovni sud uskratio pravo pristupa sudu, odnosno da raspravlja pred sudom o svom tužbenom zahtjevu jer je bez rasprave na osnovu pogrešno utvrđenih činjenica donio osporenu presudu. Navodi i da je proizvoljno primijenio materijalno pravo jer nije mogao na osnovu nijednog zakonskog propisa obavezati apelanta da tuženom naknadi potraživani iznos jer tuženi nije ispunio svoju obavezu preuzetu ugovorom, nije rasporedio apelanta na radno mjesto specijaliste medicinske biohemije, dok je apelant u svemu postupio u skladu s ugovorom pa nema mjesta apelantovoj obavezi za naknadu navedenog iznosa. Takođe navodi i da je postupak koji je po zakonu hitan trajao skoro sedam godina zbog čega traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju i argumentima datim u svojoj presudi i da postupak nije nerazumno dugo trajao zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. Okružni sud je naveo da ne može davati odgovor na apelaciju koja nije podnesena protiv presude tog suda.
14. Osnovni sud je naveo da je tačan apelantov navod da je postupak trajao prilično dugo, ali da krivicu za to snosi i apelant jer je tražio odgađanje ročišta, te da su svi ostali apelantovi navodi neosnovani.
15. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava jer apelant nije ispunio svoje obaveze koje je preuzeo predmetnim ugovorom.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 122. stav 1.
1)U dvostrano obaveznim ugovorima ni jedna strana nije obavezna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije sprema da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je šta drugo ugovoreno ili zakonom određeno ili ako šta drugo proističe iz prirode posla.
Član 124.
U dvostrano obaveznim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 262. stav 1.
1)Povjerilac u obligacionom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je obavezan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
17. U Zakonu o parničnom postupku ( Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 250.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog ovrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.
Član 253.
Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.
18. U Posebnom kolektivnom ugovoru za zaposlene u oblasti zdravstva („Službeni glasnik RS” broj 95/09) relevantne odredbe glase:
Član 7. st. 1. i 3.
1)Radnik se raspoređuje na radno mjesto za koje zasniva radni odnos i koje je navedeno u ugovoru u radu.
2)Zaposleni se u toku rada može rasporediti na svako radno mjesto u mjestu rada koje odgovara stepenu i vrsti njegove stručne spreme, znanju i sposobnostima, ako postoji potreba procesa i organizacije rada a što se utvrđuje Pravilnikom o radu.
19. U Zakonu o platama zaposlenih u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik RS“ broj 11/09) relevantne odredbe glase:
Član 12. stav 1. tačka 2.
Za utvrđivanje plata zaposlenih koji ne rukovode osnovnim, niti unutrašnjim organizacionim jedinicama, određuje se platni koeficijent, i to:
2) doktor medicine (specijalista) ..…………………................... 13,20 do 14,30. VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 018781 15 Rev od 18. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Smatra i da je postupak trajao nerazumno dugo.
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na apelantova prava iz radnog odnosa, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije promjenjiv.
U odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava i utvrđene činjenice
28. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stana i proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
30. Dovodeći navedeno u vezu sa citiranim relevantnim odredbama ZOO-a (čl. 122 stav 1 i 262 stav 1), ZPP (čl. 10, 250 i 253), Posebnog kolektivnog ugovora (član 7 st. 1 i 3) i Zakona o platama (član 10 stav 1. b) Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo ili da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud zapaža da je nesporno utvrđeno da je tuženi ispunio sve svoje obaveze iz ugovora o specijalizaciji koji je zaključio s apelantom, ali da je apelant odbio da bude raspoređen na dva radna mjesta (s obzirom na to da je u međuvremenu došlo do izmjene Pravilnika o radu kod tuženog) i da apelant time nije ispunio svoju obavezu preuzetu navedenim ugovorom zbog čega je Vrhovni sud i preinačio nižestepene presude i obavezao apelanta na povrat novca tuženom koji je plaćen za njegovu specijalizaciju. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu i da iz činjenica predmeta proizlazi da navedenim ugovorom nije bilo eksplicitno ugovoreno da će apelant nakon specijalizacije biti raspoređen na radno mjesto specijaliste medicinske biohemije sa punim radnim vremenom, kako je to i obrazložio Vrhovni sud, pa su zbog svega navedenog apelantovi navodi neosnovani. Pri tom Ustavni sud ima u vidu i činjenicu da apelant raspoređivanjem na dva radna mjesta nije doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na onaj koji je imao ranije, kako je to obrazložio i Vrhovni sud, s obzirom na to da mu je utvrđen i viši koeficijent za obračun plate nego je do tada imao i omogućeno da radi puno radno vrijeme, a što je sve u skladu s relevantnim propisima.
31. Nadalje, apelant navodi da nije imao adekvatan pristup sudu i da mu nije omogućeno da raspravlja pred sudom u revizionom postupku. Ustavni sud upućuje na relevantne odredbe ZPP precizirane u prethodnim tačkama ove odluke iz kojih jasno proizlazi da se u revizionom postupku ne održavaju rasprave i da se samo u slučaju kada taj sud utvrdi povredu odredaba relevantnih zakona koja zahtijevaju dodatna utvrđivanja činjenica i okolnosti predmet vraća nižestepenim sudovima na ponovni postupak, a koji onda uključuje i mogućnost novog raspravljanja. Kako u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije utvrdio da je došlo do povreda koje bi zahtijevale novu raspravu i postupak, već je Vrhovni sud sam preinačio presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te kako je nesporno apelant u postupku pred nižestepenim sudovima imao mogućnost nesmetanog pristupa (uključujući predlaganje i provođenje svojih dokaza i izjašnjavanje na dokaze tuženog), to su neosnovani i ovi apelantovi navodi.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđenog činjeničnog stanja.
U odnosu na razuman rok
33. Apelant smatra da je predmetni postupak u cjelini predugo trajao jer je trajao skoro sedam godina iako se radilo o predmetu koji je po zakonu hitan.
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji treba uzeti u obzir
35. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 13. decembra 2010. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 18. januara 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi šest godina i jedan mjesec. Analiza dužine trajanja postupka
36. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da se radi o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti ali i da su se pred redovnim sudovima morala raspraviti pitanja i iz apelantove tužbe i iz protivtužbe tuženog. Osim toga, s obzirom na to da se radilo o pitanjima zaštite prava iz radnog odnosa, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku koji je po samom zakonu hitan i koji je značajan za apelanta.
37. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu 14. decembra 2013. godine, dakle nakon tačno tri godine od podnošenja tužbe i da je u tom postupku održao pet ročišta, dok je jedno ročište odgođeno na apelantov zahtjev. Okružni sud je u žalbenom postupku odluku donio 18. juna 2014. godine (nakon šest mjeseci), dok je revizioni postupak okončan za dvije godine i šest mjeseci. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak, kako se vidi iz stanja spisa, trajao šest godina (ne sedam godina kako apelant tvrdi), te iako se radilo o postupku vezanom za prava iz radnih odnosa koji je po zakonu hitan, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju postupak u trajanju od šest godina na tri sudske instance prešao granice „razumnog trajanja“ u smislu prava na pravično suđenje. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da, kako je već rečeno, iako se nije radilo o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je trebalo razmotriti, treba uzeti u obzir da je u postupku podnesena i tužba i protivtužba na koje je bilo potrebno dati odgovore i da su redovni sudovi postupkom upravljali na način predviđen relevantnim zakonskim odredbama. Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nerazumno dugom trajanju postupka neosnovani.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica kada je Vrhovni sud preinačio nižestepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i usvojio tužbeni zahtjev tužioca u situaciji kada apelant nije ispoštovao obaveze preuzete ugovorom o specijalizaciji, a tuženi je, s druge strane, svoje obaveze ispunio.
40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ni u segmentu dužine trajanja postupka kada je predmetni parnični postupak vezan za prava iz radnog odnosa na tri sudske instance trajao šest godina i kada su redovni sudovi aktivno radili na predmetu u kojem je trebalo razmotriti i razjasniti navode i apelantove tužbe i protivtužbe tuženog.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević