Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1235/19 (I. V.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1235/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1235/19, rješavajući apelaciju Ilijasa Vrčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilijas Vrčić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 149016 18 Kž od 24. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 149016 18 K od 26. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilijas Vrčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sanela Dautbegović advokat iz Zenice, podnio je 18. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 149016 18 Kž od 24. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 149016 18 K od 26. aprila 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim za produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ), sve u vezi sa članom 31. KZ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci. Zatim je u skladu sa članom 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant oslobođen obaveze nadoknade troškova krivičnog postupka. Zatim, apelantu je, u skladu sa članom 238. stav 4. KZ, izrečena mjera sigurnosti oduzimanja jedne stabljike opojne droge „marihuana" i naređeno je Komisiji za uništenje opojnih droga, psihotropnih tvari, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora pri Vijeću ministara BiH da odmah nakon prijema naloga za izvršenje mjere sigurnosti a najdalje u roku od mjesec dana preuzme od Federalne uprave policije Sarajevo (u daljnjem tekstu: FUP), jednu stabljiku opojne droge „marihuana" preostalu od vještačenja i istu uništi u skladu sa Pravilnikom o čuvanju i uništenju oduzete opojne droge, psihotropnih tvari, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora, te je naloženo FUP da odmah nakon pravomoćnosti presude apelantu vrati mobilni telefon, bijele boje, marke “Samsung” sa pripadajućom SIM karticom određenog broja.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga u osnovnom obliku propisano odredbom člana 238. stav 1. KZ, te s tim u vezi istakao da su propisana dva osnovna oblika radnje izvršenja tog krivičnog djela, neovlaštena proizvodnja i neovlašteno stavljanje u promet tvari ili pripravki koji su proglašeni opojnim drogama. Takođe je naveo da su predmet tog krivičnog djela supstancije koji su proglašeni za opojne droge, pojedinačno navedene u listama opojnih droga i psihotropnih supstancija objavljenim u Zakonu o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe droga, te naglasio da sve supstancije navedene u tom zakonu predstavljaju opojne droge odnosno psihotropne supstancije u smislu krivičnog djela iz člana 238. KZ. Kantonalni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud, inter alia, zasnovao presudu i na iskazima svjedoka K.I. i E.M, te s tim u vezi ukazao da je odredbom člana 288. stav 1. ZKP propisano da su iskazi dati u istrazi dopušteni kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje a u ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da sud na glavnom pretresu cijeni iskaz dat u istrazi i iskaz dat na glavnom pretresu kao jedinstven iskaz i slobodan je u ocjeni koji je od tih iskaza vjerodostojan shodno odredbi člana 296. ZKP. Kantonalni sud je naveo da su iskazi navedenih svjedoka iz istrage na zakonit način uvedeni kao dokazna građa na glavnom pretresu i čine zakonitu osnovu za izvođenje zaključaka suda u smislu odredbe člana 296 ZKP, te naglasio da je njihovo svjedočenje u toku istrage u cjelosti izvršeno u skladu sa zakonskim odredbama o saslušanju svjedoka sadržanim u odredbama od člana 95. do 100. ZKP (svjedoci su od strane ovlaštenog lica poučeni o pravima i obavezama koje imaju kao svjedoci, zapisnici su diktirani u njihovom prisustvu i svjedoci su ih pročitali i nakon toga potpisali bez primjedbe). Kantonalni sud je naveo da se iz iskaza navedenih svjedoka može zaključiti da su predmetnu opojnu drogu kupili od apelanta, nakon čega su im istu oduzeli policijski službenici FUP, koje iskaze su na glavnom pretresu izmijenili, navodeći da drogu nisu kupili od apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se iskazi navedenih svjedoka na glavnom pretresu ne mogu ocijeniti kao vjerodostojni, te da su u stvari usmjereni da pomognu apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost. Pri tom je naglasio da je naročito indikativna i dovodi u pitanje vjerodostojnost njihovih iskaza na glavnom pretresu, činjenica da su sinhronizovano na glavnom pretresu promijenili svoje iskaze koje su dali u toku istrage, koji iskazi su jasni, koherentni i neproturječni, kao i činjenica da su navedeni svjedoci uhvaćeni odmah neposredno nakon što su opojnu drogu kupili od apelanta. Kantonalni sud je nadalje naveo da je vještačenjem nesporno utvrđeno da biljne materije, koje su oduzete od navedenih svjedoka, kao i zasađena stabljika, koja je pronađena u apelantovom stanu, sadrže psihoaktivne komponente tetrahidrokanabinol (THC), kanabinol (CBN) i kanabidol (CBD), koje se nalaze se na popisu opojnih droga, psihotropnih tvari po Zakonu o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe droga. S tim u vezi je istakao da se nesporno radi o materijalnoj supstanci koja je „propisom proglašena opojnom drogom“ kako je to jasno definisano u inkriminaciji osnovnog oblika predmetnog krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZ. Kantonalni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud, prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije, imao u vidu raspon propisane kazne za predmetno krivično djelo i da je detaljno cijenio sve utvrđene olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani ali i otežavajuće okolnosti da je apelant do sada 10 puta pravosnažno osuđivan, da se radi o povratniku u vršenju krivičnih djela koji kontinuirano vrši krivična djela od 1980. godine, te da je očigledno da ranije krivičnopravne sankcije na istog nisu utjecale da se uzdrži od daljeg vršenja krivičnih djela. Pri tom je naglasio da je izrečena sankcija adekvatna težini počinjenog krivičnog djela, krivičnoj odgovornosti i stepenu društvene opasnosti samoga učinioca, te da dodatne olakšavajuće okolnosti koje se navode u apelantovoj žalbi nisu takve činjenične i pravne prirode da bi bitnije utjecale na adekvatnost izrečene krivičnopravne sankcije. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Smatra da je u konkretnom slučaju izostala jasna, precizna i kritička analiza izvedenih dokaza, te da su dokazi cjenjeni proizvoljno. Ističe da tužilaštvo u predmetnom postupku nije dokazalo da oduzete materije predstavljaju opojnu drogu, odnosno da vještaci nisu utvrdili da udio tetrahidrokanabinola u oduzetim materijama premašuje zakonom propisan udio od 0,2 %, te s tim u vezi navodi da je povrijeđen princip pretpostavke nevinosti i princip in dubio pro reo. Smatra da sud nije pravilno cijenio iskaze svjedoka K.I. i E.M, koji su na glavnom pretresu izjavili da smotuljke od alu folije sa sadržajem suhe zeljaste materije nisu kupili od apelanta, kao i iskaz svjedoka A.V. koji je izjavio da je sam, bez apelantovog učešća, posijao predmetnu stabljiku „marihuane“, pri tom naglasivši da činjenica da je svjedok A.V. prethodno priznao da je počinio predmetno krivično djelo u saizvršilaštvu sa apelantom, ne isključuje mogućnost dokazivanja suprotnog. Takođe ističe da Kantonalni sud nije odlučio o svim žalbenim razlozima i prigovorima, te da u predmetnom postupku nisu pravilno cijenjene olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, a naročito u pogledu neprihvatanja kao vjerodostojnih iskaza svjedoka K.I. i E.M. datih na glavnom pretresu, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1235/19 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio