Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1215/19 (T. V.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1215/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1215/19, rješavajući apelaciju Tomislava Vidačaka, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Vidačak protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 049655 18 Gž od 25. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 049655 17 Kom od 21.
septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Vidačak (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 13. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Mal 049655 18 Gž od 25. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 049655 17 Kom od 21. septembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je obavezan platiti tužiocu (Javno preduzeće za komunalnu hidrotehniku "Vodovod" a.d. Trebinje) na ime duga za izvršenu isporuku vode za određeni period određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant koristio usluge tužioca koji mu je isporučivao vodu, te da je tužilac ispostavljao zajedničke račune za vodu za sve stanare u apelantovoj zgradi koja je priključena na gradski vodovod preko jednog zajedničkog vodomjera. Takođe je utvrđeno da tužilac i apelant nisu zaključili pojedinačni ugovor o isporuci vode, već su stanari plaćali tužiocu račune za potrošenu vodu koja je mjerena preko zajedničkog vodomjera za cijelu zgradu, u skladu sa odredbom člana
19. Odluke o korišćenju vode iz gradskog vodovoda (u daljnjem tekstu: Odluka) kojom je propisano da više potrošača jednog objekta koji je jednim priključkom spojen sa vodovodnom mrežom određuju između sebe jedno lice koje naknadu za vodu ubire od sukorisnika, proporcionalno prema broju članova svakog domaćinstva, odnosno prema procjeni za organizaciju udruženog rada i vrši uplatu ovlašćenom radniku radne organizacije. Okružni sud je nadalje naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da tužilac nije dokazao tačnu visina iznosa koji mu apelant duguje, te s tim u vezi istakao da je u toku postupka proveden dokaz vještačenjem po vještaku finansijske struke koji je izračunao iznos apelantovog dugovanja po osnovu neplaćene naknade za utrošenu vodu na način propisan odredbom člana 19. Odluke. U vezi apelantovih navoda da Odluka nije usklađena sa odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima, pa je pravni osnov tužbenog zahtjeva neustavan, Okružni sud je ukazao da u žalbenom postupku nije moguće vršiti takvo ocjenjivanje, te da ocjenjivanje ustavnosti potpada pod isključivu ingerenciju Ustavnog suda Republike Srpske, shodno odredbi člana 115. Ustava Republike Srpske. Takođe je ukazao na neosnovanost apelantovih navoda da je tužilac bio u obavezi da obezbijedi mjerni uređaj i pojedinačan račun za svako domaćinstvo, s obzirom da takva obaveza nije propisana Odlukom, niti Zakonom o komunalnim djelatnostima. U vezi apelantovog pozivanja na odredbe člana 33, člana 34. i člana 35. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, Okružni sud je istakao da je tačno da je odredbom člana 35. stav 1. navedenog zakona propisano da prodaja vode potrošačima treba biti obračunata na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu potrošača, međutim, zaključio je da je u konkretnom slučaju potrošač cijela zgrada, odnosno njeni stanari, s obzirom da je zgrada priključena na vodovodnu mrežu preko jednog zajedničkog vodomjera, te da je tužilac, u skladu sa odredbom člana 19. Odluke, redovno isporučivao račune kućnom savjetu zgrade za potrošenu vodu. Činjenica da se apelant obraćao tužiocu za ugradnju posebnog vodomjera za njegov stan, naveo je Okružni sud, nije od uticaja na pravilnost odluke prvostepenog suda kojom je tuženi obavezan da plati tužiocu naknadu za isporučenu vodu, niti je predmetom tog postupka. U konačnici Okružni sud je istakao da je odredbom člana 17. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, te da konkretizaciju te odredbe predstavlja odredba člana 262. st. 1. ZOO kojom je propisano da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima i Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, te da su osporene odluke zasnovane na odredbi člana 19. Odluke koja nije usklađena sa Zakonom o komunalnim djelatnostima i stoga nezakonita. Takođe smatra da je osporenim odlukama povrijeđena odredba člana 7. ZPP, jer tužilac dokazao visinu apelantovog navodnog dugovanja, te da nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke nije valjan iz razloga što u njemu nije naveden podatak o tačnoj količini vode koju je apelantovo domaćinstvo potrošilo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević