Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7168/18 (A. B.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7168/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7168/18, rješavajući apelaciju Almira Bajrektarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Almir Bajrektarević protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 K 021038 18 Kž 2 od 24. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 K 021038 16 K 2 od 17. maja 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Bajrektarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Husein Mušić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 1. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 K 021038 18 Kž 2 od 24. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 K 021038 16 K 2 od 17. maja 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim da je (na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude) počinio krivično djelo iz člana 336. stav 4. (Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa), u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. (Ugrožavanje javnog prometa) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Osim toga, izrečena mu je mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od jedne godine, s tim što se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. Također, oštećeni (M. S., M. S., M. S., M. S., R. S., H. S., S. S. i H. Ć.) upućeni su da svoje imovinskopravne zahtjeve ostvare u parničnom postupku, te je apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka.
3. U obrazloženju prvostepene odluke Općinski sud je naveo da je na glavnom pretresu izveo dokaze optužbe, kao i dokaze obrane (proveo dokaze vještačenjem, te u vezi sačinjenih nalaza i mišljenja saslušao vještaka medicinske struke Dž. D., vještaka saobraćajne struke N. U., vještaka saobraćajne struke D. R., kao rukovodioca tima Centra za vještačenje „Zenit“ iz Banjaluke, koji nalaz i mišljenje je sačinio zajedno sa vještacima J. K. i M. G., te vještaka saobraćajne struke S. G., kao vođe ekspertnog tima „Ekspertiza“ d.o.o. Sarajevo, koji je nalaz i mišljenje sačinio zajedno sa A. J. i S. S., saslušao svjedoke S. D., E. D., Z. K., S. S. i H. Ć., te izvršio uvid i čitanje materijalne dokumentacije). S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je temeljem iskaza svjedoka Z. K., a u vezi sa iskazom i nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke N. U., nalazom i mišljenjem i iskazom vještaka S. G., te vještaka medicinske struke Dž. D., kao i materijalnih dokaza (a posebno fotodokumentacije, crteža lica mjesta i fotodokumentacije obdukcije oštećenog), nesporno dokazano da se apelant u vrijeme, na mjestu i na način činjenično opisan u izreci presude, iz nehata, kao sudionik u prometu na putevima nije pridržavao prometnih propisa i time ugrozio javni promet na način da je doveo u opasnost život ljudi i imovinu većeg opsega, usljed čega je prouzročena smrt jedne osobe, a čime su ispunjena bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Općinski sud je naveo da je prilikom odmjeravanja vrste i mjere sankcije cijenio sve okolnosti (obrazloženo na strani broj 11 i 12 prvostepene presude), pri čemu je istakao da olakšavajućih okolnosti nije našao.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud u obrazloženju cijenio i dokaze odbrane, te dao kritički osvrt i ocjenu iskaza vještaka D. R., koji je imao ulogu rukovodioca tima vještaka Centra za vještačenje „Zenit“ iz Banjaluke, doveo ga u vezu sa drugim provedenim dokazima, te da je u pobijanoj presudi u odnosu na ovaj dokaz dao sasvim jasne i prihvatljive razloge. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, kao i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je provedenim dokazima izvan svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, kako je to činjenično opisano u izreci presude. Kantonalni sud je naveo da se apelantva tvrdnja „da je oštećeni vjerovatno slaveći rođendan konzumirao alkohol, pošao preuzeti pečeno jagnje, slušao glasnu muziku i mijenjao CD nosač zvuka te nije preduzeo bilo kakvu radnju kočenja, da bi izbjegao saobraćajnu nezgodu“ zasniva na pretpostavkama, a ne na čvrstim i argumentiranim tvrdnjama potkrijepljenim provedenim dokazima. Nadalje, da paušalna tvrdnja odbrane da je oštećeni imao mogućnost izbjeći saobraćajnu nezgodu da je pravovremeno reagovao, u konkretnoj situaciji, ne može ekskulpirati apelantovu krivicu. U konačnici, ispitujući prvostepenu presudu u odluci o izrečenoj krivičnopravnoj sankciji, Kantonalni sud je našao da apelantovi prigovori nisu osnovani, te da su otežavajuće okolnosti koje su utvrđene u toku prvostepenog postupka potkrijepljene sadržajem i utvrđenim činjenicama. Međutim, Kantonalni sud je ukazao na to da je u žalbi pravilno istaknuto da prvostepeni sud nije mogao kao otežavajuću okolnost cijeniti i onu koja se očigledno nalazi u biću krivičnog djela, odnosno prouzrokovanje smrti jedne osobe, zbog toga što je navedenu okolnost zakon već uzeo u obzir prilikom određivanja kazne. U konačnici Kantonalni sud je istakao da je izrečena krivičnopravna sankcija dovoljna, ali i neophodno potrebna da bi se postigla svrha kažnjavanja u vidu generalne i specijalne prevencije.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostaloga, navodi da prvostepeni sud iz nejasnog razloga ne vjeruje svjedoku H. Ć., koja je bila njegov suvozač, kao i da prvostepeni sud uopće nije cijenio dokaz odbrane, odnosno nalaz tima vještaka Centra „Zenit“ iz Banjaluke. Takođe, apelant smatra da optužba i odbrana nisu bili ravnopravni u izvođenju dokaza pred sudom, te da nije primijenjeno načelo in dubio pro reo, čime je povrijeđeno njegovo pravo na jednakost u postupanju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari ocijenjeni dokazi, te s tim u vezi utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević