Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7578/18 (Agrokomerc d.d. Velika Kladuša)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7578/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. travnja 2019. godine, u predmetu broj AP-7578/18, rješavajući apelaciju Agrokomerc d.d. Velika Kladuša, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Agrokomerc d.d. Velika Kladuša protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 St 085978 18 Pž 2 od 16. studenog 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću 17 0 St 085978 17 St od 18.
siječnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Agrokomerc d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsada Bašić odvjetnica iz Velike Kladuše, podnio je 20. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 St 085978 18 Pž 2 od 16. studenog 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću 17 0 St 085978 17 St od 18. siječnja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, Smlatić Sefik iz Bihaća koji se nalazi na listi stečajnih upravitelja Federalnog ministarstva pravde imenovan je za privremenog stečajnog upravitelja stečajnog dužnika (tj. apelanta), te je istom određen zadatak da se stara o imovini apelanta, izvrši pregled apelantovih poslovnih prostorija, izvrši uvid u apelantove poslovne knjige i dokumentaciju, utvrdi je li apelant u posljednjih 5 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka poduzimao pravne radnje koje bi se mogle pobijati u skladu sa odredbama članaka 80. do 87. Zakona o stečajnom postupku. Zatim, da utvrdi postoji li razlog za otvaranje stečajnog postupka, ispita hoće li apelantova imovina pokriti troškove stečajnog postupka, utvrdi može li se apelantovo poslovanje u cjelosti ili djelimično nastaviti u tijeku prethodnog postupka, uradi kontrolu poslovanja i kontrolu eventualno izvršene privatizacije, utvrdi je li apelant u roku od 60 dana o dana donošenja odluke o financijskm konsilidiranju gospodarskog društva započeo izmirivati tekuće financijske obaveze, te je određeno da je privremeni stečajni upravitelj u obvezi podnijeti izvještaj o poduzetim radnjama i iznijeti svoje stručno mišljenje o zatečenom-stanju u roku od 30 dana od dana prijema rješenja.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz dokaza koji se nalaze u spisu i obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da su vjerovnici apelanta podnijeli prvostupanjskom sudu pismeni prijedlog da se nad imovinom apelanta otvori stečaj, za što su priložili dokaze kojim su učinili vjerojatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost apelanta kao stečajnog dužnika. Naime, Kantonalni sud je naveo da su vjerovnici prijedlog podnijeli u kolovozu i rujnu 2017. godine, nakon proteka roka od 3 godine utvrdjenog člankom 10. Zakona o financijskom konsilidiranju gospodarskih društava (u daljnjem tekstu: Zakon o konsilidiranju), što bi značilo da su prijedlozi za pokretanje stečajnog postupka podneseni u vrijeme kada su svi postupci financijskog konsilidiranja društva po sili zakona morali biti završeni bez obzira što je Vlada F BiH naknadno donijela Uredbu o financijskom konsilidiranju društva (u daljnjem tekstu: Uredba) kojom je produžen rok do 10. srpnja 2019. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo su neosnovani žalbeni prigovori i tvrdnje apelanta da je Zakon o konsilidiranju i Odluka o izmjeni Odluke o financijskom konsilidiranju privrednog društva d.d. ,,Agrokomerc“ Velika Kladuša kojom je produžen rok trajanja financijskog konsilidiranja od 20. prosinca 2014. do 10. srpnja 2019. godine lex specialis u odnosu na Zakon o stečajnom postupku (opći propis), te da je njegova primjena obavezujuća. Naime, Kantonalni sud je naveo da vjerovnici imaju pravni interes za podnošenje prijedloga, u smislu odredbe članka 4. stavak 1. Zakona o stečajnom postupku, na osnovu čega je prvostupanjski sud pravilno i zakonito postupio kada je donio pobijano rješenje, odnosno započeo prethodni postupak imenovanjem privremenog stečajnog upravitelja i to na osnovu odredaba Zakona o stečajnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da se radi o prethodnom stečajnom postupku (od članka 13. do članka 22. Zakona o stečajnom postupku) i da je pobijanim rješenjem imenovan privremeni stečajni upravitelj sa precizno opisanim zadacima, a na koje rješenje se uopće ne primjenjuju odredbe Zakon o konsilidiranju, niti uredbe i odluke Vlade F BiH o financijskom konsilidiranju gospodarkih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan ni žalbeni razlog da je imenovanjem privremenog stečajnog upravitelja pobijanim rješenjem povrijeđena odredba članka 23. stavak 4. točke 1), 4) i 7) Zakona o stečajnom postupku, jer ovaj sud nije našao da postoje smetnje za imenovanje stečajnog upravitelja i u cijelosti prihvaća obrazloženje iz pobijanog rješenja u pogledu izbora i imenovanja imenovanog stečajnog upravitelja.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo i procesno pravo. Osim toga apelant smatra da Smlatić Šefiko nije mogao biti imenovan za stečajnog upravitelja s obzirom da postoje sumnje u njegovu nepristranost.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević