Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3559/17 (B.M.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3559/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3559/17, rješavajući apelaciju B.M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija B.M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj od 71 OP 173104 17 Gž od 14. juna 2017. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu B.M. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 825,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, imenovanom isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija B.M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj od 71 OP 173104 17 Gž od 14. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 173104 13 P od 31. oktobra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. B.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Mila Baltić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. avgusta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj od 71 OP 173104 17 Gž od 14. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 173104 13 P od 31. oktobra 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i „VST Trend“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 11. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. februara 2019. godine, a Osnovni sud 29. januara 2019. godine.

4. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tužilac je Osnovnom sudu u Prijedoru 12. januara 2006. godine podnio tužbu protiv apelanta i Udruženja farmera Republike Srpske radi ispunjenja ugovorne obaveze (tužilac je tokom postupka povukao tužbu u odnosu na Udruženje farmera Republike Srpske).

7. Rješenjem od 8. avgusta 2007. godine Osnovni sud u Prijedoru se proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je predmet ustupio na rješavanje Osnovnom sudu (Privredno odjeljenje). Rješenjem od 25. aprila 2013. godine Okružni privredni sud u Banjoj Luci (koji je osnovan u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 119/08, a koji se primjenjuje od 1. jula 2009. godine) proglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i predmet dostavio na rješavanje Osnovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

8. Apelant je 22. juna 2012. godine protiv tužioca podnio protivtužbu kojom je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o lizingu zaključen 2003. godine, što je tužilac dužan priznati i trpjeti, te da apelantu isplati određeni novčani iznos.

9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 173104 13 P od 31. oktobra 2016. godine usvojen je tužbeni zahtjev i obavezan apelant da tužiocu isplati određeni novčani iznos. Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev.

10. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka, nakon što je sproveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije i saslušanjem dvojice svjedoka i parničnih stranaka, utvrdio da su tužilac i apelant zaključili ugovor o lizingu 1. aprila 2003. godine kojim se tužilac, između ostalog, obavezao da apelantu preda na korišćenje šest junica, a apelant se obavezao da će izvršiti upis hipoteke u korist tužioca, da će u svrhu obezbjeđenja plaćanja uplatiti na žiro-račun tužiocu određeni novčani iznos u 36 jednakih mjesečnih rata. Osnovni sud je, takođe, naveo da je tužilac isporučio apelantu junice, a da je apelant po predmetnom ugovoru o lizingu bio obavezan isplatiti tužiocu iznos od 17.232,00 KM, od čega je apelant platio ukupno 6.440,00 KM, te je ostao dužan ukupno 8.752,00 KM. Nadalje, Osnovni sud je istakao da, s obzirom na to da od odluke o protivtužbenom zahtjevu zavisi odluka o tužbenom zahtjevu, sud je prvo odlučivao o ništavosti predmetnog ugovora o lizingu. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da se apelantov protivtužbeni zahtjev zasniva na tvrdnji da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe ugovora o kupoprodaji sa obročnim otplatama cijene, te da je predmetni ugovor ništav, jer ne sadrži odredbu po kojoj kupac može odustati od ugovora ako to pismeno saopšti prodavcu u roku od tri dana od dana potpisivanja isprave, kojeg prava se ne može odreći unaprijed. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, ugovor o lizingu, kao vrsta pravnog posla, nije bio regulisan Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ni drugim zakonom, pa se na njega primjenjuju opšte odredbe ZOO. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 10 i 103, te je zaključio da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, u konkretnom slučaju ne radi o kupoprodajnom ugovoru sa obročnim otplatama cijene, već se radi o neimenovanom ugovoru koji su parnične stranke zaključile u skladu sa važećim pravnim propisima (ZOO), pri čemu su ispunjeni svi uslovi koji se zakonom zahtijevaju za njegov nastanak i punovažnost, zbog čega je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan. Nadalje, u vezi sa tužbenim zahtjevom, Osnovni sud je, između ostalog, ukazao na odredbe čl. 17 i 262 stav 1 ZOO, te je zaključio da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je tužilac, kao davalac lizinga na osnovu zaključenog ugovora, apelantu isporučio šest junica, koje je apelant preuzeo i obavezao se da će tužiocu isplatiti ukupan iznos od 17.232,00 KM, a da iz priloženih uplatnica proizilazi da je apelant ostao dužan tužiocu određeni novčani iznos, zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev tužioca.

11. Presudom Okružnog suda broj od 71 OP 173104 17 Gž od 14. juna 2017. godine odbijena je apelantova žalba koju je izjavio protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je potvrđena.

12. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da se, s obzirom na predmetne ugovorne odredbe, može zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o dvostrano obavezujućem - teretnom ugovoru o prodaji junica koji u sebi sadrži elemente ugovora o prodaji sa zadržavanjem prava raspolaganja, odnosno prava svojine iz člana 540 stav 1 ZOO i prodaje sa obročnim otplatama cijene iz člana 542 ZOO. Osim toga, Okružni sud je istakao da, s obzirom na pravnu prirodu ugovora i ugovorne odredbe, zaključeni ugovor sadrži sve bitne sastojke ugovora u smislu člana 26 ZOO i da ga je tužilac u cijelosti realizovao, dok je apelant svoju ugovornu obavezu djelimično izvršio tako da je tužiocu na ime kupoprodajne cijene isplatio iznos od 6.440,00 KM. U vezi sa navedenim, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 262 stav 1 ZOO, te zaključio da, s obzirom na to da apelant ne spori iznos duga iz ugovornog odnosa sa tužiocem, to je pravilno prvostepeni sud obavezao apelanta da isplati razliku kupoprodajne cijene. Nadalje, u vezi sa protivtužbenim zahtjevom, Okružni sud je ukazao na odredbe čl. 103 i 104 ZOO, te je zaključio da je pravilna i odluka prvostepenog suda kojom je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev. Naime, Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelant u pogledu ništavosti ugovora ističe da je zaključeni ugovor između parničnih stranaka ugovor o prodaji sa obročnim otplatama cijene i da ne sadrži bitne sastojke ugovora koji su propisani odredbom člana 544 stav 2 ZOO. Međutim, prema stavu Okružnog suda, kada se ima u vidu utvrđenje prvostepenog suda, proizilazi da je tužilac u cijelosti izvršio svoju ugovornu obavezu, a da apelant nije postupao savjesno, odnosno da to nije učinio, te i kad se prihvate apelantove tvrdnje da se radi o prodaji sa obročnim otplatama cijene i da ugovor ne sadrži odredbu iz člana 544 ZOO, sama ta činjenica i nedostatak takve formalne odredbe u ugovoru (kod činjenice da postoji saglasnost o svim bitnim sastojcima zaključenog ugovora) ne može dovesti do ništavosti. Okružni sud je istakao da je apelant potpuno zanemario odredbu člana 104 ZOO koja propisuje posljedice ništavosti, te da kod činjenice da apelant, s obzirom na predmet ugovora (junice), ne bi bio u mogućnosti vratiti ono što je po osnovu zaključenog ugovora primio, proizilazi da bi bio obavezan isplatiti vrijednost junica koje mu je po zaključenom ugovoru isporučio tužilac. Shodno tome, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je protivtužbeni zahtjev neosnovan i da apelant nema pravo na isplatu traženog iznosa. Osim toga, Okružni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je predmetni ugovor ništav i zbog činjenice da apelant, u smislu odredaba čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku, u postupku nije tvrdio, niti je dokazivao da je nakon tri dana od zaključenja ugovora ugovor htio raskinuti, a da je u tome, zbog nepostojanja takve ugovorne odredbe, bio onemogućen.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Apelant smatra da su redovni sudovi odbili da utvrde ništavost ugovora o lizingu iako je navedeni ugovor ništav po izričitoj zakonskoj odredbi zbog nedostatka bitnog sastojka, odnosno ugovor ne sadrži odredbu u smislu člana 544 stav 2 ZOO, tj. da stranka može odustati od ugovora ako to pismeno saopšti prodavcu u roku od tri dana od potpisivanja isprave i da se tog prava kupac ne može odreći. Apelant je istakao da je tužilac pokrenuo tužbom predmetni postupak 12. januara 2006. godine, te da je postupak trajao više od 10 godina zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku, te je, s tim u vezi, tražio naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je naveo da ostaje kod obrazloženja datog u osporenoj presudi, te je predložio da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana, jer njome nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje na koje apelant ukazuje. Okružni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni prava s obzirom na to da je ovaj sud dao jasne razloge za svoju odluku. Pored toga, Okružni sud je naveo da je tužilac u cijelosti ispunio svoju ugovornu obavezu, a apelant je, tek nakon što je protiv njega pokrenut postupak radi ispunjenja ugovorne obaveze, istakao nedostatke u zaključenom ugovoru, koje je ovaj sud ocijenio formalnim nedostacima koji nisu doveli do ništavosti predmetnog ugovora o lizingu, zbog čega su apelantovi apelacioni navodi neosnovani.

15. Osnovni sud je istakao da je osporenu prvostepenu odluku donio na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene prava, zbog čega nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:

Član 10.

Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.

Član 17.

(1) “Strane” u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan «prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima» ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.

Član 104. stav 1.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Član 262.

(1)Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Član 540. stav 1.

(1)Prodavac određene pokretne stvari može posebnom odredbom ugovora zadržati pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine i poslije predaje stvari kupcu, sve dok kupac ne isplati cijenu u potpunosti.

Član 544. stav 2.

2) Isprava o ugovoru mora pod prijetnjom ništavosti sadržati odredbu da kupac može odustati od ugovora, ako to pismeno saopšti prodavcu u roku od tri dana od potpisivanja isprave i da se ovog prava kupac ne može odreći unaprijed.

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj od 71 OP 173104 17 Gž od 14. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u „razumnom roku“.

a)Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

25. U konkretnom slučaju predmetni postupak je pokrenut po tužbi tužioca protiv apelanta radi isplate duga, dakle, radi se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporene presude

26. U pogledu apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, u prvom redu, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, detaljno i opširno obrazložili razloge zbog kojih su usvojili tužbeni zahtjev tužioca i obavezali apelanta da tužiocu isplati razliku kupoprodajne cijene u skladu sa predmetnim ugovorom, budući da su utvrdili da je apelant samo djelimično ispunio svoju ugovornu obavezu prema tužiocu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora, zaključujući da nedostatak formalne odredbe u ugovoru koja se odnosi na mogućnost stranke da odustane od ugovora kod činjenice da postoji saglasnost o svim bitnim sastojcima ugovora, te da apelant nije dokazao da je nakon tri dana od zaključenja ugovora htio raskinuti predmetni ugovor, a da je u tome, zbog nepostojanja takve ugovorne odredbe, bio onemogućen, ne može dovesti do ništavosti predmetnog ugovora u konkretnom slučaju. Navedena obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u vezi sa navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

30. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud zapaža da je tužilac predmetni postupak pokrenuo tužbom Osnovnom sudu u Prijedoru 12. januara 2006. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Okružnog suda od 14. juna 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste oko 11 godina i pet mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

32. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je tužilac tražio isplatu duga po osnovu zaključenog ugovora, te u kojem je apelant protivtužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku, u toku kojeg su sprovedeni dokazi čitanjem materijalne dokumentacije, saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se, prema stanju spisa, ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način uticao na dužinu predmetnog postupka.

33. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je sudovima trebalo gotovo sedam godina i tri mjeseca da utvrde mjesnu, odnosno stvarnu nadležnost suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na ranije izraženi stav da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku. Nadalje, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud, nakon što je u aprilu 2013. godine predmet dostavljen tom sudu na postupanje, donio prvostepenu presudu nakon tri godine i šest mjeseci. Takođe, Ustavni sud zapaža da je, nakon donošenja prvostepene presude, Okružni sud svoju odluku donio u relativno kratkom roku, tj. za osam mjeseci.

34. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kada je predmetni postupak trajao 11 godina i pet mjeseci, od čega je redovnim sudovima trebalo više od sedam godina da utvrde nadležnost za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterijum prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za šta odgovornost snose redovni sudovi.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

36. Apelant je tražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

37. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 825,00 KM.

38. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao 11 godina i pet mjeseci, od čega je redovnim sudovima trebalo više od sedam godina da utvrde nadležnost za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

40. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada su redovni sudovi u osporenim odlukama, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dali dovoljno detaljno i jasno obrazloženje kada su utvrdili da je apelant samo djelimično ispunio svoju ugovornu obavezu prema tužiocu, odnosno kada su, u pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, zaključili da nedostatak određene formalne odredbe u ugovoru, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može dovesti do ništavosti predmetnog ugovora.

41. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3559/17 (B.M.) | Sudska praksa | Aktio