Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-414/19 (D. M.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-414/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP 414/19, rješavajući zahtjev Demira Mešića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Demira Mešića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Demir Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 28. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003818 18 Kž od 13. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003818 17 K od 17. januara 2018. godine.
2. Apelant je podneskom od 13. februara 2019. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Odjeljenju za izvršenje krivičnopravnih sankcija Općinskog suda u Zenici da obustavi bilo kakve pravne radnje u pogledu izvršenja pravosnažne presude Okružnog suda, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
3. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 003818 17 K od 17. januara 2018. godine apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude, u saizvršilaštvu sa suokrivljenim A.H. počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 13 0 K 003818 18 Kž od 13. novembra 2018. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. Obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda kojima je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je istakao sljedeće: da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu jer je nasuprot žalbenim prigovorima, presuda donesena ocjenom svih izvedenih dokaza iz kojih je proizašao zaključak (nesumnjivo dokazan) da je apelant u saizvršilaštvu sa A.H. počinio krivično djelo za koje je osuđen i da stoga nije bilo mjesta primjeni principa „in dubio pro reo“; da nije počinjena bitna povreda postupka u odnosu na izvedeni dokaz saslušanjem svjedokinje za koju žalba smatra da je nezakonit jer je u pitanju privilegovani svjedok (bivša apelantova vanbračna supruga) s obzirom da je svjedokinja propisno upozorena da nije dužna svjedočiti nakon čega se tog prava odrekla navodeći „želim svjedočiti“; da su neosnovani prigovori u pogledu prekoračenja optužbe jer su korekcije optužnice izvršene u neznatnom dijelu na bazi utvrđenja sa glavnog pretresa, u okviru istog krivičnog djela i istog događaja; da izreka presude nije nerazumljiva niti protivrječna sama sebi jer iz odlučnih činjenica i obrazloženja proizilazi postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, te da su činjenična utvrđenja pobijane presude potpuna i pravilna. U tom pravcu je navedeno da su odlučne činjenice zasnovane na brojnim izvedenim dokazima na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude i ocijenjeni na način kako propisuje odredba člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza je po mišljenju Vrhovnog suda pravilno zaključeno da je apelant u saizvršilaštvu sa A.H. počinio krivično djelo za koje je osuđen. Isti zaključak je proizašao i u pogledu odluke o kazni te je u tom smislu Vrhovni sud naglasio da su u pobijanoj presudi pravilno utvrđene sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne i da su te okolnosti adekvatno vrednovane, zbog čega je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na iz čl. II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacionih navoda apelant suštinski ukazuje na bitnu povredu postupka u vezi saslušanja privilegovane svjedokinje, nedostatak razloga o odlučnim činjenicama i stoga nedostatak obrazloženja u pogledu primjene materijalnog prava.
7. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je ukazao na razloge navedene u apelaciji, smatrajući da je osuđen unatoč nepostojanju valjanih dokaza za osuđujuću presudu. Predloženo je da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri naloži Odjeljenju za izvršenje krivičnopravnih sankcija Općinskog suda u Zenici da obustavi bilo kakve pravne radnje u pogledu izvršenja pravosnažne presude Okružnog suda, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U vezi s postavljenim zahtjevom za privremenu mjeru, Ustavni sud zapaža da je apelant lice koje je pravosnažno oglašeno krivim i da je osuđen na kaznu zatvora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se, do rješavanja podnesene apelacije, naložiti Odjeljenju za izvršenje krivičnopravnih sankcija Općinskog suda u Zenici da obustavi bilo kakve pravne radnje u pogledu izvršenja pravosnažne presude Okružnog suda, do donošenja konačne odluke o apelaciji. Kao razlog za donošenje privremene mjere ističe da se u konkretnom slučaju radi o izvjesnoj povredi njegovih prava iz čl. II/3. d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5. i 6. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navedenog proizilazi da apelant nije konkretizirao razloge zbog kojih traži privremenu mjeru već ih je utemeljio na razlozima koji se odnose na meritum apelacije. Imajući u vidu da se razlozi i dokazi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava u postupku iz kog su proizašle osporene presude ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za privremenu mjeru jer bi se na taj način prejudicirao ishod postupka o apelaciji te imajući u vidu da je apelant suštinski zahtjev za privremenu mjeru utemeljio na razlozima koji se odnose na meritum apelacije, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević