Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4203/17 (A. V.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Invalid
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4203/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4203/17, rješavajući apelaciju Ante Vidačaka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. travnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ante Vidačaka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007469 13 Uvp od 18. kolovoza 2017. godine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantu Anti Vidačaku u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 375,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Anti Vidačaku zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ante Vidačaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007469 13 Uvp od 18. kolovoza 2017.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007469 13 U od 28. ožujka 2013. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II- 03-41-1638/11 od 11. srpnja 2012. godine i Rješenja Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara broj UP-I 06/4-43- 11362/11 od 24. listopada 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ante Vidačak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 7. listopada 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 007469 13 Uvp od 18. kolovoza 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 007469 13 U od 28. ožujka 2013. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-1638/11 od 11. srpnja 2012. godine i Rješenja Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I 06/4-43-11362/11 od 24. listopada 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je u razdoblju od 10. do 14. siječnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Ministarstvo i Služba su u razdoblju od 11. do 24. siječnja 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Kantonalni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Službe broj UP-I-06/4-43-4508/07 od 14. studenog 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi ozljede i oboljenja, počevši od 1. lipnja 2007. godine.

6. Rješavajući po službenoj dužnosti radi obnove postupka u predmetu priznavanja prava na osobnu invalidninu apelantu, Služba je donijela Rješenje broj UP-I 06/4-43-11362/11 od 24. listopada 2011. godine kojim je poništila rješenje od 14. studenog 2007. godine i apelantu je odbijen zahtjev za priznavanje ratnog vojnog invalida.

7. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je u postupku zakonske revizije pribavljen nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva za revizijski postupak medicinskog vještačenja u Mostaru (u daljnjem tekstu: revizijsko povjerenstvo) i da je utvrđeno da apelantov ukupni vojni invaliditet iznosi ispod 20%. Na temelju izvedenih dokaza, Služba je utvrdila da apelant ne ispunjava uvjete za utvrđivanje svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanje prava na osobnu invalidninu, a koji su propisani člankom 3. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o braniteljima), u kojem stoji da se ratnim vojnim invalidom smatra osoba kod koje je nastupilo oštećenje organizma najmanje za 20%.

8. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja Službe, te je Ministarstvo Rješenjem broj UP-II-03-41-1638/11 od 11. srpnja 2012. godine odbilo žalbu.

9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je postupajući po žalbi upotpunio ispitni postupak i pribavio nalaz i mišljenje drugostupanjskog liječničkog povjerenstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko povjerenstvo) o apelantovom procentu vojnog invaliditeta (u kojem nalazu je, između ostalog, navedeno da se apelant nije odazvao pozivu, te je ocjena donesena na temelju analize svih spisa predmeta i nalaza pri pregledu od 16. rujna 2011. godine). S obzirom na to da je drugostupanjsko povjerenstvo dalo ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, te utvrdila da je invaliditet kod apelanta ispod 20%, Ministarstvo je zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida propisani člankom 3. stavak 1. Zakona o braniteljima.

10. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, te je Kantonalni sud Presudom broj 07 0 U 007469 13 U od 28. ožujka 2013. godine odbio tužbu.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski organ na temelju nalaza revizijskog povjerenstva, u skladu sa člankom 255. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), poništio ranije rješenje od 14. studenog 2007. godine i sam riješio upravnu stvar na način što je odbio apelantov zahtjev, te je stoga neutemeljen apelantov navod da je prvostupanjski organ donio „retroaktivnu odluku“ i da je to što se ukida pravo s danom podnošenja zahtjeva pravno nedopustivo. Dalje je naveo da su nalazi i mišljenja kako revizijskog tako i drugostupanjskog povjerenstva sasvim jasni i dovoljno obrazloženi, da je iz njih sasvim jasno zašto i kako kod apelanta nije utvrđen invaliditet od barem 20%. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim apelantove navode da nalaz i mišljenje drugostupanjskog povjerenstva nema obrazloženje, da je protivan Pravilniku, te da drugostupanjsko povjerenstvo nije nimalo stručnije od onog koje je ranije donijelo nalaz i mišljenje. U svezi s tim, istaknuo je da su kako revizijsko tako i drugostupanjsko povjerenstvo na znatno većoj ekspertnoj razini u odnosu na prvostupanjsko liječničko povjerenstvo kako po sastavu (prvostupanjsko ima samo dva člana) tako i po zadatku koji im je zakon dodijelio da obavljaju. Naime, obrazloženo je da samim tim u kojoj fazi postupka ova dva povjerenstva daju svoje nalaze i mišljenja (revizija prvostupanjskog rješenja, odnosno rješavanje po žalbi na prvostupanjsko rješenje), ona su postavljena na višu razinu u odnosu na prvostupanjsko liječničko povjerenstvo. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je našao da su u potpunosti neutemeljeni apelantovi navodi iz tužbe jer je utvrđeno da su nalazi i mišljenja revizijskog i drugostupanjskog povjerenstva doneseni u skladu sa Pravilnikom o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o braniteljima, te da su na temelju tih nalaza i mišljenja upravni organi donijeli pravilna i na zakonu utemeljena rješenja.

12. Postupajući po apelantovom zahtjevu, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 007469 13 Uvp od 18. kolovoza 2017. godine odbio apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 52. stavak 1. Zakona o braniocima propisano da nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva iz članka 47. stavak 3. tog zakona (koje daje nalaz i mišljenje u postupku revizije prvostupanjskih rješenja) može poslužiti kao razlog za obnovu postupka ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dan po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članku 41. tog zakona. Dalje je naveo da je točkama 4. i 5. Upute o primjeni članka 52. Zakona o braniteljima regulirano da ako je, u smislu citiranog članka 52. stavak 1. navedenog zakona, revizijsko povjerenstvo dalo drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostupanjskog liječničkog povjerenstava, prvostupanjski organ će u obnovi postupka (ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova dopušta) donijeti novo rješenje kojim će prvostupanjsko rješenje, koje je predmet obnove, biti poništeno i o pravu odlučiti isključivo na temelju nalaza i mišljenja revizijskog povjerenstva. Stoga, kako je prema nalazu i mišljenju revizijskog povjerenstva utvrđen drugačiji invaliditet kod apelanta u odnosu na nalaz i mišljenje prvostupanjskog liječničkog povjerenstva, Vrhovni sud je zaključio da prvostupanjski organ nije povrijedio zakon na apelantovu štetu kada je shodno citiranim propisima u obnovljenom postupku odbio apelantov zahtjev, a na temelju liječničkog nalaza revizijskog povjerenstva. Također, zaključeno je da to nije učinio ni drugostupanjski organ kada je odlučio po apelantovoj žalbi, a na temelju nalaza i mišljenja drugostupanjskog povjerenstva.

14. Vrhovni sud je istaknuo da je pri navedenom zaključku imao u vidu da su oba nalaza jasna i obrazložena, te donesena na temelju neposrednog pregleda (pregled je obavilo prvostupanjsko povjerenstvo, dok prema članku 12. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o braniteljima drugostupanjsko povjerenstvo može nalaz i mišljenje dati i bez neposrednog pregleda osobe, ako nađe da takav pregled nije potreban) i postojeće medicinske dokumentacije. U pogledu apelantovog prigovora da mu nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva nije bio dostupan nego da je slučajno došao do njega, Vrhovni sud je zaključio da on nema utjecaj na drugačije rješavanje ovog upravnog spora jer se radi o nedostatku koji nije mogao utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari (članak 237. stavak 2. ZUP-a), s obzirom na to da je apelant imao mogućnost da tijekom upravnog postupka, kao i naknadno zahtijeva da izvrši uvid u njega, a apelant i ne pobija da je uspio pribaviti nalaz. Također, Vrhovni sud nije usvojio apelantov navod da sud nije cijenio tužbene navode jer nisu prihvatljivi, s obzirom na to da je prvostupanjski sud iznio i ocijenio sve tužbene navode. Ostale navode iz zahtjeva Vrhovni sud nije usvojio zbog navedenih razloga, dok navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Vrhovni sud shodno odredbi članka 41. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) nije ni mogao cijeniti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U svezi s tim, apelant iznosi niz primjedbi na nalaze liječničkih povjerenstava i njihovu ocjenu tijekom postupka, okolnost da mu nalaz drugostupanjskog povjerenstva nije dostavljen kako bi se mogao očitovati na njega, kao i da ga povjerenstva nisu pregledala, te niz povreda odredaba ZUP-a (čl. 8., 133., 134., 141. i 207.) i ZUS-a (članak 34. stavak 1. i članak 39. stavak 1.) koje su navodno počinili organi uprave i redovni sudovi. Apelant, također, ističe da je prvostupanjsko rješenje doneseno bez omogućavanja apelantu da se izjasni o svim činjenicama, da je pregled ustvari bio razgovor i na temelju njega se nije moglo utvrditi apelantovo zdravstveno stanje, te da tom prilikom uopće nije cijenjena medicinska dokumentacija koju posjeduje, kao i da nalaz nije uopće obrazložen. Također smatra da su organi uprave i redovni sudovi paušalno ocjenjivali njegove navode i nedovoljno/površno obrazložili svoje odluke, te da drugostupanjski organ nije obrazložio zašto medicinska dokumentacija koju je apelant dostavio nadležnim tijelima nije validna i vjerodostojna. Ističe da je Vrhovni sud pobijanom presudom u potpunosti ignorirao nespornu činjenicu da je apelantu onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, a time onemogućeno i iznošenje odlučnih činjenica koje bi rezultiralo donošenjem drugačijeg rješenja. Ističe da Vrhovni sud u obrazloženju presude „legalizira retroaktivnost prava na način da ističe da je preciziran pravni efekt poništenja rješenja na temelju kojeg tužitelj više nije mogao ostvarivati pravo na osobnu invalidninu“. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što su prvostupanjski i drugostupanjski organi odugovlačili postupak u nerazumno dugom trajanju, i to deset godina, te traži naknadu nematerijalne štete. Smatra da mu je i pravo na imovinu ugroženo jer je „tuženik“ iskoristio nerazumno dugo trajanje postupka da ga ometa u korištenju njegovog prava, kao i da je došlo do umanjenja njegove imovine proizvoljnim tumačenjem zakonskih odredbi.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i danim razlozima. Smatra da je pobijana presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava navedenih u apelaciji.

17. Ministarstvo iznosi činjenični tijek predmeta kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Apelaciju smatra nedopustivom, odnosno da su apelacioni navodi neosnovani.

18. Služba navodi da je postupila u skladu sa svim zakonskim propisima i u okviru svojih nadležnosti i bez odlaganja.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 9.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlaštena službena osoba po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

20. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/06 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – OUS, 90/17).

Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07 i 9/10) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak 1.

Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.

Članak 52. stavak 1.

Nalaz i mišljenje liječničke komisije iz članka 47. stavak 3. ovoga Zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije, radi toga što je izdan po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članku 41. ovoga Zakona.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 007469 13 Uvp od 18. kolovoza 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati točan datum kada je apelant primio pobijanu presudu jer je presuda donesena 18. kolovoza 2017. godine, a apelacija je podnesena 7. listopada 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se predmetni postupak ticao priznavanja apelantu svojstva ratnog vojnog invalida, odnosno pitanja apelantovih građanskih prava i obveza, te da su time članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na pobijane odluke

29. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

31. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su organi uprave utvrdili činjenično stanje na temelju dva nalaza nadležnih liječničkih povjerenstava, revizijskog i drugostupanjskog, koji su bili suglasni u činjenici da vojni invaliditet kod apelanta iznosi ispod 20%. U svezi s tim su, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju pobijanih odluka detaljno opisani sadržaji nalaza revizijskog i drugostupanjskog povjerenstva, za koje je utvrđeno da su urađeni u skladu sa relevantnim zakonskim i podzakonskim propisima, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz navedenih dokaza. Nadalje, imajući u vidu zaključak liječničkih povjerenstava o procjeni invaliditeta kod apelanta i izričitu odredbu članka 3. stavak 1. Zakona o braniteljima, Ustavni sud smatra da upravni organi i redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Osim toga, Ustavni sud smatra da su nadležni organi i sudovi u pobijanim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stajalište dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

32. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Ministarstva proizlazi da se apelant nije odazvao pozivu drugostupanjskog povjerenstva i da je ono stoga ocjenu donijelo na temelju analize spisa predmeta i nalaza pri apelantovom prethodnom pregledu. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno sudjelovanje u predmetnom postupku u kojem je koristio pravne lijekove, te da apelant, prema stanju spisa, u tužbi nije tražio da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava pred Kantonalnim sudom u skladu s odredbom članka 28. ZUP-a. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (obnova postupka na temelju članka 52. stavak 1. Zakona o braniteljima i pitanja sudjelovanja u postupku), te da je u svezi s tim našao da su apelacijski navodi neutemeljeni (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4967/17 od 13. ožujka 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te da su na taj način poštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

35. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sustav na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).

Razdoblje koje se uzima u obzir

36. Ustavni sud zapaža da je u postupku po službenoj dužnosti radi obnove postupka u predmetu priznavanja prava na osobnu invalidninu apelantu Služba donijela rješenje od 24. listopada 2011. godine, te da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 18. kolovoza 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko pet godina i deset mjeseci, pa je to razdoblje koje će Ustavni sud ispitati.

Analiza duljine trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku, postupku upravnog spora i postupku po zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, u obnovi postupka u predmetu priznavanja prava na osobnu invalidninu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, da su odluke donesene na bazi dokumentacije u spisu (izuzev pribavljanja nalaza drugostupanjskog povjerenstva tijekom postupka pred Ministarstvom), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanta jer o ishodu tog postupka ovisi priznanje svojstva ratnog vojnog invalida i prava koja proizlaze iz navedenog statusa.

38. Ustavni sud zapaža da je Služba po službenoj dužnosti radi obnove postupka u predmetu priznavanja prava na osobnu invalidninu donijela rješenje 24. listopada 2011. godine, protiv kojeg je apelant podnio žalbu, te je Ministarstvo u roku od oko devet mjeseci donijelo odluku. Nakon toga, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je okončan u roku od oko osam mjeseci. Međutim, postupak po apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda pred Vrhovnim sudom je trajao oko četiri godine i pet mjeseci, za što Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge. Nadalje, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za duljinu postupka koji je od velikog značaja za apelanta i koji je trajao oko pet godina i deset mjeseci u konkretnom slučaju snosi Vrhovni sud pred kojim je postupak po zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke trajao skoro četiri i pol godine.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

40. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

41. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 375,00 KM.

42. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

43. Apelant smatra da mu je tijekom postupka povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovih prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko pet godina i deset mjeseci, pri čemu je duljini predmetnog postupka odlučujuće doprinio Vrhovni sud kojem je trebalo skoro četiri i pol godine da odluči o zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, u predmetu priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida koji je od velikog značaja za apelanta.

45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su sudovi detaljno i jasno obrazložili nalaze nadležnih liječničkih povjerenstava, na temelju kojih su utvrdili činjenično stanje, te kada su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da apelant ne ispunjava uvjete za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida iz članka 3. stavak 1. Zakona o braniteljima.

46. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4203/17 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio