Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-608/17 (N. B.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Ratni zločin
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-608/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 608/17, rješavajući apelaciju Nihada Bojadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nihada Bojadžića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 003369 16 Krž 36 od 29. decembra 2016. godine i S1 1 K 003369 Krl od 31. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nihad Bojadžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Vasvija Vidović i Edina Rešidović, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003369 16 Krž 36 od 29. decembra 2016. godine i S1 1 K 003369 Krl od 31. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 3. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 16. marta 2017. godine, a Tužiteljstvo 17. marta 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 003369 Krl od 31. decembra 2015. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama, bliže opisanim u osuđujućem dijelu izreke presude, počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. i kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

6. Apelant je osuđen zato što je za vrijeme rata i oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, naredio da se izvrše ubistva ratnih zarobljenika i civila, zato što je 16. aprila 1993. godine naredio pripadnicima Specijalnog odreda za posebne namjene „Zulfikar" Armije RBiH podređenim njemu da, u skladu sa ranije pripremljenim planom, napadnu selo Trusina, naredivši da u selu nitko ne smije ostati živ iako je znao da se u selu nalaze civili, da bi potom sa jednog uzvišenja iznad sela Trusina istog dana sredstvom veze rukovodio napadom izdajući naredbe vojnicima podređenim njemu koji su napadali selo iz više pravaca, ne vodeći računa o razlikovanju civilnih i vojnih ciljeva, u kojem napadu su ubijene civilne osobe i ratni zarobljenik, bojovnik HVO-a koji se prethodno predao, a teško ranjene civilne osobe, poimenično označene u presudi. Po okončanju napada apelant je izdao naredbu da se strijeljaju zarobljeni pripadniki HVO-a (poimenično navedeni u presudi) koji su se prethodno predali.

7. Prvostepena presuda je u cjelini potvrđena Presudom broj S1 1 K 003369 16 Krž 36 od 29. decembra 2016. godine.

8. Apelacijsko vijeće je u obrazloženju presude navelo da je apelant u žalbi istakao da su u prvostupanjskom postupku sudjelovali suci koji su se morali izuzeti, Vesna Jesenković i Staniša Gluhajić, s obzirom na to da su kao članovi pretresnog vijeća prethodno postupali i donijeli prvostupanjsku osuđujuću presudu u predmetu protiv Edina Džeke, koja se odnosi na činjenično isti događaj i u kojem su se suci prilikom odlučivanja o činjenicama u tom predmetu oslanjali na iskaze istih svjedoka i materijalne dokaze, pa su tako odlučili i o radnjama i odgovornosti optuženih i u ovom predmetu, odnosno da su već imali formirano mišljenje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i krivnje optuženih. Apelacijsko vijeće je istaklo da je pravilna apelantova konstatacija da se tereti za radnje počinjene u istim događajima za koje je i optuženi Edin Džeko proglašen krivim, kao i to da su u predmetu protiv Edina Džeke, pored ostalih, izvedeni isti dokazi, odnosno saslušani isti svjedoci koji su saslušavani i u ovom predmetu. Međutim, Apelacijsko vijeće smatra da navedene činjenice i okolnosti, prije svega, nisu predstavljale takve okolnosti koje bi, u smislu člana 297. stav

2. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), zahtijevale da su suci Vesna Jesenković i Staniša Gluhajić, zbog svog učešća u postupanju u vijeću u drugom predmetu, morali biti izuzeti od postupanja u ovom predmetu, niti na bilo koji način mogu opravdati objektivni test postojanja sumnje u nepristranost članova prvostupanjskog vijeća, pri tome imajući u vidu da se pitanje nepristranosti suca određuje kako na temelju subjektivnog testa, odnosno osobnog ponašanja suca u konkretnom slučaju, tako i na temelju objektivnog testa, odnosno pitanja da li ponašanje suca nudi dovoljno garancija koje su neophodne da se isključi postojanje razumne sumnje u nepristranost sudaca, što prethodno navedene okolnosti, po ocjeni Apelacijskog vijeća, ne zadovoljavaju, odnosno ne dokazuju bojazan koja je objektivno opravdana da bi dovela u pitanje nepristrano suđenje. S tim u vezi, potrebno je prvenstveno imati u vidu odredbu člana 280. stav 1. ZKPBiH prema kojoj se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe, kao i odredbu člana 281. stav 1. istog zakona prema kojoj sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. U smislu navedenih zakonskih odredaba, ocjena izvedenih dokaza i utvrđivanje činjenica u postupku donošenja presuda odnose se isključivo na optuženog i kazneno djelo prema optužnici u svakom konkretnom predmetu i ni na koji način to ne može utjecati na donošenje presude u drugom predmetu. Stoga, ocjena dokaza i činjenična utvrđenja u odnosu na osuđenog Edina Džeku nisu mogla imati utjecaja, niti su mogla prejudicirati činjenična utvrđenja u ovom kaznenom predmetu, bez obzira na to što je predmet optuženja isti događaj i što su u oba predmeta izvođeni isti dokazi. Konačno, u pogledu apelantovog prigovora da je njegov zahtjev za izuzeće tijekom prvostupanjskog postupka razmatralo vanpretresno vijeće, a ne Opća sjednica Suda, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je imperativnom odredbom člana 30. stav 2. ZKPBiH izričito propisano da se zahtjev stranke ili branioca za izuzeće suca može podnijeti do početka glavnog pretresa, odnosno da ne postoje zakonske pretpostavke da se zahtjev za izuzeće iz člana 29. tačka f) podnese kasnije, pa je u konkretnom slučaju na osnovu odredbe člana 32. stav 4. ZKPBiH zahtjev za izuzeće navedenih sudaca tijekom prvostupanjskog postupka pravilno odbacilo vanpretresno vijeće, kao jedino funkcionalno nadležno s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (zahtjev za izuzeće iz člana 29. tačka f) ZKPBiH podnesen je nakon početka glavnog pretresa).

9. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o višestrukoj povredi prava na obranu koja se ogleda u istovremenom vođenju više kaznenih postupaka protiv optuženog za ista kaznena djela, Apelacijsko vijeće je ukazalo da povreda prava na obranu podrazumijeva da nisu primijenjena, ili su nepravilno primijenjena pravila postupka na štetu optuženog, što je rezultiralo povredom prava na obranu, pri čemu je za takvu ocjenu potrebno sagledati postupak u cjelini, a ne fragmentarno, kako to čini apelant. Navedeno je da apelant navedenim prigovorima upućuje na povredu odredbe člana 25. stav 1. ZKPBiH prema kojoj će sud, u pravilu, odlučiti da se provede jedinstveni postupak i donese jedna presuda u slučaju kada je ista osoba optužena za više kaznenih djela, ili kada je više osoba učestvovalo u izvršenju istog kaznenog djela. Ova zakonska odredba kojom je regulirano spajanje postupaka u slučajevima subjektivnog i objektivnog koneksiteta nije imperativnog karaktera, jer određuje da se u ovim slučajevima “u pravilu“ treba voditi jedinstven postupak pri čemu je za odluku o spajanju od suštinskog značaja stadij u kojem se postupci nalaze, kao i to da li se optuženi nalazi u pritvoru, te s tim u vezi i rokovi propisani zakonom za trajanje pritvora, kao i neke druge okolnosti (npr. planirana dužina trajanja pretresa uvjetovana dokazima koje treba provesti u svakom od tih predmeta), što sve treba promatrati u vezi sa obvezom uvažavanja principa o pravu na suđenje bez odlaganja propisanog u članu 13. ZKPBiH. U svakom slučaju, nema nikakvih procesnih posljedica pri neprovođenju jednog postupka propisanog po ovoj zakonskoj odredbi. Dalje, Apelaciono vijeće je navelo da ne spori da paralelno vođenje dva kaznena postupka za apelanta ne predstavlja jednostavnu situaciju, ali da nije ustanovilo, niti je apelant ukazao na konkretne primjere, da ga je ta situacija nepravično opterećivala i ograničavala njegovu sposobnost da efikasno sudjeluje u bilo kojem od dva postupka. Ovo naročito kada se ima u vidu da su u predmetnom postupku apelantu postavljena dva branitelja po službenoj dužnosti, upravo radi osiguranja i ostvarivanja apelantovih procesnih prava. Pored toga, u drugom predmetu koji se vodio protiv apelanta, u martu 2012. godine, donesena je procesna odluka prema kojoj će se, zbog uvažavanja prava optuženog da aktivno sudjeluje u svojoj obrani, planirati rjeđi raspored ročišta (dva puta mjesečno), što nesumnjivo potvrđuje da je apelant mogao efektivno sudjelovati u svojoj obrani u bilo kojem od dva predmeta. Konačno, pravo na dovoljno vremena za pripremu odgovarajuće obrane i pravo na suđenje bez nepotrebnog odgađanja su apelantova neotuđiva prava, pa, u konačnici, oba ta prava treba imati u vidu pri ocjeni da li je poštivano konvencijsko pravo na pravično suđenje.

10. Apelant je u žalbi naveo da je više puta Tužiteljstvu upućivao zahtjeve za dostavljanje dokumentacije po kojim je Tužiteljstvo bilo dužno postupiti u skladu sa članom 47. st. 3. i 4. ZKPBiH, te da je Sud propustio naložiti Tužiteljstvu da se obrani dostavi sav materijal koji se nalazi u traženim spisima. Nedostavljanjem naredbe ili naredbi o provođenju istrage koja je inicijalni akt i relevantna za ocjenu različitih aspekata zakonitosti postupka, akata o angažmanu savjetnika Predsjedništva BiH Mate Zeke u istrazi, preuzetih dokumenata od Tužiteljstva HNK, Arhiva Armije RBiH, Hrvatskog arhiva i MKSJ, izjava osoba protiv kojih je vođena ili se vodi istraga povodom događaja koji je predmet optužnice došlo je do kršenja odredaba ZKPBiH i temeljnih prava na obranu. Također, apelant je u žalbi istakao da je prvostupanjsko vijeće iznesenim stavovima u pogledu (ne)dostavljanja dokumentacije obrani neosnovano prebacilo teret dokazivanja na obranu a da uopće nije ocijenilo da su iskazi određenih svjedoka, prema ocjeni obrane, izuzetno važni za apelanta, dostavljeni na samom kraju glavnog pretresa, u fazi kad se više ništa nije moglo učiniti. Pored navedenog, apelant je istakao da se tijekom postupka, u velikom broju slučajeva, događalo da Tužiteljstvo nije dostavilo obrani ranije date izjave svjedoka, odnosno službene zabilješke o razgovorima za koje je obrana znala da postoje, kao i materijalnu dokumentaciju. Također, istaknuto je da je apelant zahtijevao da mu se dostave informacije i dokazi koji se tiču nezakonitog vođenja istrage od organa gonjenja, uključujući djelovanje postupajuće tužiteljice. U vezi s navedenim, Apelacijsko vijeće je istaklo da je apelant ove navode isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, te da su analizirani u prvostupanjskoj presudi. Prema tom obrazloženju, proizlazi da je prvostupanjsko vijeće više puta nalagalo Tužiteljstvu da obrani dostavi sve dokaze koji na bilo koji način idu u korist optuženima, i to bez obzira iz kojeg predmeta oni potječu, što je, prema navodima iz odgovora Tužiteljstva, i učinjeno, jer su svi dokazi u ovom predmetu, neovisno o karakteru, obrani stavljeni na raspolaganje nakon potvrđivanja optužnice. Osim toga, obrana je u dva navrata pregledala cjelokupan spis Tužiteljstva. Na temelju navedenog, Apelacijsko vijeće nije ustanovilo da postoje bilo kakve okolnosti koje bi dovele u sumnju da bilo koji dokazi u čijem je posjedu bilo Tužiteljstvo, što se odnosi i na dokaze koji idu u apelantovu korist, nisu u potpunosti stavljeni na raspolaganje i obrani. Nadalje, u pogledu trenutka dostavljanja iskaza svjedoka, Apelacijsko vijeće smatra da su dostavljeni obranama u trenutku kada su se i dalje mogli adekvatno pripremiti, odnosno prije završetka dokaznog postupka.

11. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima o kršenju njegovog prava na obranu zbog pretresa ćelije u kojoj je boravio dok je bio u pritvoru, budući da nije obaviješten da može pozvati branitelja, nego su mu stavili lisice na ruke i bez bilo kakvog obrazloženja izvršili pretres, pregled i popis svih dokumenata koji su se nalazili u ćeliji, što je, po apelantovom mišljenju, rezultiralo povredom prava na obranu proisteklog iz kršenja prava na povjerljivost komunikacije između branitelja i branjenika, kršenja prava na adekvatnu pripremu obrane, kršenja prava na šutnju i privilegija protiv samooptuživanja, Apelacijsko vijeće je istaklo da iz sadržaja navedenih žalbenih prigovora nije jasno u čemu se ogleda povreda prava na obranu prilikom pretresa pritvorske ćelije u kojoj je bio smješten, a koja kao takva treba da stvori neoborivu pretpostavku negativnog utjecaja na valjanost prvostupanjske presude. Iz žalbe i spisa proizlazi da je pretres izvršen po naredbi Suda BiH, čija zakonitost nije upitna, dok bi postupanje ovlaštenih službenih osoba SIPA-e u provođenju ove naredbe bilo od relevantnog značaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, kao i da li su prilikom pretresa pribavljeni dokazi na kojima se zasniva pobijana presuda, a što ni sam apelant ne tvrdi u žalbi, već, naprotiv, ističe da kod njega tada nisu pronađeni inkriminirajući dokazi. Pored toga, pravo pritvorenika da ima slobodne i neometane veze u skladu sa članom 144. stav 5. ZKPBiH podrazumijeva da kontroliranje komunikacije između osumnjičenog, odnosno optuženog i branitelja ne može biti zamijenjeno potpunom zabranom komunikacije ili ograničenjem komuniciranja između njih u mjeri koja bi dovela u pitanje pružanje stručne pomoći u obrani pritvorenoj osobi, ali pružanje stručne pomoći branioca pritvorenoj osobi, koje pretpostavlja garantiranje prava komuniciranja između njih, ne smije biti zloupotrijebljeno za ometanje kaznenog postupka. To nesumnjivo proizlazi iz odredbe člana 48. stav 2. ZKPBiH, koja dozvoljava izvjesnu mogućnost nadzora nad komunikacijom optuženog i branitelja. Konačno, Apelacijsko vijeće je ustanovilo da se ne može govoriti o povredi člana 14. ZKPBiH, jer apelantova tvrdnja da je Tužiteljstvo na temelju oduzete dokumentacije moglo osporavati apelantovu obranu nije ničim potkrijepljena, naročito kada se ima u vidu da obrana svoje dokaze izvodi nakon dokaza optužbe, zbog čega se ovakav paušalan prigovor ukazuje kao neosnovan.

12. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima o povredi odredaba kaznenog postupka uslijed povrede principa zakonitosti iz člana 2. ZKPBiH, kao i povredi prava na obranu u smislu člana 297. stav 1. tačka d) ZKPBiH, zbog prebacivanja tereta dokazivanja na obranu, suprotno članu 3. ZKPBiH, koju apelant nalazi u tome što je u istrazi u ovom predmetu učestvovao i Mato Zeko, uposlenik Predsjedništva BiH, za kojeg je 2007. godine data suglasnost da bude angažiran u istragama koje provodi Tužiteljstvo za kaznena djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom na teritoriji općina Konjic i Jablanica tokom 1993. godine. Apelant smatra da je to predstavljalo kršenje principa neovisnosti i nepristranosti od postupajuće tužiteljice, te da je imalo utjecaja i na zakonitost same istrage, kao i dokaza pribavljenih u istrazi, što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelacijsko vijeće je istaknulo da bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH postoji u slučaju kada se presuda zasniva na dokazu na kome se, po odredbama ovog zakona, ne može zasnivati presuda. Koji su to dokazi na kojima se ne može zasnivati presuda prvenstveno je određeno u članu 10. ZKPBiH, kojim se regulira zakonitost dokaza, te je u st. 2. i 3. ovog člana propisano da se sudska odluka ne može zasnivati na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, kao niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama odredaba ovog zakona (nezakoniti dokazi), te, također, ni na dokazima koji su dobiveni na temelju takvih nezakonitih dokaza (tzv. plodovi otrovne voćke). Osim toga, i u pojedinim drugim odredbama ZKPBiH izričito je propisano da se na određenim dokazima ne može zasnivati sudska odluka. Dalje, analizirajući predmetne žalbene prigovore Apelacijsko vijeće je zaključilo da apelant nije naznačio temeljem kojih odredaba ZKPBiH bi se pribavljanje dokaza u ovom predmetu uz učešće navedenog lica takvi dokazi smatrali nezakonitim, odnosno kao dokazi na kojima se nije mogla zasnovati pobijana presuda, a niti je u potpunosti precizirao koji su to dokazi u čijem je pribavljanju imenovani učestvovao, osim što je u žalbi istakao da se to odnosi na prepoznavanje osumnjičenog Senada Hakalovića i lišavanje slobode tada osumnjičenog Zulfikara Ališpage na kojim dokazima pobijana presuda i nije zasnovana. Pored toga, Apelacijsko vijeće je ukazalo da problematiziranje učešća Mate Zeke u istrazi nikako ne može dovoditi u pitanje garanciju neovisnog i nepristranog suđenja, kako to pogrešno zaključuje apelant, kada se ima u vidu zakonska pozicija tužitelja u kaznenom postupku, odnosno da je tužitelj, kao i optuženi stranka u postupku, kako je to izričito određeno u odredbi člana 20. tačka f) ZKPBiH, dok garanciju neovisnosti i nepristranosti suđenja osigurava sud. Isto se odnosi i na ostvarenje načela zakonitosti propisanog u članu 2. ZKPBiH, u skladu sa kojim sud u postupku propisanom zakonom izriče kaznenopravne sankcije za kaznena djela propisana KZBiH i drugim zakonima BiH u kojima su propisana kaznena djela.

13. U vezi sa apelantovim prigovorima da je prvostupanjsko vijeće počinilo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 297. stav 1. tačka j) ZKPBiH time što je prekoračilo optužbu, i to na način što je iz uvodnog dijela izreke osuđujućeg dijela pobijane presude izostavilo odrednicu „civilno“ ispred riječi „stanovništvo sela Trusina", pa je tako stanovništvu sela Trusina dalo drugi karakter u odnosu na onaj koji je određen optužnicom, a posebno zbog toga što je svojstvo oštećenih bitan element kaznenog djela ratni zločin, Apelacijsko vijeće je ukazalo da se u žalbi pravilno insistira na tome da između predmeta optužbe i presude mora postojati identitet, koji se razmatra u odnosu na činjeničnu i pravnu osnovu. Međutim, suprotno apelantovim navodima, apelacijsko vijeće je ustanovilo da prethodno navedenom intervencijom u uvodnom dijelu izreke osuđujućeg dijela pobijane presude ni na koji način nije došlo do narušavanja identiteta između optužbe i presude s obzirom na to da se svojstvo oštećenih lica navodi u činjeničnom opisu pojedinačnih inkriminacija za svakog optuženog, i to identično u optužnici i osporenoj presudi. Imajući u vidu da je prvostupanjsko vijeće postupilo upravo na navedeni način, navodeći svojstvo oštećenog u činjeničnom opisu pojedinačnih inkriminacija, bez potrebe suvišnog opterećivanja uvodnog dijela izreke osuđujućeg dijela pobijane presude, apelacijsko vijeće je ustanovilo da izostavljanjem odrednice ,,civilno“ ispred riječi „stanovništvo sela Trusina“ nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka prekoračenjem optužbe.

14. Dalje, apelant je u žalbi naveo da se bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 297. stav 2. ZKPBiH ogleda u nepravilnoj primjeni načela in dubio pro reo i presumpcije nevinosti, u smislu člana 3. ZKPBiH, načela slobodne ocjene dokaza, u smislu člana 281. ZKPBiH, te zakonitosti postupka, u smislu člana 2. ZKPBiH, što istovremeno predstavlja i povredu prava na obranu, u smislu člana 297. stav 1. tačka d) ZKPBiH, kada je prvostupanjsko vijeće izvelo zaključke ili propustilo da ocijeni dokaze: 1. o bitnoj činjenici tko je unaprijed isplanirao i pripremio napad, te izdao naredbu za napad, a da nisu izvedeni dokazi u tom pravcu, 2. izdavanje naredbe od apelanta, bez preciziranja o kojim podređenim osobama se radi i ocjenjivanje dokaza u pogledu apelantovih nadležnosti i ovlaštenja na 14. april 1993. godine, kao i u pogledu njegova podređenog položaja prema komandantu Zulfikaru Ališpagi, 3. ocjena dokaza koji govore o pretpočinjavanju pripadnika SOPN „Zulfikar" prilikom akcije na selo Trusina, suprotno načelu in dubio pro reo, 4. apelantov alibi, 5. apelantovo prisustvo u Parsovićima, na osnovu proizvoljne ocjene iskaza nekredibilnih svjedoka, 6. apelantovo prisustvo na uzvisini iznad sela Trusina, 7. učešće pripadnika drugih jedinica u napadu na selo Trusina, 8. propust ocjene dokaza koji potvrđuju da apelant nije viđen u Parsovićima, ni u Gostovićima, niti iznad Trusine, odnosno da se njegovo ime uopće ne spominje u vezi sa događajem u Trusini, 9. propust ocjene iskaza svjedoka Atifa Karovića o kontaktiranju apelanta od Nedžada Hodžića, 10. propust ocjene iskaza svjedoka da pripadnicima SOPN-a nije izdata naredba ,,da se pobiju svi u selu“, 11. propust ocjene iskaza svjedoka da je do čina strijeljanja vojnika HVO kritične prilike došlo spontano, 12. propust ocjene dokaza obrane u skladu sa načelima in dubio pro reo i slobodnom ocjenom dokaza u pogledu: a) korištenja motorole tokom akcije na selo Trusina i koji tip motorole je korišten, a koja ključna činjenica uopće nije utvrđena; b) korištenje kodnog naziva „Blek“ od optuženog u akciji, c) zaključka da selo Trusina nije bilo vojni cilj, d) vjerodostojnih isprava izdanih od nadležnih organa koji potvrđuju vojni status osoba na čija ime su izdata.

15. Apelacijsko vijeće je u osporenoj presudi detaljno odgovorilo na svaki od navedenih apelantovih navoda i istaklo da ti prigovori ni na koji način ne dovode u sumnju pravilnost ocjene dokaza od prvostupanjskog vijeća, kao ni utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da nisu dovedeni u sumnju zaključci prvostupanjskog vijeća o odlučnim činjenicama u vezi sa kaznenim djelima za koja je apelant proglašen krivim, pa su takvi prigovori odbijeni kao neosnovani.

16. U vezi sa apelantovim navodima u pogledu nerazumljivosti izreke prvostepene presude, Apelacijsko vijeće je istaklo da je činjenični opis djela u izreci pobijane presude u potpunosti jasan i određen, te da sadrži sve odlučne činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente kaznenih djela za koja je apelant proglašen krivim. Naime, Apelacijsko vijeće je podsjetilo da je apelantu stavljeno na teret i da je proglašen krivim za radnje počinjene po osnovu individualne, a ne komandne odgovornosti. Apelant je optužnicom terećen, te presudom proglašen krivim da je naredio izvršenje zabranjenih radnji, a što je, prema inkriminacijama iz čl. 142. i 144. KZSFRJ, sankcionirano kao i izvršenje tih radnji. Samim tim nije bilo potrebno utvrđivanje okolnosti koje ulaze u domen komandne odgovornosti na čemu apelant insistira u žalbi i u tome nalazi manjkavosti u činjeničnom opisu izreke i razlozima osporene presude.

17. Dalje, istaknuto je da je žalbeni prigovor o povredi pretpostavke nevinosti paušalan, da nije argumentiran niti jednim primjerom kojim bi se ukazalo čime je to u toku glavnog pretresa povrijeđena pretpostavka nevinosti, ili u kojem dijelu pobijana presuda je u suprotnosti sa ovim načelom. Navedeno je da ocjena dokaza sama po sebi ne predstavlja povredu tog načela, te činjenica da pobijanom presudom sud nije prihvatio tezu obrane o postojanju alibija optuženog za dan kada se desio inkriminirani događaj u Trusini ne predstavlja povredu pretpostavke nevinosti. U vezi sa pravilnom primjenom načela in dubio pro reo i zakonitosti postupka, Apelacijsko vijeće je istaklo da smatra da je prvostupanjsko vijeće ocijenilo svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te je na osnovu takve ocjene izvodilo zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica i krivnji optuženih van razumne sumnje. Stoga je, kako formalnopravno, tako i suštinski, prvostupanjsko vijeće u cijelosti postupilo u skladu sa zakonskim obavezama iz člana 15. ZKPBiH, te člana 281. stav (2) ZKPBiH. Povreda načela in dubio pro reo ili zakonitosti postupka bi bila da sud nije uzeo u razmatranje neku od teza apelantove obrane, niti ocijenio dokaze obrane prilikom donošenja odluke, odnosno dao adekvatno obrazloženje za neprihvaćanje teza obrane. Uslijed svega navedenog, apelacijsko vijeće je ustanovilo da tijekom prvostupanjskog postupka nije došlo do povrede prava na obranu optuženog, na način da je došlo do povrede načela legaliteta, pretpostavke nevinosti, slobodne ocjene dokaza, niti načela in dubio pro reo.

18. U vezi sa apelantovim navodima o navodnim nedosljednostima u iskazima svjedoka, Apelacijsko vijeće je navelo da eventualne nedosljednosti u iskazima svjedoka, zapravo, samo potvrđuju da su ti svjedoci svjedočili o događaju na onaj način na koji su ga percipirali i zapamtili, pa da se stoga ne može očekivati da njihovi iskazi u svakom detalju budu identični, ali da postoji suglasnost u iskazima svjedoka u pogledu odlučnih činjenica, jer su svjedoci Handanović, Bećiri, ,,0“, ,,A“, ,,L“, ,,R“, ,,B“ i ,,X“, bez izuzetka, potvrdili i opisali apelantove radnje u akciji na selo Trusina, pa je stoga Apelacijsko vijeće takve iskaze ocijenilo kao pouzdane i iskrene i ustanovilo da im se u potpunosti mogla pokloniti vjera. Apelacijsko vijeće nije ustanovilo da je prihvatljiv apelantov prigovor da svjedoci Handanović, „O", „A“, ,,E“, ,,R" i Ramiz Bećiri imaju motiv da lažno svjedoče protiv apelanta, jer su i sami učinioci inkriminiranih radnji u Trusini ili drugim događajima. Svjedok Handanović, koja je kroz zaključeni sporazum priznala krivnju za navedene radnje, teško da ima motiv da nekoga lažno optužuje, jer je u trenutku svjedočenja na glavnom pretresu već bila svjesna kazne čije joj izdržavanje predstoji. Osim toga, po ocjeni Apelacijskog vijeća, postavlja se pitanje zašto bi svjedoci-sudionici predmetne akcije imali motiv okriviti upravo apelanta za predmetne inkriminacije, a ne neke druge pripadnike bilo njihove jedinice, bilo nekih drugih jedinica koje su, također, sudjelovale u napadu na selo Trusina inkriminiranog dana. Apelacijsko vijeće smatra da apelant žalbom nije ukazao zašto bi bilo tko od saslušanih svjedoka bio motiviran da upravo na apelanta prebaci krivnju za rukovođenje napadom na Trusinu i izdavanje inkriminiranih naredbi ako on to nije počinio i na koji bi način to njih ekskulpiralo za eventualne inkriminirane radnje počinjene kritičnog dana. U vezi sa svim ostalim okolnostima koje je apelant apostrofirao u odnosu na pojedine svjedoke koje se tiču karakteristika njihove osobnosti, sklonosti alkoholu, nediscipliniranom ponašanju unutar jedinice, te činjenici da su i sami vršili kaznena djela, Apelacijsko vijeće je, jednako kao i prvostupanjsko, ustanovilo da te okolnosti koje se tiču karakteristika njihove ličnosti u ovom predmetu, kada postoji više međusobno suglasnih iskaza, ne dovode u sumnju pouzdanost njihovih iskaza u odnosu na odlučne činjenice u vezi sa predmetnom inkriminacijom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

20. U vrlo opširnim apelacionim navodima apelant je istakao kako, u principu, osporava zaključke iz prvostupanjske presude, imajući u vidu da drugostupanjska presuda samo obrazlaže određene navode apelantove obrane i zašto ih smatra neosnovanim. U vezi s tim, apelant smatra da su prvostupanjski, kao i drugostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, čime mu je onemogućeno pravo na „pravičnu“ obranu. Apelant je detaljno interpretirao i analizirao dokaze na kojima su zasnovane osporene presude, a koji su, u suštini, identični navodima iz njegove žalbe na osporenu prvostupanjsku presudu (pravo na suđenje pred nepristranim sudom, pravo na ravnopravan tretman stranaka u postupku, pravo na povjerljivu komunikaciju sa braniocem, propust da se apelant informira o optužbama protiv njega, kršenje prava na vrijeme i uvjete za pripremu obrane, kršenje prava na pretpostavku nevinosti i obrazloženu sudsku odluku, iskaz Raseme Handanović), te iznio vlastitu ocjenu dokaza iz koje, po njegovom mišljenju, proizlazi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što je na koncu dovelo do toga da bude osuđen.

21. Apelant je istakao da je Apelacijsko vijeće koje je odlučivalo o apelantovoj žalbi bilo personalno sastavljeno od sudaca koji su već donijeli negativnu odluku po apelanta u pogledu vjerodostojnosti ključnih dokaza. Naime, Apelacijsko vijeće, sastavljeno od sudaca Redžiba Begića, Tihomira Lukesa i Mirka Božovića, donijelo je odluku o odbijanju žalbe obrane u predmetu Edin Džeko (u dijelu koji se odnosi na vjerodostojnost dokaza-žalba obrane Edina Džeke je prihvaćena u odnosu na kaznu i ona je smanjena za jednu godinu-što je potpuno irelevantno za suštinu ove apelacije), a koji je, kako je već izloženo u ovoj apelaciji, činjenično identičan i u kom su izvedeni identični ključni dokazi.

22. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku zbog toga što je izreka obje osporene presude nerazumljiva u dijelu koji se odnosi na navod Suda da je apelant, u svojstvu zamjenika zapovjednika Specijalnog odreda za posebne namjene Armije RBiH „Zulfikar“, "prilikom unaprijed isplaniranog i pripremljenog napada na stanovništvo sela Trusina hrvatske narodnosti dana 16.04.1993. godine naredio njemu podređenim pripadnicima Specijalnog odreda za posebne namjene 'Zulfikar' Armije RBiH". Ovo zbog toga što iz takvog opisa ne proizlazi na osnovu kojeg je akta, pismenog ili usmenog, apelant navodno dobio ovlaštenje i prijenos komandne uloge, budući da on, kao zamjenik komandanta, nije imao ta komandna ovlaštenja. Dalje, smatra da se iz takvog opisa ne vidi iz čega to proizlazi da se radi o unaprijed isplaniranom i pripremljenom napadu, kao i da nije bliže opisano o kakvoj naredbi se radi, usmenoj li pismenoj i kome je izdana, te na koji način i koji su to dijelovi jedinice njemu bili podređeni, u smislu opisa neophodne efektivne kontrole apelanta. Smatra da je nepojmljivo da Sud BiH smatra da nema potrebe dokazivati ulogu nadređenog prilikom proglašavanja nekog lica krivim za naređivanje kao formu učešća u izvršenju kaznenog djela. Jasno je da je položaj nadređenog, pretpostavljenog, osnovni uvjet za proglašavanje neke osobe krivom za naređivanje neke radnje.

b)Odgovor na apelaciju

23. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na suđenje pred nepristranim sudom, da apelantovi navodi o tome da su oba vijeća bila „personalno sastavljena od sudaca koji su se morali izuzeti“, istakao da se radi o gotovo identičnim navodima koje je apelant iznio tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka i u odnosu na koje je Sud BiH u više navrata davao konkretne odgovore kroz odgovarajuće odluke, i to kako pretresno, odnosno Apelacijsko vijeće, tako i Opća sjednica Suda. Apelacijsko vijeće je u osporenoj presudi detaljno razmatralo sve istaknute žalbene prigovore i u obrazloženju svoje odluke iznijelo razloge kojima se rukovodilo prilikom razmatranja ovog prigovora, a kod kojih razloga Sud BiH ostaje. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na ravnopravan tretman, odnosno da obrani nije dostavljen odgovor Tužiteljstva na žalbe koje je podnijela obrana, Sud je podsjetio da, iako u fazi formiranja spisa za drugostupanjski sud obranama zaista nisu dostavljeni odgovori Tužiteljstva, oni su im, ipak, uručeni na javnoj sjednici drugostupanjskog vijeća, te im je ostavljeno vremena da se upoznaju sa sadržajem i data prilika da se izjasne o njemu, što je apelant i učinio u nastavku javne sjednice. Pri tome Sud BiH je podsjetio da je riječ o vrsti pismena kojim se odgovara na navode obrane, u kojem se ne iznose nove informacije i teze, te je, s obzirom na to, apelant imao dovoljno vremena i mogućnosti da se adekvatno izjasni na navode Tužiteljstva. U vezi sa apelantovim navodima o sudjelovanju Mate Zeke u istrazi Tužiteljstva, Sud BiH je podsjetio da je o tom prigovoru odlučivalo i prvostupanjsko i drugostupanjsko vijeće, pa tako obje osporene presude sadrže razloge kojima se sud pri tome rukovodio, a pri kojim ostaje. Navedeni prigovor ocijenjen je nedovoljno konkretnim, nalazeći da obrana nije precizirala temeljem kojih odredaba ZKPBiH bi pribavljanje dokaza u ovom predmetu, uz učešće navedenog lica, rezultiralo njihovom nezakonitošću, pa da bi se radilo o dokazima na kojima se nije mogla zasnovati presuda, a niti je u potpunosti precizirano koji su to, zapravo, dokazi u čijem je pribavljanju imenovani učestvovao, kao niti da je presuda zaista zasnovana na takvim dokazima. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o nejednakom pristupu dokazima, Sud BiH je istakao da se o ovom prigovoru izjašnjavao u više navrata, pa tako i u drugostupanjskoj presudi, kada je odlučujući po žalbi obrane utvrđeno da je sva dokumentacija obrani i dostavljena. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na povjerljivu komunikaciju sa braniteljem, Sud BiH je istakao da je ovaj navod razmatrao tijekom drugostupanjskog postupka i da ostaje kod svih razloga koje je u tom pogledu dao. U vezi sa apelantovim navodom o propustu da se informira o optužbama protiv njega zbog, kako navodi, činjenice da je prvostupanjski sud prekoračio optužnicu time što je iz činjeničnog opisa izostavljena riječ „civilno" ispred riječi „stanovništvo sela Trusina", pa je tako stanovništvu sela Trusina dalo drugi karakter u odnosu na onaj koji je određen optužnicom, Sud BiH je istakao da se radi o identičnom prigovoru koji je iznošen i u žalbi o čemu se sud izjasnio u drugostupanjskoj presudi u paragrafima 77-79. i kod kojih razloga ostaje u cijelosti. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na vrijeme i uvjete za pripremu obrane, kršenje prava na pretpostavku nevinosti i obrazloženu sudsku odluku, Sud BiH je istakao da je Apelacijsko vijeće razmatralo ove navode i dalo razloge u paragrafima 53-55. drugostupanjske presude kod kojih ostaje. U vezi sa apelantovim navodima o kredibilnosti iskaza Raseme Handanović, Sud BiH je istakao da su ovi navodi isticani tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka. Navedeno je da je Sud ocijenio kredibilitet ovog svjedoka i njenog iskaza i o njemu se detaljno izjasnio. Budući da u apelaciji nije navedeno ništa drugačije u odnosu na ranije iznesene prigovore i žalbene navode, Sud BiH je ostao pri svojoj ranijoj ocjeni i zauzetom stavu u pogledu prihvatljivosti i sadržaja iskaza ovog svjedoka.

24. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je ovaj sudski postupak proveden pravilno i zakonito (možda ne u potpunosti u skladu sa načelom efikasnosti), a presuda u odnosu na sve optužene je pravilna, obrazložena i na zakonu zasnovana zbog čega je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na suđenje pred nepristranim sudom, Tužiteljstvo je navelo da smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje zbog toga što su poštivane odredbe ZKPBiH o izuzeću sudaca i da je pravilno utvrđeno da nije bilo uvjeta, niti razloga za izuzeće sudaca prvostupanjskog, tako i drugostupanjskog vijeća. Tužiteljstvo smatra da ne stoje apelantovi prigovori da su suci bili „kontaminirani“ ranije zauzetim stavovima u predmetu Džeko, jer se radi o potpuno drugim osobama kojima se sudi i različitim radnjama (kaznenim djelima) koje su im stavljene na teret. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na ravnopravan tretman stranaka zbog nedostavljanja odgovora na žalbu Tužiteljstva u apelacionom postupku, Tužiteljstvo smatra da ovakve tvrdnje u apelaciji nisu razumljive, niti osnovane, jer je obrani na ročištu dostavljen primjerak odgovora, napravljena pauza i nakon toga obrana nije tražila odlaganje, koje nije ni bilo potrebno, jer je odgovor Tužiteljstva imao 10 stranica teksta i mogao se pročitati za otprilike 10 minuta. Isto tako je tužitelj ukratko iznio odgovor na žalbu na ročištu, pa je nejasno zašto sada obrana to potencira kao neravnopravan tretman, a tada je šutjela i pristala dati svoje izjašnjenje odmah na ročištu. U vezi sa apelantovim navodima da je u istrazi protiv njega sudjelovao Mato Zeko, predstavnik izvršne vlasti i uposlenik Predsjedništva, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Tužiteljstvo je navelo da u prikupljanju dokaza koji su izvedeni pred Sudom Mato Zeko nije sudjelovao ni na koji način, pa niti jedan dokaz nije mogao biti zahvaćen eventualnom nezakonitošću. U vezi sa apelantovim navodima o nejednakom pristupu dokazima, Tužiteljstvo smatra da se radi o taktici obrane gdje obrana uvijek traži da se „objelodane“ neki dokazi koji bi trebali biti „tajni, skriveni i oslobađajući za optuženog“, a nikada ne kaže koji su to konkretno dokazi, nego koristi paušalne formulacije u svojim zahtjevima. Istaknuto je da je apelantovoj obrani tijekom postupka bio omogućen uvid u kompletan tužiteljski spis i da su ga suradnice advokata pregledale i izdvojile dokumente koje su htjele kopirati, što im je i dozvoljeno. Obrani je stavljeno sve na raspolaganje, ali obrana uvijek traži one „tajne i skrivene“ dokaze koje Tužiteljstvo ne posjeduje i koji ne postoje. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na povjerljivu komunikaciju sa braniteljem, Tužiteljstvo je ukazalo da je pretres zakonit, kao i da tijekom pretresa nisu pronađeni nikakvi relevantni dokazi, pa nisu ni mogli utjecati na osporene presude. U vezi sa apelantovim navodima o propustu da se informira o optužbama protiv njega, Tužiteljstvo je istaklo da činjenica da je sudsko vijeće u prvostupanjskoj presudi u izreci izostavilo odrednicu ,,civilno“ ispred riječi „stanovništvo sela Trusina“, na koju se poziva apelant, nema značaj koji mu daje apelant. Ta riječ ne određuje kvalifikaciju optužbe, ne odnosi se na obilježje konkretnog kaznenog djela i nema nikakav značaj za opstanak predmetnog kaznenog djela, nego je samo imala karakter objašnjenja. Kada je Sud ocijenio da nije dokazana, izostavio ju je kao irelevantnu i to nema nikakvog utjecaja na pravo optuženog. U vezi sa apelantovim navodima da presude Suda BiH nisu obrazložene, Tužiteljstvo smatra da to nije točno, budući da su obje presude jasne, razumljive, dobro obrazložene i da odvajaju bitno od nebitnog. Štaviše, ocjenjujući da je prvostupanjska presuda potpuno i kvalitetno obrazložena, Tužiteljstvo je zaključilo da nema uvjeta za uspjeh žalbe, pa se nije ni žalilo na oslobađajući dio presude. Konačno, u vezi sa apelantovim osporavanjem iskaza svjedoka Raseme Handanović, pokušavajući mu obimnim obrazloženjima urušiti kredibilitet, Tužiteljstvo je posebno istaklo činjenicu da je to samo jedan u nizu dokaza koje je Sud BiH pažljivo ocijenio, uzeo u obzir činjenicu da je svjedok sklopila sporazum sa Tužiteljstvom o priznanju krivnje, te na kraju prihvatio zbog usuglašenosti i podudarnosti sa drugim dokazima. Dakle, to nije ključni dokaz, nego samo jedan od mnogobrojnih prihvaćenih dokaza. Osim toga, pri ocjeni Sud je taj iskaz višestruko provjerio.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizovane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela.

(3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Član 144.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksprerimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe oružanim snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

26. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka USBiH i 42/18-Rješenje USBiH, 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17, 42/18 i 65/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 29.

Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom,

b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, Tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,

c) ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, Tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika,

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom,

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 32.

Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće (1) O zahtjevu za izuzeće iz člana 30. ovog zakona odlučuje opća sjednica Suda. (2) Prije donošenja rješenja o izuzeću pribavit će se izjava sudije, odnosno predsjednika Suda, a po potrebi provest će se i drugi izviđaji.

(3) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće žalba nije dopuštena.

(4) Ako je zahtjev za izuzeće iz člana 29. tačka f. ovog zakona podnesen poslije početka glavnog pretresa ili ako je postupljeno protivno odredbama člana 30. st. 4. i 5. ovog zakona, zahtjev će se odbaciti u cjelini, odnosno djelimično. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi vijeće. U donošenju tog rješenja ne može učestvovati sudija čije se izuzeće traži. Protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje nije dopuštena žalba.

Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 296.

Žalbeni osnovi Presuda se može pobijati:

a) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,

b) zbog povrede Krivičnog zakona,

c) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

d) zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja.

Član 297.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a) ako je Sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja,

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti,

c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, branitelju, ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa,

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu,

e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu,

f) ako je Sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa,

g) ako je Sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti,

h) ako Sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

j) ako je optužba prekoračena,

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 299.

Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je Sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.

(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 003369 16 Krž 36 od 29. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glas

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

34. U odnosu na primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom postupku u kojemu je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost kaznene optužbe, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Europske konvencije primjenjivi. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da je sud bio pristran, da je sud proizvoljno ocijenio dokaze i pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je apelantu povrijeđeno pravo na ravnopravnost, a time i pravo na obranu.

35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Europski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Dalje, Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju kazneni postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Europske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Europski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6., on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Europski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Europski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Europski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštivanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Europske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije.

36. U konkretnom predmetu apelant je osporio nepristranost suda, odnosno nepristranost oba sudeća vijeća zbog toga što su suci, članovi navedenih vijeća, sudjelovali u suđenju u predmetu Edin Džeko u kojemu su, pored ostalih, izvedeni isti dokazi i saslušani isti svjedoci koji su saslušavani i u ovom predmetu. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud, Ustavni sud naglašava da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na osobnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Europski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja suca, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju kazneni postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi, Europski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).

37. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristranost sudećih vijeća zbog činjenice da su određeni suci sudjelovali u predmetu Edin Džeko, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe člana 29. ZKP kojim su propisani uvjeti za izuzeće sudaca u kaznenom postupku, na koje se pozvao i apelant, te da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da su suci koji su sudjelovali u predmetu Edin Džeko trebali biti izuzeti iz postupka prema apelantu. Osim toga, Ustavni sud upućuje na svoju dosadašnju praksu u kojoj je zauzet jasan stav: „Ustavni sud naglašava da sama činjenica da su određeni suci bili članovi vijeća koje je odlučivalo o prihvaćanju sporazuma o priznanju krivnje u drugim postupcima u kojim su optuženi bili lica koja su u konkretnom postupku bila i svjedoci ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje član 6. stav 1. Europske konvencije. Također, ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su ti suci bili pristrani pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.“ Isti stav Ustavni sud je iznio u brojnim kasnijim odlukama (vidi, inter alia, AP 900/08, AP 5626/14) u kojima je (na šta je apelant ukazao u apelaciji navodeći da se ne radi o istoj situaciji kao u predmetu broj AP 1394/07) odluku donijelo cijelo vijeće. Naime, Ustavni sud je već upućujući na praksu Europskog suda, koju slijedi, naveo da ovo pitanje treba razmatrati u okolnostima u kojima je donesena odluka za drugu osobu, odnosno da li postoje naznake prejudiciranja apelantove krivnje u tom drugom predmetu na koji ukazuje apelant. Pošto apelant ničim u apelaciji ne ukazuje na navedeno, već nepristranost vijeća problematizira samo zbog činjenice da je isto vijeće koje je donijelo presudu u postupku protiv apelanta sudilo i u predmetu protiv Edina Džeke, radi se o situaciji koja ne ukazuje da su apelantovi navodi o pristranosti suda utemeljeni, niti tako proizlazi iz osporenih presuda, pogotovo kada se ima u vidu cjelokupni postupak, te svi dokazi koji su ocijenjeni i na kojima se presuda temelji.

38. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, apelant posebno ističe iskaze svjedoka Raseme Handanović, čiji kredibilitet apelant osporava zbog činjenice da je navedeni svjedok zaključio sporazum o priznanju krivnje s Tužiteljstvom. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Europskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje je regulirano domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije priroda utvrđene povrede (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

39. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Europski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donesena osuđujuća presuda koja je utemeljena, između ostalih dokaza, i na iskazima svjedoka čiju zakonitost apelant dovodi u pitanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno naveo da je svjedok Rasema Handanović sudjelovala u događajima iz 1993. godine u selu Trusina, ali da je zaključila sporazum o priznanju krivnje, koji je sud prihvatio, i osuđena je na kaznu zatvora, kao i da je teško vjerojatno da ima motiv da nekoga lažno optužuje, jer je u trenutku svjedočenja na glavnom pretresu već bila svjesna kazne čije joj izdržavanje predstoji. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iskaz navedenog svjedoka nije jedini dokaz na kojem se osuđujuća presuda temelji, kao i da apelant nije dokazao zašto bi bilo tko od saslušanih svjedoka bio motiviran da upravo na apelanta prebaci krivnju za rukovođenje napadom na Trusinu i izdavanje inkriminiranih naredbi. Dakle, s obzirom na to da apelantovi navodi u svojoj ukupnosti ne otvaraju pitanje „zakonitosti“, već eventualno samo „vjerodostojnosti“, i to sa apelantove tačke gledišta i načina na koji on pokušava da prikaže stvari, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH kao redovan sud ispitao i ovaj navod, odnosno prigovor obrane, i da smatra da ovakvim postupanjem redovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravičan postupak.

41. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer smatra da je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Također, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Europskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada ih je donio nepristran sud, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada su donesene uz pravilnu primjenu procesnih normi, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je apelantu uskraćeno pravo na obranu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-608/17 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio