Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1857/17 (M. Ž.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni odnos
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Otkaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1857/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1857/17 rješavajući apelaciju Maide Žilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maide Žilić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 085934 16 Rsž 2 od 27. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Maida Žilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnijela je 11. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 085934 16 Rsž 2 od 27. februara 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Rs 085934 15 Rs od 16. oktobra 2015. godine odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonit otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze odnosno - odluka tužene („Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka) o otkazu ugovora o radu kojom je apelantici prestao radni odnos kod tužene; zatim da da se ponište odluke tužene o otkazu ugovora o radu od 14. oktobra 2014. godine i odluka tužene po zahtjevu za zaštitu prava radnika od 4. novembra 2014. godine te da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na radno mjesto i isplati joj lične dohotke sa pripadajućim porezima i doprinosima, kao i da joj naknadi troškove postupka. Apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka.
3. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 Rs 085934 15 Rsž od 11. aprila 2016. godine uvažena je žalba apelantice, ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je u konkretnom slučaju došlo do povrede postupka obzirom da prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke nije dao razloge o tome da li su ispunjene sve zakonom predviđene pretpostavke za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe člana 95. stav 2. tačka 5. Pravilnika o radu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) u vezi sa odredbom člana 74. Zakona o radu BDBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) odnosno, nije se izjasnio o tome da li je tuženoj usljed nepažnje i zanemarivanja radnih obaveza od strane apelantice nastala materijalna šteta.
4. U ponovnom postupku Osnovni sud je presudom broj 96 0 Rs 085934 16 Rs 2 od 27. septembra 2016. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice (pobliže naveden u prethodnim tačkama ove odluke) i obavezao apelanticu da tuženoj naknadi troškove postupka. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi i svjedoke koje je saslušao. Dalje, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica radila kod tužene po osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu lični bankar, a potom kao savjetnik za transakcije, te da je apelantici radni odnos prestao na osnovu otkaza Ugovora o radu od 14. oktobra 2014. godine, kao i da je prije donošenja odluke o otkazivanju ugovora o radu tužena provela disciplinski postupak zbog prekršaja koji predstavlja težu povredu radne obaveze. U navedenom disciplinskom postupku je omogućeno apelantici da iznese svoju odbranu i predloži izvođenje dokaza, te je utvrđeno da je apelantica prilikom obavljanja redovnih radnih zadataka pri zatvaranju blagajne 17. septembra 2014. godine potpisala dokument „stanje blagajne 0444“ odnosno potvrdila stanje blagajne koji je pripremila radnica S.K. bez primjene principa „4 oka“ i kontrolnog brojanja novca, nakon čega je 18. septembra 2014. godine konstatovan manjak gotovog novca od 10.000,00 KM na blagajni „0444“, kao i da je šteta (od strane S.K.) izmirena nakon što je manjak otkriven. Dalje, Osnovni sud je citirao odredbu člana 95. Pravilnika tužene kojim je propisano da su teže povrede radne obaveze oblici ponašanja ili postupanja zaposlenog koji za posljedicu imaju nastanak materijalne ili nematerijalne štete za Poslodavca, te su takve prirode da se na osnovu zakonskih propisa mogu smatrati osnovanim razlogom za jednostrani otkaz ugovora o radu, dok tačka 5. navedenog člana propisuje da težu povredu radne dužnosti čini, između ostalog, neizvršavanje i nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obaveza. Članom 74. stav 1. Zakona o radu je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze poštivanja otkaznog roka, ako je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili težu povredu radnih obaveza propisanih ugovorom o radu. Osnovni sud je, cijeneći upute Apelacionog suda iz rješenja od 11. aprila 2016. godine, odbio tužbeni zahtjev apelantice iz razloga što su se u radnjama apelantice stekli uslovi za otkaz ugovora o radu u skladu sa odredbama Pravilnika tužene i Zakona o radu. Naime, u konkretnom slučaju je utvrđeno da je materijalna šteta nastala, ali je ista otkrivena ubrzo nakon nastanka te je otklonjena, zbog čega je sud istakao da se odredba člana 95. Pravilnika tužene ne može suviše usko tumačiti tako da činjenica da je materijalna šteta ubrzo nakon nastanka otklonjena ne može uticati na nepostojanje teže povrede radne obaveze. Naime, ukoliko bi sud zauzeo stav da nema teže povrede radne obaveze ukoliko tužena nije pretrpila štetu, tada bi hipotetički svaki zaposlenik tužene mogao da uzme novac iz blagajne, pa ako bude otkriven morao bi da ga vrati i pri tome tužena ne bi imala pravo da mu otkaže ugovor o radu. Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu koji je apelantica dobila od strane tužene zakonit i zasnovan na odredbama Pravilnika tužene i odredbama člana 74. stav 1. Zakona o radu, budući da je apelantica nesavjesno postupila u konkretnom slučaju zbog čega je nastupila materijalna šteta za tuženu-ustanovljen manjak u blagajni koji je naknadno refundiran od strane S.K.
5. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Rs 085934 16 Rsž 2 od 27. februara 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena je prvostepena presuda od 27. septembra 2016. godine. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni zaključak prvostepenog suda, te je naveo da je prvostepeni sud u svemu postupio po njegovim uputama iz rješenja od 11. aprila 2014. godine i pravilnim cijenio da to što je materijalna šteta u međuvremenu otklonjena ne može uticati na pravilnost i zakonitost otkaza ugovora o radu. S tim u vezi Apelacioni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije ispoštovala princip kontrolnog brojanja novca („4 oka“) i na taj način propustila da utvrdi manjak u blagajni odnosno, da je ostvareno obilježje teže povrede radne obaveze iz člana 95. Pravilnika tužene što je za posljedicu imalo nastanak materijalne štete za tuženu. Činjenica da je zaposlenik S.K. nakon utvrđenog manjka nastalu štetu otklonila ne može ekskulpirati apelanticu od odgovornosti zbog nesavjesnog izvršavanja radne obaveze, jer bi tužena svakako imala pravo da potražuje štetu koja nastane zbog povrede radne obaveze. Dakle, naknadno otklanjanje štete ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost disciplinskog rješenja tužene, sa aspekta primjene odredbe člana 95. Pravilnika tužene, budući da je šteta nastala u vrijeme kada je apelantica propustila poduzeti određenu radnju u skladu sa aktima tužene. Vezano za žalbene navode da tužena nije pretrpila štetu Apelacioni sud je istakao da je taj navod tačan, ali iz razloga što je šteta naknadno otklonjena. Međutim, odredba člana 95. stav 1. Pravilnika tužene (primjenom koje je otkazan ugovor o radu apelantice) jasno propisuje da je teža povreda radne obaveze kada ponašanje ili postupanje zaposlenog ima za posljedicu nastanak štete, što je tužena kao poslodavac u postupku i dokazala.
6. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Apelacionog suda došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava apelantica je prije svega ukazala na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza i primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. Apelantica je navela tok predmetnog postupka i iznijela utvrđeno činjenično stanje, te je istakla da je u ponovnom postupku, suprotno priznanju tužene da u konkretnom slučaju nije nastupila materijalna šteta, redovni sudovi utvrdili da je za tuženu ipak nastupila materijalna šteta. Apelantica smatra da su redovni sudovi prekoračili svoja zakonska ovlaštenja, kao i da je u konkretnom postupku bila onemogućena da se činjenično i pravno suprotstavi teoriji „nastupanja materijalne štete u činjenično-pravnoj konstrukciji sudova Brčko distrikta BiH“. Osim toga, apelantica navodi da prvostepeni sud nije izveo dokaz (video zapis) zbog čega je onemogućena u dokazivanju odlučne činjenice („pravilo 4 oka“) zbog koje joj je otkazan ugovor o radu, kao i da tužena nije dokazala da joj je dostavila interni akt u kojem je propisano navedeno pravilo na osnovu kojeg joj je otkazan ugovor o radu. Također, apelantica navodi da joj je tokom disciplinskog postupka povrijeđeno pravo na odbranu, te da razlog njene eliminacije iz kolektiva tužene njena nacionalna pripadnost odnosno, činjenica da ne pripada nacionalnoj skupini koja personalno dominira kod tužene koja je banka sa sjedištem u RS.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, apelantica svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava od strane Apelacionog suda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio po njegovim uputama i cijenio da li su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz člana 95. stav 2. tačka 5. Pravilnika o radu tužene. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud potvrdio zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju nastala materijalna šteta za tuženu koja je naknadno otklonjena, te da naknadno otklanjanje štete ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost disciplinskog rješenja tužene.
11. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, koji je donio konačnu odluku, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Apelacioni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz člana 95. stav 2. tačka 5. Pravilnika tužene, primjenom koje odredbe je apelantici otkazan ugovor o radu. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili navode apelantice, koje ona ponavlja i u apelaciji (da je je materijalna šteta tuženoj u međuvremenu otklonjena), te da je Apelacioni sud dao detaljne razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari .Ustavni sud također ukazuje da apelantica, osim što osporava primjenu materijalnog i procesnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević