Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1194/19 (S. G.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Otkaz
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1194/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1194/19, rješavajući apelaciju Sakibe Ganić, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sakiba Ganić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 558988 17 Rsž od 5. januara 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 558988 16 Rs od 29. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sakiba Ganić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Kadrija Kolić advokat sa Ilidže, podnijela je 15. marta 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 558988 18 Rev od 22. novembra 2018. godine kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 558988 17 Rsž od 5. januara 2018. godine (kojim je potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 558988 16 Rs od 29. maja 2017. godine). Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2143/18 od 23. aprila 2018. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbačena je kao nedopuštena apelantičina tužba u dijelu u kojem je tražila da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 17. februara 2016. godine, da se utvrdi da je navedenom odlukom apelantici nezakonito otkazan ugovor o radu, pa da se tuženi obveže da apelantici uspostavi radno-pravni status na poslovima i radnim zadacima višeg referenta za poslove obezbjeđenja-vođe tima u službi za logističko-tehničko obezbjeđenje ili na drugim odgovarajućim poslovima koje apelantica može obavljati shodno svojim psihofizičkim sposobnostima, kao i u dijelu u kojem je traženo da se tuženi obveže isplatiti apelantici naknade plate od 17. februara 2016. godine do vraćanja na posao, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, zajedno sa pripadajućim iznosima doprinosa i poreza na plaću, te doprinosa po osnovu penzionog i invalidskog osiguranja.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantici otkazan ugovor o radu odlukom od 17. februara 2016. godine i da se apelantica prije podnošenja tužbe nije obraćala poslodavcu radi zaštite svojih prava i interesa iz radnog odnosa. Takođe je utvrđeno da je prvostepeni sud posebnim rješenjem tražio od apelantičine punomoćnice da dostavi dokaz o prethodnom obraćanju poslodavcu radi zaštite prava iz radnog odnosa u smislu odredbe člana 114. Zakona o radu, na koje rješenje je apelantičina punomoćnica odgovorila da je navedeni zakon proglašen neustavnim i da nije u obvezi dostavljati dokaz o postupanju po neustavnom zakonu. Slijedom navedenog, naveo je Kantonalni sud, prvostepeni sud je kao nespornu utvrdio činjenicu da se apelantica nije prije podnošenja tužbe obraćala poslodavcu. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud odbacio apelantičinu tužbu iz razloga što je odredbom člana 114. stav 3. Zakona o radu propisano da zaštitu pred sudom ne može tražiti radnik koji prethodno nije podnio zahtjev poslodavcu za ostvarivanje svog prava. Kantonalni sud je ukazao da je u vrijeme kada je apelantici otkazan ugovor o radu, na snazi bio Zakon o radu i da je prema odredbi člana 114. tog zakona apelantica bila u obvezi da se prije podnošenja tužbe obrati poslodavcu, što nije učinila, te zaključio da je iz tog razloga izgubila pravo na sudsku zaštitu. Pri tom je naglasio da se navedeni zakon, uprkos činjenici da je proglašen neustavnim, imao primjenjivati sve do momenta objave Odluke Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/15 od 17. februara 2016. godine, te ukazao na praksu Ustavnog suda u kojoj je potvrđeno stanovište da se zakon za koji Ustavni sud Federacije BiH utvrdi da je neustavan, shodno Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH, neće primjenjivati od dana objavljivanja presude tog suda u Službenim novinama Federacije BiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao i činjenicu da apelantica nije navodila, niti dokazivala da je odluku o otkazu zaprimila nakon objave navedene odluke Ustavnog suda Federacije BiH (nakon 16. marta 2016. godine), niti je to navela u žalbi, te naglasio da bi činjenica da je za otkaz saznala nakon objave odluke Ustavnog suda Federacije BiH o neustavnosti Zakona o radu imala utjecaja na drugačije rješavanje ove pravne stvari.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, „proizvoljno i pogrešno primjenili odredbe člana 2. i 8. Zakona o parničnom postupku, pogrešno tumačili pojam posljedice proglašenja zakona neustavnim i pogrešno primijenili materijalno pravo“. Smatra da su redovni sudovi bili dužni primjeniti odredbe Zakona o radu koji je bio na snazi prije donošenja „neustavnog“ zakona, a koje odredbe ne predviđaju obavezu podnošenja poslodavcu zahtjeva za zaštitu prava, prije ostvarivanja svojih prava pred sudom, te da su su suprotnim postupanjem povrijedili njeno pravo na pristup sudu. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, te smatra da je stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na svoje nekadašnje radne kolege kojima je, u pogledu istog pravnog pitanja, u postupcima pred Općinskim sudom omogućeno raspravljanje o tužbenom zahtjevu, dok je to pravo, donošenjem pobijanih odluka, apelantici uskraćeno.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Apelantica, u suštini, smatra da joj je osporenim odlukama, kojima je odbačena njena tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno je "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, potvrđeno kao pravilno prvostepeno rješenje kojim je odbačena kao nedopuštena apelantičina tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa shodno odredbama člana 114. stav 3. Zakona o radu. Dovodeći u vezu odredbe člana člana 114. stav 3. Zakona o radu sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedene zakonske odredbe na predmetnu situaciju. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom parničnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pristup sudu i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Ustavni sud takođe zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke Općinskog suda, odnosno da se Općinski sud u drugim predmetima, sa istom činjeničnom i pravnom situacijom, upustio u meritorno odlučivanje i da je u prilog svojim navodima dostavila precizirane presude tog suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima dostavljenih presuda (65 0 Rs 558951 16 Rs, 65 0 Rs 559047 16 Rs, 65 0 Rs 558040 16 Rs, 65 0 Rs 559001 16 Rs i 65 0 Rs 558011 16 Rs) Općinski sud zauzeo jedinstveno stanovište da Odluka Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/15 od 17. februara 2016. godine djeluje ex nunc i to od dana njenog objavljivanja, odnosno 16. marta 2016. godine, te da su tužitelji u navedenim postupcima, radi ostvarivanja svojih prava u dijelu kojim traže poništenje odluka o otkazu ugovora o radu i vraćanje na iste ili odgovarajuće poslove uz naknadu plata i doprinosa za taj period, bili dužni da se prije podnošenja tužbe obrate poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu zakonitosti. Slijedom navedenog, očigledno je da apelantica u predmetnom postupku nije imala nepovoljniji položaj u odnosu na uporednu grupu koja se nalazi u istoj situaciji, te stoga Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi zabrane diskriminacije prima facie neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević